Foto: Instagram

NADAJMO se da nikada nećemo biti u situaciji da se kao mama iz ove priče moramo ovako opravdavati okolini. Nadamo se da nitko od naših bližnjih neće nikada biti u situaciji da pati zbog gubitka vlastitog djeteta, ali ako se ikada ipak zateknete u jednoj tako tužnoj i teškoj situaciji, znajte da je jako teško opet biti ona stara. 

"Kako mogu biti ona stara? Nema šanse ljudi!", poručuje mama Danielle Ridgway koja je nedavno na portalu The Mighty objavila svoju tužnu priču, s još jačim apelom: "Nemojte me pitati kad ću se vratiti u normalu. Prošlo je 32 tjedna, ali pitanje o tome kad ću opet biti ona stara još uvijek ostavlja jako gorak trag u mojim ustima. Zapravo... mislim da nikada više neću biti ona stara.

I ruku na srce - nisam sigurna da više ikada želim biti ona stara", iskreno je priznala.

>>>Posljednji oproštaj od bebe anđela<<< 

"Ljudi očekuju da se vratim u normalu i polako opet budem ona stara, ali ja više nisam ta. Više ne mogu bezbrižno slegnuti ramenima i reći: "Zaboravit ćemo sve, idemo dalje!"

To sam možda nekada bila ja, ali kako svaka teška trauma ostavlja neizbrisiv trag na našim životima, teško je jednostavno zažmiriti i zaboraviti. I ne želim zaboraviti. Ne samo zato što mislim da bih time zaboravila i tu ljubav koju sam imala, već zato što je ta ljubav ostavila baš takav trag na mene. Možda bih mogla slagati i reći da sam dobro, da jesam ona stara, da nastavljam sa svojim životom, ali - životom kakvog sam imala prije Jensena - nikako.

Prvenstveno zato što njega nema. S njim je otišao i dio one stare mene, a drugo, zato što ne postoji način da se vratim u normalu, jer ovaj moj život sada, ja sa svojom boli, to je sada moja normalnost. 

Iako sam često u depresiji, iako su moje oči više vlažne nego suhe, više tužne nego radosne, učim se vidjeti ljepotu života i kroz takvu perspektivu. 

Kada me pitaju, (a svakakve su mi komentare znali priopćiti iz želje da me vrate u 'normalu'), kako bih se osjećala da se ništa od svega nije dogodilo? Da mog Jensena nije nikada ni bilo i čudim se što netko takvo nešto uopće može pomisliti. Naravno da bi mi bilo lakše u životu da nisam proživjela tu tragediju, ali ništa na ovom svijetu ne bi me moglo navesti da pomislim da mi je žao što sam ga imala. I to je nešto što ljudi koji ne razumiju, ne pokušavaju ni razumjeti. 

Moj život sam bila ja prije Jensena, moj život je bio Jensen, ali moj život je i tragedija koja nam se dogodila. To je nešto što nitko ne može izbrisati, ali ni vratiti u normalu. 

>>>Kažu da vrijeme liječi sve rane...<<<

Da nisam spoznala ljubav koju može donijeti malo biće, da nisam spoznala ljepotu života s bebom, da nisam stekla snagu da odgajam biće o kojem nisam znala ništa, da nisam voljela, ne bih ovoliko ni patila. Ali voljela sam, brinula sam, sebe sam cijelu dala, i sada, sada sam bogatija za puno više osjećaja od same ljubavi. Spoznala sam snagu, ali i slabost. Sad više od svih znam koliko je život dragocjen. I znam ono što mnogi ne znaju, a to je činjenica da čak ni smrt ne može razdvojiti majku od njenog djeteta. 

Ja možda, za sve vas, nisam nikad bila mama, ali ja sam bila majka. Moj sin je bio Jensen, on je bio stvaran, baš kao što je i njegova smrt bila stvarna. 

I zato sam ljudi dragi stvarna i ja - ovakva nova kakva jesam, ovakva normalna kakva jesam. Žena i majka koja tuguje i koja nikada u životu neće prestati tugovati za izgubljenim djetetom, ali znajte - ova nova ja smijat će se jednoga dana kroz svoju bol, vidjet će sreću i tugu u svemu oko sebe i pokušavati živjeti najbolje što može. Normalnija od toga jednostavno više ne mogu biti.

I zato ne čekajte da se 'vratim u normalu'. Normalnije bi bilo da me prihvatite takvu kakva jesam sada."