Priča doktorice iz rodilišta koja je rasplakala cijelu regiju

Priča doktorice iz rodilišta koja je rasplakala cijelu regiju

Foto: 123rf

"ULAZIM u rodilište … Na porođajnom stolu mlada žena koja ima dvadesetak godina, mršava, upalih obraza, tamnih podočnjaka. Ne čuje se…

Babica mi prilazi i kaže: “Doktorice, žena je otvorena šest centimetara. Termin porođaja je tek krajem sljedećeg mjeseca, a beba je baš jako mala.”

“Kako se zoveš”, pitam i prilazim ženi.

“Melita”, kaže jedva čujno.

“Odakle si?”, nastavljam s pitanjima.

“Odavde“, kaže, “tu sam se udala“.

“Dobro Melita, jako si mi mršava? Jedeš li ti uopće”, pitam.

“Da, odgovara kratko. Dobro jedem. Znate doktorice, moj muž radi i zaradi, ne pije. Dobar je. Svaki dan imamo kruha i ponešto skuhamo. Lijepo živim, ne žalim se”, priča.

Ja se počinjem lagano tresti… Shvaćam koliko je ta krhka djevojka iskrena. Da je to stvarno tako. Ona stvarno jede samo jednom dnevno i misli da je to u redu.

“Melita, koga imaš ? Brata, sestru”, upitam.

“Samo sestru, doktorice, ali ona je u udomiteljskoj obitelji. Znate, mama nam je umrla, tata radi po cijele dane i nije znao što će sa mnom. A bila sam vrijedna, čistila sam, kuhala. Odem na tržnicu i uzmem voće i povrće što bace. A bace dobru hranu. Kaže on meni, Melita našao sam ti muža. I doveo ga. Idi, dijete s njim, bit će ti bolje nego ovdje. I tako sam se ja udala“, kaže.

“I jel ti lijep muž”, pokušavam se našaliti.

“Dobar je“, prozbori i nastavlja šutke gledati si u ruke. Samo njene grimase na licu pokazuju da je boli. Mlada žena koja prihvaća realnost, ma koliko bila teška, koja ne zna za bolje, mrtva u svojoj nemoći da bilo što promijeni.

Babica mi donosi njene krvne nalaze… Bacam pogled na papir i steže mi se knedla u grlu. Teška anemija, hipoproteinemija.

“Znate, nastavlja, ovo je djevojčica. Zvat ću je Ana. Imam stvari. Sve sam oprala i složila, znate stvarno su kao nove. I pelene, imam i pelene. Nego, nemojte da se ljutiti mislim da se moram jako napeti.”

“Napni se, Melita”, kažem i gledam u babicu. Svi šutimo. Nemamo riječi. A iznutra nas steže, boli…

Hajde Melita, najjače što možeš, napni. Melita sluša, njeno mršavo tijelo daje svu svoju snagu, i ona se porodi.

Beba je mršava, ali lijepa, plače, crnokosa.

“Dušo, mama te je dočekala. Dušo, dajte mi je da je ljubim”, kaže.

Uzima je, grli, ljubi i plače od sreće.



“Dušo, ti si meni sve. Koliko je teška, doktorice?“, pita.

“Evo samo malo, Melita, izmjerit ćemo tvoju bebu”, objasnim. Beba je teška 2.200 grama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
“Lijepa je doktorice, stvarno je lijepa”.

“Je Melita, lijepa  je…“

Tjeram babicu da joj donese stvari, da je presvučemo. Babica obara pogled. Odlazi u pripremu i donosi vrećicu, najlonsku, običnu i u njoj jedna stara spavaćica, jedan paket uložaka i sapun.

“Melita, jesi li gladna, žedna?”

“Nisam, jest ću kasnije. Ne brinite, ne treba meni mnogo”. I prvi put Melisa ima osmijeh.

Izlazim iz rodilišta. Čeka me nizak čovjek.

“Ja sam Melitin muž. Da li je Melita dobro?”

“Je”, kažem i gledam ga. Iznošena majica, ali čista, velika trenerka i poderane tenisice. Ruke, grube, ranjave. Rodila je. I ona i beba su dobro. Sretan je.

“Molim vas, dajte ovo Meliti”, reče i pruža malu kutiju keksa i sok.

“Neka jede, treba dojiti, a ja ću doći sutra… Eto krenulo mi, imam nešto za raditi…”

Odlazim puna tuge. To je stvarnost. Tu oko mene.

Sutradan u viziti, dolazim do nje. Osmjehuje mi se. Miriši na sapun, oprane kose u spavaćici s poroda, koja je čista.

Shvaća moj pogled. Gleda me u oči i kaže.

“Oprala sam je i osušila se. Toplo je. Vidite”, kaže i pokazuje na stolčić kraj kreveta, a na njemu sokovi, napolitanke, čokolade…

“Dale su mi, nisam uzela… Kažu, jedi Melita, vidi kako si mršava, a mi debele”.

Namještam osmijeh i gledam oko sebe… Ove divne žene iz sobe osjetile su da joj pomognu i donijele su joj svega - od uložaka do hrane, a da je pritom ni jednog trenutka nisu uvrijedile…

Dolazi dan otpusta. Pri polasku Melita dolazi da se zahvali…

“Hvala vam na stvarima za bebu. Nije trebalo.“

“Neka Melita, uživaj. Nije to ništa.”

“Hvala , hvala…”

A on ih čeka… Ljubi ih u kosu i daje Meliti jednu ružu… Tako se sretni...
Gledam ih i mislim… Koliko ti je stvarno potrebno da budeš sretan? Zaista ne znam... „



Ovu priča rasplakala je cijelu našu regiju, a njen je izvor zasad nepoznat jer su tekst u ovom obliku prenijeli brojni portali u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, što samo znači koliko je jedna ovakva tužna, a opet sretna priča univerzalna. Nažalost, dobro poznata mnogima od nas.

Zato obrišite suze i shvatite koliko je malo za sreću stvarno potrebno.
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara