SINDROM "praznog gnijezda" u popularnoj psihologiji često se opisuje kao krizno razdoblje za roditelje, osobito majke, nakon što se odrasla djeca isele iz roditeljskog doma. Ipak, taj se koncept, slično kao i "kriza srednjih godina", uglavnom ne temelji na znanstvenim dokazima. Iako je jedna studija iz 2000-ih zabilježila "sindrom praznog gnijezda", takvo je iskustvo imala tek specifična manjina roditelja.

Porijeklo ideje o praznom gnijezdu

Ostaje pitanje zašto je pojam "praznog gnijezda" stekao negativne konotacije. Ptice, na kraju krajeva, ne doživljavaju slom kada njihovi ptići odlete; za njih je to, pretpostavlja se, znak uspjeha.

Kako piše Psychology Today, teorija se povijesno oslanjala na ideju da će majke, u doba prije nego što su obitelji s dva zaposlena roditelja postale norma, gubitkom roditeljskih obveza izgubiti i životni smisao. Takvo je stajalište bilo u skladu sa sociološkom "teorijom uloga", koja tvrdi da dobrobit pojedinca ovisi o njegovu društvenom položaju. Gubitak uloge stoga znači i gubitak dobrobiti.

No, čak ni u vremenima tradicionalnijih ženskih uloga nije bilo puno dokaza koji bi potvrdili da je odlazak djece negativan događaj. Prema teoriji "obiteljskog životnog ciklusa", zadovoljstvo u braku opada s rođenjem djece i ostaje nisko sve dok se ona ne odsele, kada ponovno raste.

Tu ipak postoji metodološki problem. Vrlo je vjerojatno da su se mnogi nesretni parovi razveli čim su djeca otišla pa po definiciji više nisu sudjelovali u istraživanjima bračnog zadovoljstva. U uzorku su tako ostali samo "preživjeli", koji su možda oduvijek bili zadovoljniji.

Nova studija o dinamici parova

Članak Therese Pauly i njezinih kolega sa Sveučilišta Simon Fraser iz 2025. godine istražuje kako razdoblje praznog gnijezda utječe na parove. Odlazak djece ne promatraju kao događaj koji pogađa jednog roditelja, već kao "zajedničku tranziciju" koja "može imati poseban utjecaj na par kao međusobno povezan sustav". Njihovo longitudinalno istraživanje pratilo je oba partnera kroz vrijeme, tijekom tranzicije u roditeljstvo i kasnije u fazu praznog gnijezda.

Kao ishode, znanstveni tim pratio je zdravlje i opću dobrobit. Smatrali su da pojedinci mogu doživjeti promjene i osobno i kao par. Pretpostavka je bila da će više zajedničkih aktivnosti i odsustvo djece dovesti do veće "usklađenosti" u zdravlju i dobrobiti. Autori navode da usklađenost može biti i faktor ranjivosti i faktor otpornosti, jer partneri često zajedno prolaze kroz promjene koje donose životni prijelazi.

Studija je obuhvatila 3.501 njemački par, koji su praćeni do 35 godina, te 1.842 australska para, praćena 19 godina. Više od 2.000 sudionika ispitano je tijekom tranzicije u roditeljstvo, a više od 3.500 parova tijekom prijelaza u prazno gnijezdo.

Sudionici su svake godine ocjenjivali zadovoljstvo životom, bilježili fizičke simptome te procjenjivali vlastito fizičko i mentalno zdravlje. U analizi su kao kontrolne varijable korišteni dob, spol, broj djece, trajanje veze, obrazovanje i ukupni prihodi kućanstva.

Glavni nalazi istraživanja

U skladu s predviđanjima i ranijim istraživanjima, parovi su pokazali povezane godišnje fluktuacije u zdravlju i zadovoljstvu životom. To znači da je dobra ili loša godina za jednog partnera, primjerice poboljšanje ili pogoršanje zdravlja, uglavnom značila isto i za drugog.

Tijekom tranzicije u roditeljstvo, koja može biti zahtjevno razdoblje, zabilježen je pad mentalnog i fizičkog zdravlja. Istovremeno, parovi su nakon rođenja djeteta pokazali veću međusobnu usklađenost u tim pokazateljima nego prije.

Kod prijelaza u prazno gnijezdo, zadovoljstvo životom i mentalno zdravlje ostali su stabilni, no procjene fizičkog zdravlja su se pogoršale. To je u skladu s ranijim studijama o starenju. Činjenica da pad fizičkog zdravlja nije pratio i pad psihološke dobrobiti upućuje na to da su starije odrasle osobe otporne na zdravstvene izazove.

Postojale su i razlike između njemačkog i australskog uzorka, dijelom jer su se tranzicije događale u različitim povijesnim razdobljima. Njemački uzorak praćen je od 1985. do 2002., a australski od 2002. do 2011. Autori smatraju da su se novije generacije roditelja lakše nosile s odlaskom djece iz doma jer su mogle koristiti tehnologiju kako bi s njima ostale u redovitom kontaktu.

Drugim riječima, iako djeca više nisu živjela s njima, veza je ostala snažna. Prilagodba novoj životnoj ulozi također im je mogla biti lakša jer je život dans manje vezan uz tradicionalne društvene uloge i lokalnu zajednicu.

Slično kao i nakon što su postali rodittelji, usklađenost među partnerima povećala se u godinama nakon promjene obiteljske strukture. Kod parova u fazi praznog gnijezda, osjećaj veće bliskosti i više zajedničkih aktivnosti mogu potaknuti "prijenos", proces u kojem partneri snažnije utječu na mentalno i fizičko zdravlje jedno drugoga.

Kako se prilagoditi promjeni

Ova složena studija donosi važan zaključak za sve koji prolaze kroz veliku promjenu obiteljskih uloga: možete se osloniti na partnera, kao i on na vas. Tranzicija doista "pruža osjetljiv vremenski okvir za promjenu dinamike para". Vaš se život mijenja, kao i život vašeg partnera, i kroz to prolazite zajedno. No, nalazi se mogu tumačiti i šire i poručuju da ni kroz jedan životni prijelaz ne morate prolaziti sami.

Osim na partnera, oslonite se i na ljude koje poznajete, a čija su djeca slične dobi. Možda imate krug prijatelja ili rođaka koji dijele iste frustracije, radosti i izazove života s djecom i bez njih.

Ukratko, ako na odlazak djece gledate isključivo kao na gubitak, teže ćete tu promjenu doživjeti kao novu fazu obitelji koju ste godinama gradili. Ispunjen život moguć je ne samo u svakoj dobi, već i u svakom životnom prijelazu.