Nedostaje mi ta trudnoća

Nedostaje mi ta trudnoća

Foto: 123rf

JEDNOM davno dok sam bila trudna, sjećam se zgode koja se odigrala u neposrednoj blizini wc-a, naravno. Prišla mi je prijateljica, pogladila moj veliki trbuh i s uzdahom mi rekla "Kako mi nedostaje ta trudnoća". Gledala se je u čudu, jer sve što mi je u tom trenutku padalo na pamet bile su klasične trudničke tegobe. Bila sam preteška, bilo je ljeto, zglobovi su mi bili užasno natečeni, sve me je žuljalo, nisam baš dobro spavala, stalno sam bila nekako umorna. Srećom, nisam nikada imala mučnine, ali sam kao i svaka trudnica pomalo patila. Odlasci na wc svakih pet minuta, konstantno nekakvo stiskanje na sve strane. Bilo mi je teško sjediti na stolici, a još teže ležati. Kada god sam odlazila u šetnju malo dalje od svog doma i čistog toaleta, planirala sam rute tako da mi uvijek u blizini budu neka poznata mjesta. Tako sam u tom kafiću naletjela na prijateljicu i tu njenu izjavu. 

Danas, sedam godina nakon i u međuvremenu "odrađene" još jedne trudnoće, malo drugačije gledam na to stanje. Dok nam se događa, vidimo naravno i lijepe i manje lijepe trenutke, no kada se jednom same sa sobom dogovorimo, to je to, nema više, pogled na trudnoću postaje malo ljepši. S puno nostalgije i puno onih osmjeha koje držimo za sebe.
 
Da, trudnoća svakako ima svoje "jezovite" trenutke i često čitamo o svim tim poteškoćama koje su neminovne, i nije da se baš toliko na njih žalimo, ali smetaju. Naravno da smetaju. Ali i divni su. Divno je biti trudan, jer trudnoća stvarno ima i onu svoju lijepu stranu. Onu koju možete osjetiti samo dok ste trudne. 


 
Prvi leptiriću u trbuhu. Osjećaj - neprocjenjiv. To malo škakljanje odmah je značilo nepovratnu ljubav. 
 
Prvi i svi ostali pokreti bebe. Osjećaj - neponovljiv. Jedinstven. Osjećaj koji će, ja mislim, pamtiti svaka žena pa iako ga godinama nakon možda neće moći onako točno reproducirati u mislima, on je tu. Nezaboravljen. Probajte se sjetiti. 
 
Otkucaji srca.  Osjećaj - blaženstvo, a prvi ultrazvuk... Sjećam se da su me zaboljeli obrazi od onog blesavog nezaustavljivog osmjeha. I sada je tu. Prisutan, nezaboravljen trenutak pogleda na svoju bebu u svom trbuhu, raste i jednoga dana postane tvoje dijete.
 
Porodiljni odmor - ne, to nije ni bolovanje, ni godišnji ni besposličarenje - to je porodiljni odmor - dani za uživanje. To je ono kada imate sve vrijeme ovog svijeta za sebe. Ako već imate dijete, onda je vrijeme za sebe nešto ograničeno, ali ne previše. Odjednom nema nikakve panike - nigdje vam se ne žuri, stignete sve onda kada možete i kada želite. Jer ste trudni i nitko od vas ne očekuje previše. Ako vam se šeće - šećete, ako ste za druženje, družite se, ako vam je do knjige, zanemarite sve oko sebe i čitate. Vi i ta mala pikulica koja vam se javlja iz svog sigurno svijeta. 
 
Odnos s partnerom - trenutak kada stavi ruku na vaš trbuh i zajedno dodirom komunicirate s bebom, a pogledom međusobno, to je ono neprocjenjivo. Ljubav koja se još nije prometnula u roditeljstvo, ali ono je tu. Samo što nije stiglo. 
 
Devet mjeseci često jest dug period, no kada jednom prođe i kada postanete svjesni da to stanje vjerojatno više nikada nećete iskusiti, da više nikada neće biti trudnica kojoj se smješkaju svi odreda, onda svakako zaboravljate na sve trudničke tegobe i tegobne porode, i onda zaista shvatite koliko vam nedostaje trudnoća. Onda stvarno shvatite da se ne kaže uzalud da ste u blaženom stanju. 
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara