ZAMISLIMO restoran pun ljudi i tamo negdje u sredini sjede dvije obitelji s djecom. Za jednim stolom mir i tišina, dijete uredno počešljano i scifrano jede bez ikakvog zvuka. 
 

Za drugim stolom sjede drugi roditelji, a dijete luta okolo, negoduje protiv hrane i buni se na poziv da sjedne i jede to što im je konobar donio na stol. 
 

Koji vam je scenarij ljepši? 
 

Vjerujemo - onaj prvi, s poslušnim djetetom - jer restoran je mjesto gdje djeca ne bi smjela biti u centru pažnje i gdje bi trebala biti poslušna. Ne po inerciji već po roditeljskom naputku. 
 

Pitanje je, međutim, je li normalnije da dijete od dvije, tri, četiri, pet godina sjedi na miru pola sata/sat ili je njihovoj dobi ipak primjereniji neposluh, negodovanje, želja za slobodom. 
 

Odnosno, je li normalnije da su djeca u toj dobi poslušnija ili neposlušnija. 
 

Naravno, spominjemo tu krajnost, taj primjer restorana, no to može biti i slika s plaže, slika s izleta pa opet pitamo, što je primjerenije? 


 

U pitanju je definitivno kućni odgoj, roditeljska čvrsta riječ, dječji karakter, ali i nešto puno važnije - puštanje djetetu da bude ono što ono jest, ili slamanje njegove volje da bude ono što se od njega očekuje. Tu leži jedna važna zamka jer ljudi, posebno oni kojima dosta smeta dječji nestašluk, zaboravljaju da svaki čovjek počinje od početka i da će osobine koje krase neko dijete, bile one urođene ili nametnute, jednoga dana određivati njega kada postane čovjek. 
 

Nije nepoznato da danas svi dječji psiholozi kažu kako je dječji neposluh i snažna volja djeteta jedna od onih osobina koje pokazuju da bi to dijete, ukoliko ga se pusti da provodi svoju volju jednoga dana moglo izrasti u osobu snažnog karaktera - u vođu. Postoji li ijedan roditelj na svijetu koji svom djetetu ne bi poželio takvu osobinu jednom kada odraste, kada se uhvati u koštac sa životom? 

>>>Nestašno dijete - uspješan čovjek<<<
 

Donosimo vam stoga jednu priču iz pera novinarke Independenta, Laure Knight koja na primjeru svog sina i jednog poznatog povijesnog vođe pokušala dočarati da poslušnost zapravo nije uvijek vrlina koja se traži. Naravno, jedno je neposluh proizašao iz snažne volje da se sluša uglavnom samo samog sebe, a jedno onaj buntovni neposluh, ona namjera da se svakom akcijom izazove ljutnja. Jer i takvog neposluha naravno ima, a to bi već mogla biti karakterna osobina proizašla iz pukog inata iza kojeg je ustvari vrlo često prikrivena dječja slabost i nemoć te upravo ono o čemu priča nastavak priče - o slamanju dječje volje i dječjeg duha. 
 

"Moj sin Oliver ima šest godina i kod njega skoro sve mora biti po njegovom. Ima dugu kosu jer je ne želi skratiti - nikada! Njemu se tako najviše sviđa. Ima šest godina, ali mu nikada nije bilo teško provesti ono što je naumio, reći drugima u lice baš sve što misli. Moje dijete imaju jako snažnu volju i oduvijek je znoa što želi, a što ne želi. Direktan je, tvrdoglav, no s njim nikada nije bilo teško izaći na kraj. Zapravo, vrlo je zabavan, ima visoke standarde, nije problematičan, nježan je, bistar, kreativan, ali ako njemu nema smisla nešto što se od njega traži - tada je tvrdoglaviji i od mazge. On točno zna što hoće.  I kada takvo dijete u restoranu kaže da ne želi sjediti na miru i jesti ono što je na stolu, jedino što mogu učiniti jest to da mu dopustim da pojede samo ono što želi i da ode negdje gdje će njemu biti bolje - na dvorište restorana, da stoji uz ogradu i promatra cestu. Ponekad je zaista jako izazovno biti mu mama, ali znam da će to što mu danas dozvoljavam da radi ono što njemu ima smisla (rijetko kada su u pitanju nestašluci koji će njega ili druge dovesti u opasnost) biti odlična osobina koja će ga krasiti kada odraste. To je ono što me umiri svaki put kada pokaže svoj inat i tvrdoglavu narav. Jer to su inače dobro poznate odlike uspješnih ljudi koji ne pristaju na kompromis, koji u pravilu postižu sve što su si zacrtali, koji se oslanjaju isključivo na sebe i svoje vještine. I zato nemojmo nikada brkati neposlušno i namjerno zločesto dijete jer te dvije osobine nemaju baš ništa zajedničko.", napisala je ova mama. 
 

