Foto: 123rf

"DUBOKO u sebi svaka žena zapravo želi imati kćer, to nam je u ženskoj prirodi", začula sam jedan dan tu rečenicu žene ozbiljnog lica koja je najozbiljnije počela svoju tiradu koja u meni izazvala gomilu pitanja i na koncu bijes. Ne - zašto? Zbog čega netko može tvrditi tako nešto? 10 godina sam mama dječaka, i baš mi ništa ne nedostaje pa sam jednostavno morala uskočiti u taj razgovor. ", napisala je mama Rebecca Gruber, a na njenu je stranu u kratko vrijeme stalo više od 30.000 istomišljenica. 

Od kud nekome pravo da tvrdi tako nešto, da tako dijeli žensko i muško, i da tako ozbiljno tvrdi da baš ona točno zna što svaka žena želi. 

Sjećam se kao da je danas bilo tog trenutka kada sam prvi put rodila i tek tada saznala spol. Ista situacija dogodila se i s drugim porodom, bili smo sretni, uzbuđeni, ali malo u šoku jer je moja mama pripadala obitelji u kojoj su se iz generacije u generaciju rađale samo cure. Iako, nama je bilo skroz svejedno. 

>>>9 najvećih istina koje mame sinova moraju znati<<<

No, nakon što smo dobili sina i nakon što sam se privikla na život s malim dječakom, ostala sam opet trudna i priznajem - iako ni tada nismo htjeli znati spol pomalo sam se čak i bojala - curice. Kada sam se već navikla na dečka, curica bi mi bila skroz neka nova spoznaja, ali, nismo o tome zapravo previše razmišljali. Više su nas zapravo svi drugi podjsećali na to. 

Vječno glupa pitanja 

"Oh, divno, opet si trudna, sigurno se nadaš da će ovoga puta biti curica. Ili - divno bi bilo nakon dečka dobiti curicu, zar ne?", ta i slična pitanja bila su tako česta da su me već poprilično počela živcirati. Zanimljivo je kako nečija tuđa trudnoća ima tu neko privdnu moć da u ljudima izazove reakcije koje, oprostite, ali baš i nemaju veze sa zdravim mozgom. 

Dok nisam rodila - opet sina, mog voljenog sina, a ljudi opet počeli sa svojim debilnim reakcijama: 

"Morate se potruditi bolje da dobijete još i curicu."

"Sinovi su super, ali kćeri su te koje će ostati brinuti o vama kada ostarite." 

"Sinovi su vaši dok se ne ožene, zato kćeri uvijek ostaju vaše."

"Jedan naš prijatelj otkrio je metodu kako napraviti curicu, želiš li čuti naš savjet?" 

S time sam doslovno čula sve što sam željela čuti, i o toj temi, realno, nisam puno razmišljala - jednostavno sam nastavila uživati u svom životu, u svojoj obitelji i sebi u ulozi majke dvojice dječaka. 

Ona je naravno majka djevojčice 

Sve do tog trena kada mi je ta žena stala na žulj svojom rečenicom, odnosno - svojim razgovorom s kolegicom koju nije vidjela dugo, no doznala je da je rodila pa ju je ushićeno pitala što je dobila. 

Mama kao i svaka druga mama ozarila se od ljubavi i veselo odgovorila - "dobili smo sina". 

No tada, kao iz vedra neba, dotičnoj se ženi skamenio osmjeh na licu i s tako očitom tugom odgovorila joj je - Oh, sigurna sam da si se baš nadala djevojčici. Pogađate, ONA je bila majka curice, ONA je ta kojoj se želja ostvarila, ONA je ta koja je curicu željela više od ičega, ali zašto ONA misli da je njeno mišljenje jedino relevantno za sav ženski rod???

Ne - tu jednostavno više nisam mogla ignorirati njen pametan odgovor. Tu njenu očitu tugu u glasu zbog toga što je tamo neka tamo negdje dobila sina! 

Naravno, neću tvrditi da ni ja baš nikada u životu nisam pomislila na neku svoju curicu u budućnosti. I ja, kao i mnoge druge žene, još uvijek imam dobro pospremljenu kutiju s mojim nakitom i đinđama koje sam još tada pospremila za ako će mi ikada zatrebati. Ali da sam danas tužna jer tu staru prašnjavu kutiju neću moći dati svojoj kćeri - to je zaista suludo i za pomisliti. A još je luđa ta izjava nje jedne koja misli da su njene želje istovjetne svima. Zar nije dovoljno što svjedočimo tolikim svađama među mamama da bi se još na kraju morale raspravljati oko jedne jedine stvari koju nitko ne može kontrolirati. Ma da je želja veća od svega. 

I na koncu, ne pričam ja ovo samo da bih rekla kako ja eto nisam imala specifičnih želja ili kako sam se ja, eto, pomirila s time da imam dečke (koje ne bih mijenjala nizašto na svijetu). 

>>>tate, znate li zašto je dobro jer ste dobili kćer, iako ste možda potajno željeli sina<<<

A da se podsjetimo osnovne kulture ponašanja? 

Poanta je u tome da bismo mi mame stvarno trebale postati malo obzirnije jedne prema drugima. Otišao je naš svijet malo s puta i sve je manje ljudi koji su ljubazni, koji prije svega znaju poslušati drugi i uvažiti njihove želje, mišljenja i stavove pa čak i ako se s njima nužno ne slažete. 

Došlo je vrijeme kada bi baš mi mame trebale preuzeti oblike ponašanja - ne od odraslih, već od djece - znate - djece koja nisu iskvarena, djece koja nisu nametljiva i ne misle da su popili svu pamet svijeta. 

Došlo je vrijeme da se mi odrasli sjetimo osnovnih pravila ponašanja - budi pristojan, ponašaj se pristojno, ne blebeći gluposti i svakako promisli prije nego kažeš. Jer jedno je ako nešto vi želite, a sasvim drugo kada vi tvrdite da i drugi žele isto što i vi. 

Zato jednostavno prestanite.

A ja sam sigurna da će moji dečki, jednom kada za to dođe vrijeme, biti svojoj mami i tati pri ruci, čak i ako nikada u životu ne budu nosili tijare i nalakirane noktiće.