SVATKO tko je odrastao devedesetih pamti djetinjstvo koje se uvelike razlikovalo od današnjeg. Od djece se očekivalo da samostalno rješavaju brojne situacije koje su današnjim generacijama gotovo nezamislive. Iako su roditelji bili brižni i posvećeni, djecu se nije nadziralo na svakom koraku kao što je to danas uobičajeno. U mnogim su stvarima bila prepuštena sama sebi – od pisanja zadaće bez pomoći interneta do pamćenja telefonskih brojeva kako bi ostala u kontaktu s prijateljima, jer su mobiteli tek bili u povojima. Ako vam sve to zvuči poznato, nema sumnje - vi ste dijete 90-ih, piše YourTango.

Pisanje zadaće bez Googlea

Današnjoj djeci na raspolaganju je bezbroj tehnoloških pomagala za školske obveze. Od Googlea do online enciklopedija, rješavanje domaće zadaće nikada nije bilo jednostavnije. Djeca 90-ih, s druge strane, uglavnom su bila prepuštena sama sebi. Iako je dial-up internet polako ulazio u domove, većina nas morala je pažljivo pratiti na satu kako bismo kod kuće znali riješiti zadatke, oslanjajući se isključivo na udžbenike i vlastito znanje.

Samostalna priprema doručka

Većina djece 90-ih odrastala je u kućanstvima gdje su oba roditelja radila. To je značilo užurbana jutra i ludu strku kako bi se svi spremili za školu i posao. Zbog toga smo za doručak najčešće bili zaduženi sami. Ubaciti vafle u toster ili zgrabiti pecivo prije izlaska iz kuće bilo je najbrže rješenje koje je roditeljima omogućilo da se usredotoče na svoje obaveze, a nama da ne ostanemo gladni.

Pamćenje telefonskih brojeva

Zamislite svijet bez mobitela - današnjim generacijama to bi vjerojatno izazvalo paniku. No, u 90-ima je to bila stvarnost. Umjesto imenika u telefonu, morali smo pamtiti sve važne brojeve. Ako bi nam u školi pozlilo, morali smo znati broj na koji možemo dobiti roditelje. Za dogovore s prijateljima, morali smo znati njihove kućne brojeve napamet. Iako smo se danas navikli oslanjati na pametne telefone, stručnjaci poput dr. Susan Krauss Whitbourne upozoravaju da nas to čini manje inteligentnima. Preporučuje pamćenje brojeva jer preveliko oslanjanje na tehnologiju sprječava naš mozak da radi ono za što je sposoban.

Sami su pronalazili zabavu

Bez pametnih telefona i naprednih videoigara, djeca 90-ih morala su sama pronalaziti načine da se zabave. Roditelji su bili zauzeti poslom ili kućanskim obavezama i nisu uvijek imali vremena ispunjavati naše slobodno vrijeme. Zato smo morali biti kreativni. Sate smo provodili vani, trčeći po susjedstvu, ili bismo se igrali igara pretvaranja, stvarajući čitave imaginarne svjetove. Istraživanja danas potvrđuju da djeca koja se igraju takvih igara "češće imaju jače vještine u nizu važnih područja", uključujući kreativnost, socijalne i emocionalne vještine.

Snalaženje s prvom tehnologijom

Devedesete su bile desetljeće u kojem je tehnologija polako ulazila u naše domove. Imali smo televizor, možda Nintendo 64 i jedno veliko obiteljsko računalo s nekoliko igara. Nije bilo YouTube tutoriala koji bi nam pokazali kako nešto popraviti ili pokrenuti. Umjesto toga, morali smo sami, metodom pokušaja i pogreške, otkriti kako stvari funkcioniraju. Tako smo postali generacija koja je prva naučila zlatno pravilo rješavanja tehničkih problema: "ugasi pa ponovno upali".

Čuvanje mlađe braće i sestara

Ako ste bili najstarije dijete u 90-ima, vjerojatno ste bili i produžena ruka svojih roditelja. Starija djeca često su bila zadužena za čuvanje mlađih, bilo dok su roditelji bili na poslu ili samo dok su se igrali vani. Od pomaganja oko zadaće do pazenja da ne istrče na ulicu, teret brige često je padao na stariju braću i sestre. Istraživanje iz 1995. godine pokazalo je da su djeca mlađa od pet godina provodila u prosjeku 11 sati tjedno pod nadzorom svoje starije braće i sestara. Bio je to dio odrastanja - usađena nam je odgovornost i briga za druge od malih nogu.

Sami smo sanirali ogrebotine

Djeca 90-ih provodila su neusporedivo više vremena vani. Bez tableta i pametnih telefona, vožnja bicikla, trčanje i igra na otvorenom bile su naše glavne opcije za zabavu. Roditelji su nam dopuštali da ostanemo vani do mraka, a to je neizbježno donosilo i pokoju ogrebotinu ili masnicu. Osim ako se nije radilo o nečem ozbiljnom, očekivalo se da ćemo sami staviti flaster i nastaviti s igrom. Prema izvješću Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta Michigan, današnja djeca provode samo sedam minuta dnevno u nestrukturiranoj igri na otvorenom, što je pad od 50 posto u 20 godina i zabrinjava zdravstvene stručnjake.

Borba protiv dosade

Rečenica "dosadno mi je" nije bila nešto što su roditelji u 90-ima voljeli čuti. Odgovor je obično bio da imamo sve što nam je potrebno da se zabavimo i da sami pronađemo rješenje. Ponekad je to značilo gledanje televizije, ali češće smo morali biti kreativni - izrađivali smo narukvice prijateljstva, igrali se s lutkama ili jednostavno nabijali loptu u dvorištu. Psihologinja Erin Westgate objasnila je za New York Times da dosada, u umjerenim količinama, može biti korisna jer "potiče kreativnost i rješavanje problema te motivira djecu da traže aktivnosti koje im se čine smislenima".

Razgovor s nepoznatima

Pristojnost i dobri maniri bili su iznimno važni tijekom odrastanja u 90-ima. To je uključivalo i razgovor s poštovanjem prema svima, pa čak i nepoznatim ljudima. Dok se danas djecu uči o "opasnosti od stranaca", tada su nas roditelji često poticali da sami komuniciramo. Bilo da je trebalo pitati prodavača u trgovini gdje nešto stoji ili naručiti jelo u restoranu, očekivalo se da to obavimo sami. Vjerovali su da će nam to pomoći u razvijanju samopouzdanja i socijalnih vještina.

Sami do škole i natrag

Djeca 90-ih bila su znatno neovisnija. Iako nismo bili "latchkey kids" generacija poput one prije nas, imali smo više slobode. Roditelji su često radili, pa bi nas ujutro ostavili u školi na putu na posao, ali povratak kući bio je naša briga. Ponekad bismo se vozili s prijateljima, a ponekad smo pješačili. Sami smo se snalazili za prijevoz. Tek kasnije, s porastom panike zbog "opasnosti od stranaca", počeo se nametati trend da djeca moraju biti pod stalnim nadzorom odraslih.

Javljanje na kućni telefon

Zvuk zvonjave fiksnog telefona danas je rijetkost, ali u 90-ima je bio dio svakodnevice. Djeca su se često utrkivala tko će se prvi javiti, a mnogima je to bio i kućanski zadatak. Bilo je uzbudljivo provjeriti je li poziv za nas, a razočaravajuće kad bi netko zvao roditelje. Danas, prema podacima Gospodarske komore, "s nevjerojatnih 71,7% odraslih u SAD-u koji se sada oslanjaju isključivo na bežične telefone, fiksni telefoni postaju stvar prošlosti".