Moje dijete jednostavno ne zna crtati!
JEDAN od problema s kojima se susreću roditelji prvašića - da, više roditelji nego sama djeca, jest to da dijete jednostavno ne zna crtati. Mnogi su prvašići prošli i vrtiće i testiranja za školu gdje se u velikoj mjeri gledao upravo crtež kojeg su radili, no s početkom škole njihovo crtanje nije ništa bolje nego kad su imali četiri-pet godina. Nisu sva djeca takva, naravno. Ima i onih iznimno talentiranih, odnosno, iznimno zainteresiranih i s njima uglavnom nema problema.
Kažu da dijete koje rano počne puno crtati ima izvježbaniju rukicu pa su im i slova u prvom razredu puno ljepša i preciznija. Idu od crte do crte, nisu toliko nagnuta i treskava kao kod djece čija je rukica još uvijek previše ukočena. Eh sad, priča o grafomotorici u koje se ubraja crtanje i pisanje, tema je o kojoj stručnjaci imaju svašta za reći. U konačnici, to je iznimno važna tema za razvoj djeteta pa bi roditelji, ukoliko shvate da se njihovo dijete doista muči i s ravnim crtama, a kamoli slovima, svakako trebali sjesti s djetetom i dobro zagrijati stolicu. Stručnjaci kažu, tu je sve stvar vježbanja jer što će više kosih crta i valova napraviti to će oni biti ljepši i precizniji te će i sama rukica s vremenom postati sve opuštenija i opuštenija.
Priču smo počeli s problemima s crtanjem, no valja temu uvesti upravo pisanjem koje je često predstanica crtanju - ne djeci crtačima već onima koje crtanje stvarno nikada nije zanimalo te su i u vrtiću vješto izbjegavali tu zadaću.
Škola je počela prije manje od mjesec dana i roditelji prvašića (o starijoj djeci da ne govorimo iako i među većom djecom ima onih koji i dalje ne znaju i ne vole crtati) već sada pomalo muku muče s nagomilanim gradivom! Ok, nije to sedmi razred s 12 predmeta, ali za malce koji su tek startali u školu, a u svom mladom životu su ispunili tek dvije ultra tanke crtančice, za njih je to često puno previše. Gotovo svaki dan uče novo slovo, i to ne samo veliko već i malo. U školi izredaju nekoliko redova slova "E i e", isto dobiju i za zadaću i iako ta slova često nisu "baš nešto", već drugi dan skaču na slovo "L i l". Za tri dana slovo "e" s početka tjedna više baš i ne liči na "e" već nekada i na "R" pa valja svaki dan vježbati i ono slovo od danas kao i ono od jučer. A natjerati dijete da pored domaće zadaće vježba i slova koja su već učili (pa mama to već znam!) ... malo je teži zadatak. A zamislite samo kakvo je to rogoborenje ako im opet idete zadati da onako, čisto reda radi, ponovo rade samo crte - od crte do crte.
Crtanje kao vježba
I tu se vraćamo crtanju. Crtanje je tehnika kojom se dječja ručica trenira da radi slobodnije pokrete nego kada piše od crte od crte. Crtanjem ono vježba ruku i samim time ju oslobađa za preciznije radnje. Dijete sa sedam godina već bi trebalo znati nacrtati mnogo stvari koje vidi oko sebe - ljude, životinje, kućice, aute, batmane i princeze, no što kada dijete stvarno odbija uopće pokušati. Kada su bili u vrtiću tete takvu djecu najčešće nisu ni tjerale na crtanje (otpor je često bio prevelik), a kada bi nešto i nacrtalo vrlo često bi njegov crtež naišao na porugu one djece kojima je crtanje dječja igra. Da, toga ima, i upravo takve situacije djeci ubijaju samopouzdanje pa odustaju i prije nego što su ponovno stavili bojicu na papir. No, onda stiže škola...
