CASEY Douglas je oduvijek znala da ne želi rađati djecu. Težina njezine odluke o nerađanju ju je pogodila tek kada je upoznala svog supruga i odlučila se na brak. Uz sve, bila je župnikova kćer i od nje se očekivalo da ima brojnu obitelj.

Ubrzo nakon što su se vjenčali, Casey i njezin suprug su počeli volontirati u njihovoj crkvi te su postali pastori mladih.

"Iznenada, naša je klupa u nedjelju ujutro bila puna djece, i osjećala sam se kao da je sve baš kako treba biti", prisjetila se.

Bavili su se uglavnom djecom iz siromašnih obitelji i onima koji nisu imali odgovarajuću roditeljsku skrb. Uskoro su shvatili da im druženja s tom djecom srijedom i nedjeljom nisu dovoljna.

"Polako smo počeli razmišljati o ideji udomiteljstva i usvajanja", kaže Casey.

Ipak, naišli su na brojne komentare da prvo trebaju pokušati postati biološki roditelji jer su još uvijek mladi, a mnogi su je uvjeravali kako nije dobra ideja biti roditelj djetetu koje nije ona rodila. Kako bi stali na kraj takvim komentarima i mišljenju da "nisu blagoslovljeni djecom od Boga pa je usvajanje njihov plan B", odlučili su se na vazektomiju.

Nakon toga, objasnili su da žele vrata svog doma otvoriti isključivo djeci starijoj od 13 godina, ali su još jednom naišli na brojne negativne komentare.

Ta agonija je trajala devet mjeseci koliko je trajao postupak da službeno dobiju udomiteljsku licencu.

"Dakle, vi ste ljudi koji žele tinejdžere... Jeste li ludi?" bilo je prvo što ih je prilikom prvog susreta pitala njihova socijalna radnica, a oni su spremno odgovorili: "Nešto tako."

Malo kasnije u njihov dom je stigao 16-godišnji dječak kojem je trebala udomiteljska obitelj, a oni su se pitali jesu li spremni na ono u što su se upustili.

"Tri sata kasnije upoznala sam svog sina. Ušao je kroz naša ulazna vrata sa svojim malim štapom za pecanje. To nije bilo u bolnici, ne sa zagrljajima i poljupcima već s blagim osmijehom i stiskom ruke", opisala je njihov prvi susret te je priznala kako je već u tom trenutku osjetila neizmjernu ljubav prema tom dječaku, prenosi Cafe Mom.

"Bio je premalen da bi imao gotovo 17 godina, a došao je s dvije vreće odjeće, razderane, zaprljane ili premale. Plakala sam dok sam praznila njegove torbe i stavljala sve u perilicu", prisjetila se.

Kako je kasnije otkrila, njegova majka ga je ostavila u bolnici, a do 11. godine ga je odgajala baka. No ona se razboljela, a dječak je idućih pet godina prošao pravi pakao, živio na ulici te je čak bio i zlostavljan. Na kraju je nazvao socijalnu službu i priznao im da je beskućnik te da treba krov nad glavom. Nije vjerovao da će pronaći svoju "zauvijek obitelj".

"Cijelog sam života čekao da se prema meni postupa onako kako vi postupate prema meni. Nikad prije nisam imao prave roditelje", rekao im je jednoga dana plačući na svom krevetu.

Vrlo brzo su ga odlučiti posvojiti, ali procedura nije bila toliko jednostavna. 

Jednoga dana ih je zamolio da mu daju obećanje za koje je bio uvjeren da je sebično uopće tražiti.

"Mama, mogu li ostati ovdje čak i nakon što navršim 18 godina, hoćeš li mi obećati da ćeš me ugurati u svoj dom, čak i ako je to čudno?" pitao ju je, a Casey kaže kako je to bilo najlakše obećanje koje je ikad dala.

Uspjeli su ga posvojiti nakon što je proslavio 18. rođendan te je tada dobio i njihovo prezime.

"10. siječnja 2019., nakon gotovo dvije godine čekanja, službeno je postao naš", kaže ova ponosna majka, a njezin sada već odrasli sin priznaje da nikada nije ni sanjao da će imati toliku podršku, takve roditelje i bezbroj mogućnosti u svom životu.

Svoju su priču podijelili i na Facebook stranici "Fantastic Teens And Where To Find Them-The Douglas Family Adoption Story", a kažu kako se nadaju do kraja godine realizirati još dva usvajanja.