"S druge strane - pričajmo o djeci koja su poslušna. Sama riječ kaže da su to djeca koja će uvijek poslušati i napraviti sve što im se kaže. Divna osobina za roditelja koji će s takvom djecom imati puno manje posla i briga, no je li to zaista dobro za dijete?", pita se Lauren Knight spominjući jedan ekstreman, ali na daleko poznat primjer jednog ne baš omiljenog vođe - "Mi želimo poslušan narod, a poslušnost treba vježbati." Zvuči li vam to poznato? 


 

Psihologinja Alice Miller, spomenula je ova mama u tekstu, dugo je proučavala psihološke profile vođa Trećeg Reicha, uključujući naravno i Hitlera te je došla do stručnog zaključka da su svi oni u djetinjstvu morali biti jako poslušni. To je bila odlika koja se u Njemačkoj i Austriji tada jako visoko cijenila, a pogledajte u što se ta nametnuta i izvježbana poslušnost prometnula. U neviđenu katastrofu u kojoj su narodi rascjepkani i milijuni život izgubljeni jer su oni koji su slijedili svoje vođe naučeni biti poslušni, što nije bio rezultat njihovog karaktera (teško je vjerovati da su generacije djece rođene super poslušne). Dakle, to je rezultat nametanja takvog standarda ponašanja zbog čega je narod s jedne strane slijepo slušao i vjerovao svojim vođama, a same vođe očekivale su od ostatka svijeta kojeg su željeli pokoriti, apsolutnu i neupitnu poslušnost. 

I tu se dogodila katastrofa. 
 

Međutim, pitanje poslušnost i neposlušnosti nije pitanje crnog ili bijelog - to ne postoji. Postoji gomila sivih nijansi, ali jedno je važno - dolazi li poslušnost zbog povjerenja u onog koji je traži ili zbog slomljene volje? E tu je ta bitna razlika, jer ako učite svoje dijete da bude poslušno u situacijama kada ste vi taj koji brine o njemu - kada se nalazite u prometu, u gužvi, na mjestima gdje bi se dijete moglo izgubiti ili povrijediti, kada djetetu ne dozvoljavate da uzme oštar nož ili se približi vatri - tada djeca moraju unaprijed znati poslušati vas. Jer vi ste ti koji o djetetu brinu i skrbe. Međutim, tražiti da dijete bude uvijek i svugdje perfektno poslušno, da se slaže samo s vašim željama i mišljenjima, da slijepo vjerujemo svemu što mu plasirate - e to je već pitanje slomljene volje. Biti poslušan u tom primjeru znači - ne misliti svojom glavom, nemati svoje želje i svoje stavove, a to je vjerujemo, odlika koju baš nitko ne želi svom djetetu. 
 

A opet, toliko je situacija u kojima se baš to od djece traži - na mjestima gdje dijete ne može razlučiti zašto je tome tako. Na primjer - djeca koja divljaju po restoranu vrlo se vjerojatno tako isto ponašaju i kod kuće, no tamo su pravila malo drugačija od javnosti. No kako djeca ne mogu shvatiti zašto uopće postoje ta dvostruka mjerila i pravila, dalo bi se zaključiti da takva djeca, i njihovi roditelji također,  zapravo uopće znaju što žele. Jer ako pustite djetetu da vam skače po glavi onda kada to nikom drugom ne smeta, u javnosti ćete promijeniti ploču i zbuniti dijete. I tek tada napraviti scenu u kojem će javnost i dijete i cijelu obitelj optužiti za neposluh. Jer u toj situaciji niti dijete sluša roditelje niti roditelj sluša dijete i njegove želje/potrebe/stavove. Rezultat je - kaos u kojem nitko ne sluša nikoga i svatko viče na svakoga. 

>>>Jedno je nestašno dijete, ali ovako nešto tek rijetki imaju u svojoj kući<<<
 

Zbunjujuća situacija, za razliku od one situacije kada ono pravo neposlušno dijete s početka priče svojevoljno napusti stol i odnegoduje protiv jela - jer takvo dijete zna što hoće i takav roditelj ima povjerenja u njegov neposluh. 
 

I nitko sa strane ne trpi zbog toga. 
 

Imate li stoga pametno i neposlušno dijete znajte da ćete radi toga malo trpjeti još nekoliko godina, no takvo će dijete sigurno izrasti u čovjeka koji će svoju budućnost kreirati sam, s puno vlastite snage i volje. Za razliku od poslušnog djeteta koji će uvijek trebati (bilo kakvog) vođu kojeg će slijediti.