Foto: 123rf

„SJEĆAM se jedne situacije kada se moja 10.godišnja kćer vratila iz škole jadna i na rubu suza. Automatski sam potrčala k njoj u zagrljaj. Što je bilo draga, pitala sam?“

„Danas su me dečki uhvatili i škakljali su me. Jako su me škakljali i nisu prestajali ni kada sam pala na pod. Njima je to bilo jako smiješno. Smijala sam se i ja pa nisu skužili koliko mi je to grozno. Smijala sam se sve dok nisu postali pregrubi i dok se nisam već skoro upiškila u gaće“, zaplakala je moja curica, a cijelu priču o prednostima i nedostacima te uobičajene igre napisala je na portalu Mom.me mama Sandra A. Miller.

„Tada mi je sinulo! Je li okej da se dečki ili bilo tko drugi ovako iživljava na mom djetetu? Ne, nije! Nikako  nije okej, a znate li što? Nije okej da itko škakljanjem maltretira nikoga, jer iako je u početku škakljanje slatko, i svi se tome smijemo, nije okej pretjerati. A baš to mnogi ljudi rade čak i svojoj djeci. Ne samo većoj djeci! Pa sjetite se i sami kako je uobičajeno male bebe škakljati samo da izazovete njihov glasan smijeh. A nitko se zapravo pritom ne pita kako je u tom trenutku tim bebama. Nije ugodno. Stavite se u njihovu poziciju. Dopustite nekome da vas škaklja pa makar samo minutu i neće vam biti ugodno. Samo onaj prvi tren bit će vam zabavno, ali poslije – ne.

Kratkotrajna zabava, dugotrajno mučenje 

Okej, da sada ne bi ispalo da je škakljanje skroz zabranjeno moram citirati neke stručnjake koji kažu da je lagani dodir bebe po područjima gdje su škakljiva dobro, čak i poželjno, jer se laganim, nježnim škakljanjem stvara jedna dobra veza između roditelja i djeteta. Lagana, nježna veza koja izaziva  osmijeh kod oboje pa beba s takvom igrom već nauči očekivati mamin i tatin veseo osmijeh. I to je super, ali...!

Još uvijek mislite da je škakljanje zabavno?

Ako gledate iz perspektive roditelja sada biste možda mogli pomisliti da ionako nitko normalan ne bi škakljao svoje dijete dok se ono doslovno ne upiša od smijeha ili počne plakati od te grozne torture, no sjetite se onda nečeg drugog: Djeca nisu roditelji. Djeca od malena znaju za tu zabavu znanu škakljanje, ali djeca ne znaju granicu. Vjerojatno ste i sami kao dijete bili škakljani do one granice koja vam stvarno više nije bila zabavna. Možda su vas starija braća, rođaci, prijatelji bacili na krevet i škakljali vas dok je vaše lice bilo zabijeno u prekrivač, ili su vas čak i prekrili njime te škakljali gdje god su stigli. Ta igra nije zabavna. Ta igra je mučenje. Ali djeca toga nisu svjesna, baš kao što niti vi u puno takvih prilika možda niste svjesni što se događa s vašom djecom dok se igraju u sobi do vaše.

Možda se igraju hrvanja, kao što su se igrali s vama, no vi ste kao mama uvijek pazili da ta igra ne prelazi granicu bola. Isto je i sa škakljanjem. Vi ćete uvijek paziti pa će djeca naučiti da je ta igra vrlo zabavna, a kada je zaigraju sa sebi ravnima nitko od njih neće biti toliko „velik“ da postavi granicu.

I baš zato što su djeca čak i u dobi od 10 godina još uvijek djeca koja nisu u potpunosti svjesna posljedica, možda je stvarno najbolje nikada im ne pokazati čari „pravog“ škakljanja.
Jer, realno, pitajte i svoju djecu, oni to baš i ne vole. A vjerojatno baš ni vi. Zabavno je samo prvih nekoliko sekunda, a onda prelazi u torturu.“