UZ BEZBROJNE nasilne i okrutne crtiće kojima su naša djeca danas potencijalno izložena smijemo li uopće reći da bi crtići trebali biti eduaktivni i odgojni? Nekako je uvriježeno da bi crtići trebalio biti dobri za djecu, da bi iz njih oni doista mogli ponešto naučiti. I ne samo oni, i mi bi možda mogli posuditi koju crtićku odgojnu metodu, no pitanje je od kud? Od mačke i miša koji se tabanjaju po cijele dane? Od američkih noviteta gdje su normalne društvene norme igrice, prđenje i izrugivanje svemu normalnom? Iz bajki o princu na bijelom konju i princezama koje žude samo za dobrim, bogatim mužem i to podastiremo djevojčicama od tri godine? Tko je tu lud, i postoji li danas uopće crtić koji bi doista mogao biti primjeren ne samo dječjoj dobi već i roditeljima koji će se, zajedno sa svojim djetetom zabuljiti u crtane scene i shvatiti ponešto dobro iz svake od njih? 
 

Hvala Rusima i njhovom humoru, jer od kad je svijet zaludila ta jedna jedina Maša - i djeca i roditelji konačno su dobili mini legendu koja se s pravom može nazvati super dječjim idolom. Slaže se u tome i Maja Marić, vlasnica bloga Misusovo koju je mala Maša opčinila čak možda i više nego njenu kćer. 

 

Jer ako je netko dovoljno moćan da opčini i mlade i stare, onda je to sigurno Maša! 


 

Dijete mi je opsjednuto Mašom i medvjedom. Uopće se ne šalim niti pokušavam biti simpatično sarkastična. Došlo je do toga da, kad se probudi, sjedne na krevet i viče 'Mašaaaa!!!' Donedavno je vikala 'mama'. Što ću s njom, očito je u toj razvojnoj fazi, tješim se. Ali ima i genetske predispozicije za takav razvoj događaja, priznajem dok se sjećam svog blejanja u četiri ista crtića. Stalno. Pa ispočetka. Pa opet. Dok mama ne poludi i izbaci me iz kuće. Kad sam bila veća, iskradala sam se iz kreveta ranom zorom da si upalim crtiće na videu. Nije bilo pomoći. Moj brat je samo ponovio gradivo. Divna djeca, kažem vam.

 

Ali da se vratimo na Mašu. Mene je osvojila na prvu. Imala je to nešto u sebi što je odmah ukazivalo na to da su ona i moja Morana jako slične. Jer moja mala je jednako nestašna, glasna, svojeglava i naprasita, a tako neodoljiva. I volim što je baš takva, volim što ne sjedi na istom mjestu gdje si je ostavio prije pola sata, volim što takva mala ima stav i zna što joj paše, a što ne. A zna da želi Mašu. Većinu vremena. Nedavno je počela žustro komunicirati s nama, na nama nerazumljivom jeziku. Možda se samo još vježba. A možda priča ruski. Kao prava uzorna majka, otrčala sam na prvi kiosk i kupila sve dvd-ove koje sam mogla pronaći. Na hrvatskom, kad već hrvatski pričamo u kući!

 

Šalu na stranu, nekoliko stvari je i mene naučila Maša. Jedna od njih je i pokušaj discipline. U jednoj od epizoda (mnoge mame će znati i kojoj točno) Maša je napravila standardni nered, ali ovaj puta je pretjerala i medo je ozlijeđen. Nakon objašnjavanja, isprika i pravdanja, Maša ga tužno upita želi li remen. Medo se, naravno, zgraža, ali kako je ipak bila zločesta, mora biti kažnjena nekako. Poslana je u kut. I Maša rezignirano završava sa spoznajom da je zaslužila kaznu i ostaje mirno stajati u kutu. Poučno, zar ne?

 

Naravno, i Morana je bila zločesta i nakon učestalih 'ne, to se ne smije, zločesta si, vrati', razbila je nekakvu posudicu. I ja sad pristupam zrelo i odlučno, slijedit ćemo Mašin primjer. I ovako sam sve najpametnije naučila iz crtića, zašto ne i ovo. Morana je poslana u kut. Prvo se opirala. Onda je gledala gdje sam ja. Onda se malo igrala 'kukuc' i kad sam već htjela odustat, sama je zabila glavu u kut. Pobjeda je napokon izborena, pomislih. I već mi je počelo biti malo žao jer moja djevojčica stoji u kutu kad se ona okrenula i smrknula (a to je najsmješniji prizor u povijesti roditeljstva, tvrdim objektivno i nepristrano). Smrknula se, ja sam čučnila da joj priđem i onda mi se uz glasan smijeh bacila u naručje. Kazna je bila gotova. Mislim da nije baš savladala koncept stajanja u kutu. Ili nisam ja, ovisi kako se uzme.

 

I to je taj stalni izvor komedije - roditelji i djeca. Odgojne mjere i dječje profesionalno izbjegavanje istih. Kao da odgajam malu nindžu! Ja krenem jedno, ona je već tri koraka ispred mene, ja se krenem ljutit, ona se glupira smješnije nego ikada. Mislim da smo u više situacija zakoniti moj muškarac i ja istrčavali van iz prostorije u nadi da se nećemo smijati pred djetetom nego što smo joj uspjeli ozbiljnim glasom objasniti što ne smije i zašto. Parenting fail na najjače. Ali je vraški zabavno. A ona to zna i koristi na sve načine. Nindža, kažem vam!

 

Zato su mi uvijek smiješne te roditeljske smjernice, ozbiljne i krute, kao da su nam naša djeca neki strani objekti uz koje nismo vezani ni emotivno ni socijalno, a bogami, često i fizički. Kako da ja slijedim rigidna pravila kad prođu noći gdje spavam s njenom petom u svom oku. Nedavno smo čak raspravljali o tome kada dječje nožice prestaju biti najslađa stvar na svijetu. Lijepo nam je i boli nas briga. Posljedice ćemo snositi kasnije. I jasno je meni da sam ja tu roditelj, dok je ona dijete koje mora slušati, ali te granice su poprilično mutne i neodređene u sitacijama u kojima npr. moram završit post prije negoli se probudi jer moram upaliti Mašu na dvd-u. Sebi, Mašu moram upaliti sebi. Jer na zadnjem uspavljivanju mi je fino pokazala da ne želi da joj pjevam 'glupu Lisicu' (moja procjena) već pjesmicu koju pjevaju Maša i medvjed dok peru veš. Znam to jer ju je sama počela pjevati. A ja znam samo refren. I sada idem 'skinuti' pjesmicu i duboko razmisliti o odgojnim mjerama i svom (ne)odgovornom roditeljstvu. Prije nego se Maša probudi. Morana. Prije nego se MORANA probudi.