VEĆINA tekstova o utjecaju razvoda na djecu fokusira se na njihovo ponašanje i raspoloženje, no rijetko se detaljno objašnjava što se doista događa u dječjem umu. Psihoterapeut Evan Shopper objašnjava kako mala djeca doživljavaju prekid roditeljske veze te mogu razviti nezdrave i štetne narative o sebi i drugima, piše Psychology Today.

Izdvojio je četiri najčešća emocionalna utjecaja razvoda na djecu i štetna uvjerenja koja se često formiraju, te ističe da je važno znati da roditelji mogu učiniti mnogo kako bi spriječili da se takvi narativi ukorijene.

Osjećaj potpune bespomoćnosti

Iako nisu uspjeli spriječiti razdvajanje roditelja, djeca se često nadaju da ih mogu ponovno spojiti, što je česta fantazija. Kada ni u tome ne uspiju, to im samo potvrđuje da su nemoćni. Uz to, vrlo malo toga mogu kontrolirati: ne mogu birati s kim će i kada živjeti, rasporedi im se mijenjaju, ponekad moraju promijeniti školu i odjednom imaju dva doma. Ništa od toga ne žele, a bespomoćni su da to promijene.

Kao posljedica mogu se razviti različiti narativi. Neka djeca odustaju, govoreći si: "Nikada neću imati kontrolu nad nečim". Postaju pasivna, vjerujući da njihove želje nisu važne. Druga djeca zauzimaju suprotan pristup i uzvraćaju, govoreći si: "Da bih izbjegao osjećaj bespomoćnosti, moram kontrolirati sve". Kod ove djece sve postaje bitka, a roditelji se mogu naći u svađi oko toga iz koje će čaše dijete piti ili koju će majicu obući.

Kako roditelji mogu pomoći? Uvijek započnite razgovorom i imenovanjem osjećaja vašeg djeteta. Pasivnom djetetu možete reći: "Znam da osjećaš da ne možeš kontrolirati to što mama i tata nisu zajedno, ali još uvijek možeš kontrolirati druge stvari, poput toga koji međuobrok želiš. Ne možeš kontrolirati roditelje, ali možeš kontrolirati mnogo stvari vezanih za sebe."

Djetetu koje zahtijeva kontrolu recite: "Mislim da se bojiš da ako ne kontroliraš sve, osjećat ćeš se kao da ne možeš kontrolirati ništa. Znam da mrziš osjećaj bespomoćnosti, ali neke stvari možeš kontrolirati - poput toga koju ćemo knjigu čitati. No, postoje stvari koje ne možeš, kao što je razdvajanje roditelja, i znam da je to jako teško."

Strah da im se svijet raspada

Roditelji su sidro svojoj djeci, njihova sigurna luka u oluji. Kada se roditeljska veza raspadne, uz sav nemir koji to prirodno donosi - bijes, tugu, tjeskobu - djeca osjećaju da je njihova "sigurna luka" iznenada nestala. Ako se svijet njihovih roditelja raspada, onda je i njihov svijet zastrašujuće, zbunjujuće i nepredvidivo mjesto.

Koji se narativi ovdje stvaraju? Djeca često postaju hipervigilantna kako bi se zaštitila. U srcu djetetove tjeskobe je narativ da uvijek moraju biti na oprezu zbog nevolja kako bi se mogli pripremiti. Roditelji takvo dijete često doživljavaju kao vrlo i stalno anksiozno.

Razgovarajte o njihovim osjećajima straha i preplavljenosti. Tek nakon što ste im pomogli da se suoče s osjećajima, objasnite im da se vi i drugi roditelj brinete o stvarima. Uvjerite ih da su to problemi o kojima brinu roditelji, a ne djeca. Svaki put kada se čine tjeskobnima, razgovarajte o njihovim strahovima i podsjetite ih da odrasli upravljaju situacijom.

Pritisak da odaberu stranu

Većina prekida uključuje roditeljski sukob. Unatoč najboljim naporima da zaštitite dijete, ono će vjerojatno osjetiti, ako ne i vidjeti, taj sukob. Budući da mala djeca svijet vide crno-bijelo, mogu se pitati koji je roditelj "dobar", a koji "loš". Problem je u tome što se dijete, dok se roditelji međusobno odbijaju, može osjećati prisiljenim odabrati stranu i odbaciti jednog roditelja, čime ga u biti gubi.

Mogući narativ koji se razvija je: "Imam lošeg roditelja. Ne bih trebao voljeti tog roditelja. Ako ga ne volim, ni on neće voljeti mene. Sada mi je ostao samo jedan roditelj".

Savjet za roditelje je jasan: za početak, nemojte ocrnjivati drugog roditelja i nemojte se svađati pred djetetom. Ne stavljajte dijete u sredinu, bilo da mu se povjeravate o prekidu, tražite da prenosi poruke ili ga ispitujete o osobnom životu drugog roditelja. Dajte djetetu dopuštenje da voli i cijeni drugog roditelja.

Preuzimanje krivnje na sebe

Mala djeca ne razumiju zašto se njihovi roditelji razdvajaju jer ne shvaćaju veze na složen način. Kada ne mogu nešto shvatiti, izmišljaju razloge, ali pritom često donose zaključke na temelju pogrešnih percepcija.

Razvojno, djeca moraju sačuvati dobru sliku o roditeljima, a uz to su prirodno egocentrična. Ove dvije osobine zajedno uzrokuju da djeca zaključe da ako roditelji nisu krivi za prekid, onda moraju biti oni sami. Uvjerenje koje se često formira jest da su oni "loše dijete".

Budite na oprezu ako se čini da dijete osjeća puno srama, nepotrebno se krivi za stvari ili se kažnjava zbog manjih pogrešaka. Podsjetite ga da razvod nema nikakve veze s njim. Recite mu izravno: "Nije tvoja krivnja." Trebat će im objašnjenje za prekid, ali bez previše detalja. Ponovno, izrazite njihove osjećaje i podsjetite ih ne samo koliko ih volite, već i zašto mislite da su dobro dijete.