SVE VIŠE djece ima dijagnozu poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću odnosno ADHD. Kako izvještava portal HuffPost, stručnjaci se slažu da tretiranje djece s ADHD-om kao da su neurotipična, što se često događa, može imati dugoročne negativne posljedice na njih.

Promjena jezika kojim im se obraćamo važan je korak prema tome da im pomognemo da uspiju. "Djeca koja se bore s ADHD-om imaju teškoće s organizacijom i planiranjem, upravljanjem vremenom, pamćenjem, započinjanjem zadataka, impulzivnim ponašanjima te osjećajem kronične dosade kada su suočeni s rutinskim aktivnostima", objasnila je logopedinja Ryann Sutera.

Prema mišljenju terapeutkinje Kristen McClure, koja je specijalizirana za rad s djecom s ADHD-om, pozitivan jezik može imati velik utjecaj. "Način na koji razgovaramo s djecom postaje način na koji će ona u budućnosti razgovarati sa sobom. Ohrabrujuće i tople riječi potiču samosuosjećanje, emocionalnu regulaciju i otpornost, dok kritičan ili podrugljiv jezik može dovesti do srama, sumnje u sebe, pa čak i depresije", ističe ona. 

Zato je važno u komunikaciji s njima koristiti što više pozitivnih fraza i rečenica, ali i izbaciti one negativne. Evo koje su negativne rečenice stručnjakinje izdvojile za HuffPost.

"Kad bi ti bilo stalo, zapamtio/la bi". 

Istraživanja pokazuju da do 85 posto djece s ADHD-om ima problema s radnom memorijom. To objašnjava zašto dijete možda ima teškoće s pamćenjem ili razumijevanjem uputa. Zaboravljanje obveza vjerojatno nema veze s tim koliko im je stalo.

Reći djetetu da bi nešto zapamtilo ako mu je stalo problematično je, kaže Sutera, "prvenstveno zato što tako ne funkcionira pamćenje kod neurodivergentnih osoba". Nije da dijete ne može zapamtiti važne informacije, nego mu možda trebaju alati za to. Dodaje da vizualni i zvučni podsjetnici, poput post-it papirića i alarma na mobitelu, mogu pomoći.

"Kad bi se više trudio/la, uspio/uspjela bi".

Izjave poput ove mogu učiniti da se dijete osjeća obeshrabreno, kao da je uspjeh izvan dosega. Dijete s ADHD-om se vjerojatno već trudi koliko može, a ovime se taj trud umanjuje ili u potpunosti odbacuje kao bitan. Umjesto toga, prepoznajte trud djeteta:
"Vidim koliko se trudiš i ponosan/na sam na tebe zbog toga". 

Ako ne mogu nastaviti s nekim zadatkom, pomozite im da otkriju u čemu je prepreka i kako je prevladati. Ako je tipkanje problem, psihologinja Mikki Lee predlaže da kažete: "Kako bi bilo da prvo izgovoriš svoje ideje, a ja ću ih zapisati?". Ili pitajte bi li im pomogla aplikacija za pretvaranje glasa u tekst.

"Zaustavi se i razmisli prije nego što nešto napraviš".

Može biti frustrirajuće gledati dijete koje djeluje impulzivno i zbog toga snosi posljedice. Impulsivnost je jedan od razloga zašto su osobe s neadekvatno vođenim ADHD-om sklonije nesrećama. Iako zvuči razumno reći djetetu da razmisli prije nego što nešto učini, McClure objašnjava da su problemi s kontrolom impulsa kod ADHD-a biološki uvjetovani.

Djeca s ADHD-om "često se ne mogu zaustaviti i promisliti prije djelovanja – ne zato što to ne žele, već zato što njihov mozak informacije obrađuje drukčije", pojašnjava ona.

Umjesto kritike, pomozite im da razviju vještine na način koji im djeluje prirodno i osnažujuće. Recite, primjerice: "Vidim da tvoj mozak sada želi brzo djelovati. Što bi ti moglo pomoći da se usporiš?" Ili: "U redu je biti uzbuđen. Hajdemo zajedno pronaći način koji pomaže."

"Prijavio/la si se - više ne možeš odustati". 

Djeca s ADHD-om znaju biti jako angažirana kada ih nešto zanima. Ta pojačana pažnja, poznata kao hiperfokus, može biti velika prednost. No ako ih nešto ne zanima, mogu potpuno izgubiti interes - i to je u redu.

"Prisiljavati dijete s ADHD-om da se drži nečega što ga više ne zanima, što ne odgovara njegovim snagama ili što je postalo preplavljujuće, može dovesti do obeshrabrenja i emocionalne neravnoteže", objašnjava McClure. Budući da ADHD mozak najbolje funkcionira uz angažman, autonomiju i fleksibilnost, "očekivanja mogu izazvati stres umjesto otpornosti", dodaje.

Umjesto da ih prisiljavate da ustraju u nečemu, podržite ih u prilagodbi koja će im pomoći da razviju svijest o sebi, emocionalnu regulaciju i vještinu zagovaranja vlastitih potreba - što su ključne životne vještine.

"Mirno sjedi".

Očekivati da dijete s ADHD-om bude fokusirano bez kretanja je kao da očekujete da auto vozi s pritisnutom kočnicom.
"Djeci s ADHD-om često je kretanje potrebno da bi se mogla fokusirati, regulirati emocije ili obraditi informacije", kaže McClure i dodaje: "Suzbijanje te potrebe može dovesti do stresa, gubitka povezanosti s vlastitim tijelom i emocionalnih slomova".

Umjesto toga, predložite nešto poput: "Vidim da se puno krećeš. U redu je da se krećeš kad ti je potrebno. Možemo uzeti kratku pauzu i izaći van".

Takva aktivnost daje rezultate. Jedno istraživanje pokazalo je da su djeca s ADHD-om mogla održavati pažnju 45 do 55 posto bolje kada su koristila antistres igračku. Druga istraživanja pokazuju da aktivnosti poput juda poboljšavaju njihovu radnu memoriju, pišu iz HuffPosta.

"Ako se kreću, to je zato što im je to potrebno. Nikada ih zbog toga nemojte kažnjavati", zaključuje McClure.