NA ŠKOLSKOM igralištu za vrijeme odmora nije teško uočiti socijalnu dinamiku. U jednoj takvoj prilici, među skupinom djece različite dobi, obrazac je bio jasan. Najstariji su vodili igru i određivali tko će igrati u kojem timu. Uloge kapetana redovito su pripadale istom krugu od četvero djece, dok je dvoje drugih uvijek bilo birano posljednje. Ostatak skupine nije dovodio u pitanje takav poredak i samo je slijedio uhodani scenarij, piše PBS.

Razgovor s djecom pokazao je da i mali vođe mogu razvijati empatiju kada razmisle kako njihove odluke utječu na druge. Empatija i suosjećanje razvijaju se kroz svakodnevne situacije, poput igre, dijeljenja i rješavanja sukoba. Socijalne vještine djeca usvajaju postupno, uz pomoć odraslih koji ih usmjeravaju i pomažu im razumjeti osjećaje drugih. Svako dijete razvija se vlastitim tempom, a roditeljska podrška važna je za izgradnju zdravih odnosa s vršnjacima.

Razumijevanje osjećaja

Prvi je korak naučiti imenovati širok spektar emocija kako bi dijete razumjelo što osjeća i zašto. Roditelji u tome pomažu tako da u svakodnevnom razgovoru koriste riječi poput sretan, tužan, znatiželjan ili razočaran.

Korisno je i razgovarati o povezanosti tijela i uma, primjerice: "Kad sam zabrinut, osjećam napetost u trbuhu". Kada djeca nauče prepoznavati i upravljati vlastitim emocijama, lakše će primijetiti kako se drugi osjećaju i pokazati više empatije.

Osobni primjer kao uzor

Djeca više uče promatrajući postupke odraslih nego slušajući njihove savjete. Ako se roditelji trude biti otvoreni i pomagati drugima, velika je vjerojatnost da će i djeca usvojiti takvo ponašanje. Nije potrebno organizirati velike zabave; dovoljno je u parku pozvati drugo dijete da se pridruži igri ili ponuditi susjedi da pođe s vama u šetnju.

Kroz takve primjere djeca uče da uključivanje drugih smanjuje osjećaj usamljenosti i popravlja raspoloženje, pa i sama počinju primjećivati one koji su po strani.

Bez etiketiranja i ishitrenih zaključaka

Vršnjačko nasilje je obrazac neželjenog i agresivnog ponašanja s namjerom nanošenja štete, a uključuje i neravnotežu moći. Ipak, nije svako zadirkivanje ili guranje automatski nasilje. Često se radi o nerazvijenim socijalnim vještinama ili niskoj toleranciji na frustraciju. Ako roditelji ishitreno proglase drugo dijete "zločestim" ili "nasilnikom", vlastitu djecu uče osuđivanju i isključivanju.

S druge strane, ako ostanu smireni i pomognu djetetu da neugodnu situaciju promotri s empatijom, uče ga da gleda dalje od nečijeg trenutnog ponašanja.

Jezik uključivosti

Dok se neka djeca bez problema priključe igri pitanjem "Mogu li i ja?", mnogima je to teško. Uključivanje u formiranu grupu zahtijeva razvijene socijalne vještine koje manja djeca često nemaju. Zato ih treba naučiti da na igralištu potraže one koji stoje sa strane i pozovu ih jednostavnim rečenicama.

Primjerice: "Želiš li sjediti s nama?", "Možeš u našu ekipu za graničara!" ili "Hoćeš se igrati s nama?". Iako zvuči jednostavno, djeca često ne pomisle na to jer pretpostavljaju da bi se drugi sami uključili da to žele. Kada takav način komunikacije postane uobičajen kod kuće, djeca ga spontano počinju primjenjivati i s vršnjacima.

Pohvala za dobra djela

Djeca često dobivaju kritike za pogreške, ali ne i dovoljno pohvala za ljubaznost. Važno je primijetiti i istaknuti dobra djela, bilo kod kuće, u školi ili u parku. Pohvalite dijete kada primijetite da je uključilo nekoga u igru ili se pobrinulo da netko ne bude opet izabran posljednji. Time mu šaljete poruku da su takvi postupci vrijedni i poželjni.

Kada djeca nauče istinski suosjećati s drugima, uključivanje prestaje biti zadatak i postaje prirodan način ponašanja. Tada sama počinju prepoznavati one koji su usamljeni i razmišljati o tome kako se osjećaju. To ih motivira da djeluju i postanu oni koji grade otvorenije i povezanije društvo, poziv po poziv.