Foto: Instagram

SINDROM srednjeg djeteta nije izmišljena stvar, on zaista postoji, što je nebrojeno puta dosad i dokazano. Raspored rođenja djece utječe na njihov karakter, ponajviše zbog roditelja koji, iako nitko to ne želi, svako dijete zapravo tretira malo drugačije. 

Svjesna je toga i mama koja je odaslala ovu poruku o svom srednjem djetetu i krivnji koju je osjećala jer zna da je upravo srednje dijete malo zapostavila.

>>>Što redoslijed rođenja govori o osobnosti djece<<<

Poruku svom "djetetu br. 2", petogodišnjoj kćeri, mama Claire Deane objavila je na Facebooku, a osim mama koji ih ne znaju i koje su rado digle palac zbog njenih riječi, svojim su se mišljenjem priključili i oni koji malenu, odnosno njenu obitelj, dobro znaju. Pa tako znaju kako lagana zapostavljenost ne ostavlja baš nikakav trag na "djetetu br. 2. 

No, mama je sebe ipak morala smiriti ovim pismom, nakon događaja koji ju je zapravo ubio u pojam.

"Moja malena, dijete br. 2, trenira jedan irski sport i toga su dana osvojili trofej. Ali ja nisam bila tamo i kao mnogo puta do tada, uspjela sam propustiti nešto veliko u životu djeteta br. 2. A to se događa puno češće nego što zapravo sama sebi želim priznati. Propuštamo njene velike stvari, jer smo okupirani djetetom broj 1.. I naravno najmlađim. 

Taj sam dan provela kod doktora s najmlađim. Plakali smo oboje. On se ozlijedio, a ja nisam ni znala kako se i gdje to dogodilo, plakala sam zbog njegovih suza, ali i zbog svog srednjeg djeteta koje opet ispašta. I opet bez pretjerano valjanog razloga jer je naravno, i ovaj put, ispalo da je s djetetom br. 3 sve u redu. 

Zašto sam ja onda morala propustiti veliku stvar svog srednjeg djeteta?

Zaboljelo me jako jer ona za ništa nije kriva. 

Ona koja je stalno negdje u sredini, katkad jedva i nalazimo malo vremena za nju, jer starije dijete, po sindromu najstarijeg djeteta, traži i dobiva. Poslije škole ima gomilu aktivnosti, a njena svojeglavost muči čak i njenu seku koja se svaki put jadna zabrine i rastuži kada je velika seka loše volje. Čak i tada prednost nekako uvijek dobije starija, a ne mlađa. O najmlađem i njegovim potrebama, ali i glupostima, da i ne govorim. 

Zato si ti, moje drago dijete broj 2, uvijek nekako samo tu negdje, a to je osjećaj koji me razdire, zbog kojeg se osjećam kao užasna mama i toliko se jako zapravo želim promijeniti. Biti bolja. 

Ali, želim ti reći i da sam, iako možda ne baš uvijek, tu za tebe. Ja te vidim. Itekako.  

Svako te jutro promatram kako se sretna budiš i s osmijehom se sama spremaš, dok ovih dvoje svako jutro rade probleme.  

Vidim te kako im dozvoljavaš da njih dvoje rade što žele. Ti se nikada ne svađaš oko toga što će se gledati na TV-u. Ti si uvijek sretna onda kada su oni sretni.  

Vidim kako rado dijeliš sve što imaš, bez pogovora ili ljutnje. Vidim te kako su ti tvoji brat i sestra uvijek na prvom mjestu.  

Vidim se koliko se brineš zbog ponašanja i osjećaja svoje starije sestre, one koja bi tako trebala gledati tebe jer si mlađa.  

Vidim te s koliko se strpljenja raspravljaš sa svojim bratom, tako lako, puna osmijeha i sreće. 

Vidim tvoje širom raširene oči, od želje da nam svima ispričaš kako si provela svoj dan. Vidim te koliko si sretna, nasmijana, puna života, puna razumijevanja i ne mogu se ne pitati zašto se onda osjećam tako usrano, kad znamo da od nas zaslužuješ puno, puno više. 

A onda opet, možda si i zbog toga baš takva, vagon koji je sastavni dio našeg vlaka, možda malo drugačiji, ali svakako jednako važan. Svima nama.