Matematika, hrvatski, priroda i društvo, engleski, vjeronauk ... u svim se tim predmetima već od prvog dana traži puno, puno crtanja. Nacrtaj manju, nacrtaj veću, nacrtaj unutar, nacrtaj izvan, nacrtaj sebe, nacrtaj svoje ... i nema druge nego - crtaj. Pa onda dođe likovni, pa opet djeco - crtajte.
I tako malo pomalo djeca necrtači postaju djeca "svaki-dan-puno-crtam", no na što liče ti crteži, i zapravo pitanje svih pitanja - koliko su ti crteži zadovoljavajući za period kada dođu prve ocjene?
O toj smo temi porazgovarali s učiteljicom razredne nastave koja je svoje objašnjenje počela tezom da, uh, pa ni ona baš ne zna lijepo nacrtati ni rodu ni psa. Dakle, roditelji, odahnite - iako škola traži puno crtanja crteži doista ne moraju biti zorni prikaz onoga što treba biti nacrtano. Važno je da kada dijete dobije zadatak nacrtati psa, da ono nacrta nešto što njemu liči na psa! Dječja je mašta neograničena i ona nije ograničena zadanim vanjskim svijetom. Ako dijete želi nacrtati velikog psa s malim nogama i obojati ga u plavo - neka ga nacrta. To je njegovo viđenje psa. Naravno, ukoliko umjesto psa nacrta kuću, e to je onda ipak problem ;)
Najvažnije je, kaže naša učiteljica, da djeca prepoznaju boje, da kada bojaju neka paze da to ne bude puko šaranje već da doista paze da ne bojaju preko crte. Bojanje je čak i važnije od samog crtanja pa ako dijete neće crtati za vježbu im svakako dajte da puno bojaju jer će time jako dobro trenirati i rukicu i preciznost.
Nadalje, malo koji odrastao čovjek zna lijepo nacrtati samog sebe, pa zašto bi onda to očekivali i od našeg djeteta. Važno je da crtež ima ako ne sve, onda barem većinu elemenata (uši, oči, nos, usta, ruke, noge ... poželjne su svakako i trepavice i obrve, ali njih često znaju zaboraviti). Važno je i da noge primjerice ne budu veće od ostatka tijela, ali to su relativno zanemarive stvari koje se u školi gledaju i ocjenjuju. Naučit će s vremenom smanjiti noge, povećati glavu. Uostalom, a što ako mama koju crtaju u stvarnosti ima debele noge? Dijete će ih onda logično istaknuti kao takve!
Isto je s drugim stvarima. Kako navodi učiteljica, ako dijete dobije zadatak nacrtati školsku torbu, ma može ona biti i okrugla i trokutasta i svakakva, jer ako dijete kaže da je to torba (nacrtalo je sa strane remenice), onda je to školska torba i točka. Ako sve ljude oboji u crveno, onda je i to ok, jer se njemu sada crtaju baš crveni ljudi. I točka. To je stvar njihove mašte, volje i kreativnosti. I dok je god ono svjesno da je sve crveno, jer ono to sada tako hoće, onda je crtež zaslužio dobru ocjenu!
Praksa i poticanje
Kao i u svemu u životu i za crtanje treba puno prakse i, pogotovo ako je o djeci riječ, puno hvale i poticanja. Zato nikada, ali nikada, nemojte djetetu reći da im je crtež smiješan ili ružan. Uostalom, ni mi roditelji baš ne crtamo savršeno zar ne? Zato im pokažimo da ni mi ne crtamo savršeno te smo jako zadovoljni njihovim trudom, pohvalimo ih i potičimo da crtaju još i više. I to ne na način - "uf, super ti je automobil, hajde napravi još jedan", već "jako je lijep automobil, hoćeš li mu sada dodati i cestu, benzinsku postaju, rezervne gume i vjevericu na putu!"
A umjesto cvijeća, ljudi i mačaka neka crtaju neke likove iz crtića. Eto baš je sada Spužva Bob manija, a njega i zvijezdu Patrika doista nije teško nacrtati. Baš kao i najpoznatije Malce!
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati