Konačno nam je prišao jedan normalan stranac i rasplakao nas zbog svoje iskrenosti

Konačno nam je prišao jedan normalan stranac i rasplakao nas zbog svoje iskrenosti

Foto: Facebook

ŽIVOT s djetetom s posebnim potrebama ogroman je izazov za sve roditelje, što zbog zdravstvenih problema te brojnih nemogućnosti koje njihovoj djeci nisu dostupne, no teško je svakodnevno biti roditelj u čiju djecu ostalih prolaznici uglavnom ili bulje ili okreću glavu. Mnogi ne znaju kako se postaviti u situaciji koje su danas svakodnevne, puno je ljudi koji na neki način izazovu poglede, i s jedne strane - teško je pokazati da niste primijetili.  Teško je ostati suptilan. No teško je i shvatiti one koji bulje i ne odustaju i pogotovo one koji se zgražaju. Jer ljudi su svakakvi, a to posebno znaju roditelji s djecom s poteškoćama.

"Svaki put kada izađem negdje među ljude s mojom 18. mjesečnom djevojčicom ljudi bulje, skreću glavu, neki se zgroze, neki toplo nasmiješe. Jednostavno, svaki put vidim nekakvu reakciju, osjetim da nas prate pogledom i šapuću o nama. Svjesna sam da to ne mogu promijeniti, ali nekada me takve situacije jako rastuže, povrijede, naljute jer moja kćer nema baš nikakve veze sa svim tim ljudima koje srećemo.", počela je svoju priču Pam De Almedia, mama 18-mjesečne Sophie koja je rođena s Downovim sindromom te se svaki dan susreće sa svakakvim pogledima javnosti.

Ali sve to tog puta, pogledi je nisu toliko dirnuli kao taj put u šoping centru kada im je prišao potpuni neznanac i mamu Pam ostavio bez daha, sa suzama u očima. Dirnutu, zahvalnu, sretnu.

>>>Surogat majka koja je odbila pobaciti dijete s Downovim sindromom: Znamo da je ona oduvijek trebala biti naša<<<

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Suptilno je došao do nas s velikim razvučenim osmjehom koji je poklonio mojoj Sophiji i bez imalo ustezanja dječji joj je dao "pet" i primio njenu rukicu u svoju. Tada me je pogledao i rekao da mi želi reći, ali da se boji da će zaplakati. Gledali smo se koji tren, njemu su suze doista zaiskrile u oku, ali je svejedno nastavio: "Sinoć sam gledao na vijestima jedan prilog o majci koja je netom rodila svoju bebu s težom dijagnozom zastoja u razvoju. Rodila je unatoč svih oko nje koji su je preklinjali da pobaci, još kada su doznali za dijagnozu, ali žena nije posustala u svojoj namjeri.  Zamislite, ona se morala opravdavati pred svijetom zašto je to učinila, kao da je učinila nešto loše. Gledao sam je, toliko mi je bilo žao jer ima puno ljudi koji su odlučili biti hrabri, roditi dijete s posebnim potrebama, živjeti i boriti se za to dijete dok su živi, a još ih k tome i okolina tako ružno tretira kao da obiteljima već i sama dijagnoza nije dovoljno teška".



"Zato vam želim reći ono što sam njoj sinoć potiho rekao pred ekranom - zašto smo mi ljudi takvi? Nitko ne zna koliko će neka osoba ostaviti traga na ovom svijetu. Nitko ne zna koliko jedna osoba može dok god joj ne date šansu da to pokaže. Vi ste mama jedna divna osoba. Vaša je kćer jako lijepa. Svaka vam čast."

"Nakon što mi je to rekao, okrenuo se i otišao, a ja sam zaplakala. Nisam si mogla pomoći jer on je bio prvi čovjek koji je u ovih 18 mjeseci rekao tako nešto divno i ohrabrujuće. On je bio potpuni neznanac koji je prepoznao važnost moje kćeri, koji je u njoj vidio osobu sa svim njenim potencijalima i svom njenom ljepotom. Moja kćer stvarno je divna i pred njom je lijepa budućnost."
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara