KAD DIJETE plane zbog sitnice, viče ili se rasplače, mnogi roditelji instinktivno izgovore: "Smiri se." Iako je namjera dobra, psiholozi upozoravaju da upravo ta fraza često ne postiže željeni učinak. Umjesto da pomogne djetetu da se pribere, može izazvati još jači otpor i pojačati osjećaj da ga nitko ne razumije.

To ne znači da roditelji rade nešto pogrešno ili da nikada ne bi smjeli izgovoriti te riječi. Problem je u tome što dijete usred snažne emocionalne reakcije najčešće nije u stanju jednostavno "odlučiti" smiriti se.

Djeca tek uče upravljati emocijama

Američka pedijatrijska akademija (AAP) ističe da su ispadi bijesa, plač i burne reakcije osobito česti kod mlađe djece jer još razvijaju govor, samokontrolu i sposobnost izražavanja osjećaja riječima. Upravo zato odrasli imaju važnu ulogu u tome da im pomognu prepoznati i regulirati emocije.

Slično navodi i Američko psihološko društvo (APA). Umjesto da od djeteta očekuju trenutačnu kontrolu emocija, roditeljima savjetuju da mu pomognu imenovati osjećaje i pokažu kako se nositi s frustracijom na prihvatljiv način.

Zašto "Smiri se" često ne djeluje?

Kad je dijete preplavljeno ljutnjom ili tugom, njegov mozak prije svega reagira na emocije, a tek potom na logična objašnjenja. Zato naredbe poput "Smiri se", "Prestani plakati" ili "Nije to ništa" često zvuče kao umanjivanje onoga što dijete proživljava.

Ako se dijete osjeća neshvaćeno, može početi još glasnije plakati, vikati ili se svađati kako bi pokazalo koliko su njegovi osjećaji stvarni.

Što reći umjesto toga?

Stručnjaci preporučuju da roditelj najprije prizna djetetovu emociju, a tek onda pokuša riješiti problem. Primjerice: "Vidim da si jako ljut", "Baš te ovo uzrujalo", "Tu sam uz tebe" ili "Kad budeš spreman, zajedno ćemo razgovarati."

Takve rečenice ne znače da odobravate neprimjereno ponašanje. One samo pokazuju djetetu da razumijete kako se osjeća, što često pomaže da se brže smiri i bude spremnije za razgovor.

Smiren roditelj najbolji je primjer

Psiholozi naglašavaju da djeca uče promatrajući odrasle. Ako roditelj povisi ton, velika je vjerojatnost da će i dijete odgovoriti još burnije. Miran glas, kratke rečenice i strpljenje puno su učinkovitiji od vikanja ili prijetnji.

Kad se dijete napokon smiri, tek tada ima smisla razgovarati o tome što se dogodilo, zašto je reagiralo na određeni način i kako bi sljedeći put moglo drukčije izraziti svoje osjećaje. Upravo se u tim trenucima razvijaju vještine emocionalne regulacije koje će mu koristiti tijekom cijelog života.