Naš život bez TV-a. Moguće je!

Naš život bez TV-a. Moguće je!

Foto: 123rf

ZNAM, zvuči vrlo dramatično. Život bez TV-a? Bez filmova i serija i vijesti i…svega? Ma to zapravo nije toliko dramatično i može vam podosta otvoriti oči i poboljšati obiteljske odnose. Meni je eksperiment koji sam mislila provoditi tjedan dana prešao u rutinu i zapravo sad mislim da sam trebala izbaciti TV iz našeg života puno ranije.

Naravno kad kažem ‘našeg’ života mislim na naš život s djetetom. Naš život kad on zaspi itekako i dalje ima TV. Ne mogu ni zamisliti živjeti bez TV-a. Previše ga volim. Dozvolite mi da pojasnim prije nego zaključite da sam potpuno luda i nedosljedna.

Radi se o tome da sam prestala paliti TV radnim danom.  Isključen je sve dok moj sin ne zaspi. Kako on ide u vrtić, i nakon toga je otprilike sat vremena sa bakom i djedom dok ja ne dođem (tamo ne gleda tv), sada on većinu radnih dana ne gleda TV uopće. Međutim, moja motivacija nije imala veze sa smanjenjem vremena koje on provodi pred ekranom – nego sa smanjenjem vremena koje ja provodim pred ekranom.

Moj sin uopće nije dijete koje voli gledati televiziju. Rijetko mu na dulje od minute ekran privuče pažnju, i tek smo nedavno otkrili crtić. Namjerno kažem u jednini jer gleda jedino Pokoyo, i to maksimalno dvije epizode na dan. Dakle, jasno vam je, nije u njemu problem, problem je u meni.

Dođem s posla i krenem od kao uragan – pokupim čarape, sklonim ruksak, igram se s njim, zajedno praznimo perilicu,  kuham večeru, kupam ga, pa usput napunim  vešmašinu… Tipično za svaku mamu na svijetu – možda je neki korak drugačiji, ali znate o čemu pričam.

Problem je bio u tome što sam uz sve to ja pokušavala i gledati televiziju. Zapravo, upalila bih je, pa bi mi svako toliko nešto odvuklo pozornost i pogled na ekran. To je zaostala navika iz života prije djeteta – brzo nakon dolaska doma upalim televiziju i ona je nekako pozadina svega. Tu je, radi, čak i kad je ne gledaš. Pa kad te nešto zainteresira, onda pogledaš što je uopće na tom programu na koji si stavio.

U međuvremenu, život se promijenio i sad imam dijete od dvije godine, a navike su ostale. Zato nam je najgore vrijeme bilo od 18:30 na dalje. Kombinacija djeteta pred spavanje i mame koja ‘samo’ želi pogledati dnevnike na sve tri televizije je izazivala puno nervoze. Jedan dan me zgromila tužna istina – od ponedjeljaka do petka s njim provodim jako malo vremena, i unutar tih nekoliko sati imamo divnih trenutaka, ali gotovo svaki dan se nekako oko Dnevnika Nove TV unervozim i u vrijeme kad on treba u krevet znam biti napeta k’o puška. Rastužilo me to. Znala sam da me na kraju smiri večernja rutina, i dok pročitam drugu slikovnicu sam ok, ali počela sam razmišljati o uzroku. U čemu je problem?

Tekst se nastavlja ispod oglasa



Shvatila sam, u TV-u. Odvlači mi pozornost. Stalno. Posljedica je jednostavna – moje dijete se bori za pažnju, pa postaje glasnije. U trenu kad je meni nešto na TV-u najzanimljivije i kad se ja pokušavam fokusirati na to da čujem reportažu, on postaje još glasniji, pa ja postajem nervozna, pa je onda on još uporniji – uglavnom, začarani krug.

Kad sam to jednom osvijestila, počela sam sličnu situaciju primjećivati i kod drugih roditelja. Klinci se igraju, a roditelji pokušavaju čuti nešto na tv-u. Pa onda roditelji malo pojačaju, ali, kao u inat, klinci su još glasniji. Sigurno znate o čemu govorim.

Probala sam jednu večer ne upaliti TV da vidim kako će mi biti. Neću lagati, malo mi je falilo da zaboravim na taj koncept, svrbio me prst da upalim na Dnevnik. Pobijedila sam taj nagon samo zato jer nam je bilo toliko lijepo pričati i igrati se da sam odlučila izdržati.

Jedna večer pretvorila se u pet, i sad su već prošli mjeseci bez televizora u ‘našem’ životu. Muž mi radi u smjenama i kad je navečer kod kuće nekad prekrši pravilo, ali u većini slučajeva i on se drži principa. Nekako smo prisutniji dok TV ne radi. Ne mogu vam riječima opisati koliko imam osjećaj da su se naše večeri proljepšale odkako nema te stalne pozadine TV-a. Kao da je neki mir ušao u stan.

Toplo preporučam svima da probaju, barem na nekoliko dana. Znam da je to teško, pogotovo s većom djecom koja traže TV, ali probajte. Uostalom, ako vam se ne svidi, daljinski je uvijek tu negdje.

 
Izvor: BitiMama

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara