PETER Mutabazi imao je težak život. Odrastao je u malom selu na granici Ugande i Ruande, a njegova obitelj nije si mogla priuštiti hranu pa su uzgajali svoj grah, grašak i slatki krumpir. Počeo je pomagati majci u vrtu sa samo četiri godine. Obitelj nije imala ni čistu vodu pa su djeca morala hodati dva do tri sata kako bi uspjela donijeti nešto vode svojoj obitelj. Siromaštvo je bilo sve što su poznavali.

Nažalost, to nije bilo sve. Peterov otac zlostavljao je cijelu obitelj. I verbalno i fizički. Tukao bi svoju suprugu, a djeci uskraćivao hranu, a kako je vrijeme prolazilo, zlostavljanje se samo pogoršavalo.

Jedne noći, kada je Peter imao deset godina, otac ga je poslao da kupi cigarete. Na povratku je padala kiša i cigarete su se uništile, a Peter je znao da bi ga otac, ako se vrati kući, premlatio. Užasnut povratkom, umjesto toga je pobjegao.

Peter je morao proći kroz mnoge kušnje i nevolje kako bi sebi stvorio bolju budućnost. No nije odustajao. Kada se u odrasloj dobio konačno nastanio u Oklahomi, započeo je posao s nekretninama. Kako je njegova kuća imala dvije prazne spavaće sobe, nije mogao biti spokojan znajući da postoje djeca kojima treba siguran dom i krov nad glavom. Stoga je otišao u udomiteljsku agenciju i svoj život posvetio brizi o toj djeci te je postao udomitelj.

"U zadnje tri godine imao sam dvanaestero djece, u rasponu od dvije do 11 godina. Budući da sam samac, odjednom mogu brinuti o maksimalno dvoje djece", ispričao je.

Međutim, sve se promijenilo kada je upoznao dječaka čija je priča bila previše bolna čak i za njega.

Jedne večeri Peter je primio poziv svoje socijalne radnice koja ga je zamolila da u svoj dom, samo preko vikenda, primi 11-godišnjeg dječaka. Naime, dječak se upravo oprostio s dvojicom braće koja su živjela s njim u udomiteljskoj obitelji, a koji su odjednom vraćeni biološkim roditeljima.

Iako je Peter smatrao da trenutno nema dovoljno energije za brigu o drugom djetetu, na nagovor socijalne radnice je prihvatio njezinu molbu. No na početku nije želio znati zašto su dječaka Anthonyja poslali u udomiteljsku obitelj. Mislio je da bi ga još jedna tužna priča potpuno slomila i nije se više želio vezati uz svu tu djecu. Rastanci su mu postali prebolni.

Peter je rekao Anthonyju da ga može oslovljavati s "gospodine Peter", ali samo 20 minuta nakon dolaska, dječak ga je pitao može li ga ipak zvati tata.

U ponedjeljak, kada je socijalna radnica stigla po dječaka, Peter se predomislio i odlučio je saznati zašto dječaku traže udomiteljsku obitelj. Ispostavilo se da ga je njegova biološka majka napustila kada je imao samo dvije godine. Tada je smješten u obitelj koja je služila u njihovoj crkvi. Na kraju su ga usvojili, ali gotovo deset godina kasnije, ista obitelj koja ga je odgajala, napustila ga je kada je bio u bolnici i više se nije vratila. Peter se pitao kakvi bi ljudi to napravili.

Ali tada je saznao da se obitelj također odrekla roditeljskog prava, što znači da Anthony nije imao kamo otići. Peter je znao da ga mora primiti u svoj dom.

Njih dvojica su od tada postali otac i sin, a 12. prosinca je i službeno usvojio Anthonyja, piše Bored Panda.

"Zaista sam blagoslovljen što ga imam, osjećam se kao da ga trebam ili da mi je promijenio život više nego što sam promijenio njegov", rekao je Peter.

Iako sada i sam ima sina, nije prestao brinuti i o drugoj djeci. Kako je otkrio, njihova obitelj će uskoro otvoriti svoja vrata još jednom djetetu kojem će Peter biti udomitelj.