NEKI znakovi koji mogu ukazivati na povećan rizik da dijete kasnije u životu razvije psihopatske osobine mogu se pojaviti već u dobi od tri godine. Na to upozorava profesorica Essi Viding, stručnjakinja za dječje ponašanje, koja godinama istražuje kako se rani obrasci ponašanja mogu povezati s psihopatijom, prenosi Daily Mail.

Psihopatija je poremećaj osobnosti koji se najčešće opisuje kao nedostatak empatije, sebičnost i sklonost nasilnom ili kriminalnom ponašanju. Istraživanje profesorice Viding ne tvrdi da će svako dijete s rizičnim osobinama postati psihopat, već pomaže u ranom prepoznavanju potencijalno zabrinjavajućih ponašanja.

Što razlikuje ozbiljne znakove od uobičajenih dječjih nestašluka?

Mala djeca često znaju biti tvrdoglava, plakati ili ne žele dijeliti igračke, ali to su uobičajeni dijelovi odrastanja. No, Viding ističe da je važno razlikovati to od ozbiljnijih ponašanja. Djeca s tzv. CU osobinama (bezosjećajnim i neemotivnim) ne osjećaju krivnju kada povrijede druge, ne uče iz posljedica svojih postupaka i ne pokazuju zadovoljstvo kada usreće druge ljude.

Primjerice, većina djece će se osjećati loše ako udare drugo dijete i otmu mu igračku, ali dijete s ovim osobinama neće pokazati ni žaljenje ni razumijevanje za tuđu bol.

Tri najčešća rizična ponašanja

Tijekom istraživanja provedenog među djecom od tri do četiri godine, uključujući i blizance, znanstvenici su izdvojili tri rane osobine koje mogu upućivati na razvoj psihopatskog ponašanja:

Nedostatak reakcije na tuđu bol: Djeca ne pokazuju suosjećanje ako netko u njihovoj okolini plače ili je povrijeđen, niti osjećaju krivnju kada su sami uzrokovali takvu bol.

Ne reagiraju na posljedice: Ova djeca ne povezuju loše ponašanje s kaznama. I dalje ponavljaju isto, bez obzira na oduzimanje igračaka, upozorenja ili druge oblike odgojnih mjera.

Nema želje za usrećivanjem drugih: Dok se većina djece veseli kad usreći roditelje, ova djeca ne pokazuju interes za tuđu sreću, fokus im je isključivo na vlastitim željama.

Uloga genetike

Profesorica Viding objašnjava da osobine koje mogu voditi psihopatiji imaju snažnu genetsku osnovu. Njezina istraživanja blizanaca pokazala su da su jednojajčani blizanci, koji imaju iste gene, češće dijelili ove osobine u usporedbi s dvojajčanim. Također su otkrivene razlike u funkcioniranju mozga, posebno u amigdali, dijelu mozga odgovornom za obradu emocija.

"Ne postajete psihopat s 18 godina kao da dobijete diplomu, neke osobine su prisutne puno ranije", kaže Viding. Ipak, naglašava kako geni nisu sudbina. "Postoje ljudi koji zbog genetike imaju veći rizik, ali to ne znači da će do razvoja poremećaja nužno doći."

Što roditelji mogu učiniti?

Bez obzira na genetski rizik, odgoj može imati snažan zaštitni učinak. Viding preporučuje tri ključna pristupa:

Topao i podržavajući odnos s roditeljima: Djeca koja rastu u okruženju punom ljubavi i razumijevanja imaju znatno manji rizik da razviju antisocijalne obrasce ponašanja, čak i ako su rođena s genetskim predispozicijama. Studija iz 2016. potvrdila je da pozitivno roditeljstvo može ublažiti učinak naslijeđenih osobina.

Terapija kao podrška: Stručna pomoć može pomoći djeci da bolje razumiju svoje emocije i uče kontrolirati svoje ponašanje. Terapija je korisna i za roditelje, koji uče kako se nositi s izazovima odgoja.

Rano prepoznavanje i djelovanje: Što se prije reagira, to su rezultati bolji. Ponašanja koja se dugo ignoriraju mogu postati trajna. No iako je idealno djelovati u ranoj dobi, pozitivne promjene moguće su i kasnije. "Ne smijemo se obeshrabriti ako nešto nismo primijetili na vrijeme. I kod tinejdžera i odraslih, postoje učinkovite intervencije", zaključuje profesorica.