Sjećaš li se svog djetinjstva?

Sjećaš li se svog djetinjstva?

Ilustracija: Index

GLEDAM klince danas i ne znam jesam li sretna ili nesretna kad ih vidim. Zavidim li im na divnom djetinjstvu gdje imaju sve što požele ili mi ih je žao jer mi se čini kao da usprkos materijalnim stvarima, djetinjstvo zapravo ni nemaju. Gledam ih i mislim si da li su, na kraju balade, oni sretni ili nesretni. Sve se promijenilo. Dok smo se mi kao mali dogovarali da se nakon škole nađemo na školskom igralištu, Jarunu, Mladosti ili negdje drugdje, današnji se klinci dogovaraju da se nađu na - pazi gdje - facebook/whatsapp/viber grupi! Meni je to strašno. Razumijem da su se vremena promijenila, da smo svi tehnološki napredniji, ali ne razumijem da smo sociološki nazadniji nego prije 30 godina. Priznajem da su nam društvene mreže i internet donijeli mnogo dobrih stvari, ali jednako tako je činjenica da su nas i udaljili jedne od drugih. Zajedno smo možda fizički, ali u glavi je svatko u svom filmu na svom mobitelu. 
 
Čini mi se kako naša djeca imaju sve, a opet su nezadovoljna. Ispuniš im želje, napraviš sve kako bi bili sretni, a oni su opet nesretni. Vjerojatno su nezadovoljni kao što i mi imamo trenutke kad smo nezadovoljni svojim roditeljskim umijećem, iako smo pročitali hrpu knjiga kako biti dobar roditelj, pratimo blogove poznatih i nepoznatih roditelja, uključeni smo u razne FB grupe i stranice o roditeljstvu. Jedina stvar koja se nije promijenila svih ovih godina je odgovor na pitanje kako je to odgojiti dijete? Odgojiti dijete da postane čovjek. Bilo je i još uvijek je prilično teško. Pritisak okoline i mogućnost da se svi petljaju u tvoje odabire i načine, čini ga još težim. No, kao što su to radili i ljudi koji su bili roditelji puno prije nas, puno onih bitnih stvari o roditeljstvu, zapravo, učimo u hodu. Po sistemu pokušaja i grešaka.
 
Pa kako je izgledalo djetinjstvo u vremenu bez mobitela?
 
Mama je bila bog i batina. Ako je mama rekla da u 22h moraš biti doma, to je značilo da je 21:59h zadnja minuta kada moraš ući u stan. Ako bih joj pokušala spomenuti da Tamara smije ostati do ponoći, odgovor je uvijek bio kratak i jasan: "Tamara nije moja kćer!" I s time su svi daljnji pregovori bili završeni.

"Mama, idem van s Marinom." Mama kaže: "Ako si napisala zadaću i naučila sve za sutra, možeš ići. Ali samo da ste tu ispred zgrade di vas vidim. I kad se svjetla upale, OBAVEZNO da si doma!" Sjećaš se?  

Želiš ići van s 15 godina? Može. U Bestu i Big benu su nedjeljom "disko večeri" za maloljetnike od 17 do 21h. "Od Besta do doma ti treba 15 minuta, a od Big Bena do doma najviše 30 min pa izračunaj kad moraš biti doma."
 
Imaš već 17/18 god pa bi sada i negdje malo dulje? Aquarius srijedom? "Mama pleaseeeeeee, mogu do 2h? Molim te!" Mama kaže: "S kim ideš? Tko će doći po vas? Ja ću vas odvesti i doći po vas!" Koliko god mi je bio bed, sad mi je to super! Naravno, mama nas je uvijek pokupila daleko od ulaza :) Da budemo frajerice koje idu solo van. Do 2h!
 
Trebaju ti novci? Nema problema. Pronađi si neki poslić gdje možeš zaraditi. Da se razumijemo, nikada se nije desilo da mi mama nije dala novce za nešto što mi je trebalo, upravo suprotno, davala mi je iznad svojih mogućnosti, ali me je naučila da sama moram steći svoj novac i da nikada ne smijem dopustiti da sam financijski ovisna o nekome.
 
Vikend je i imamo generalno pospremanje. Mama mi kaže da idem baciti smeće, a ja sam zaista oduvijek mrzila bacati smeće. Nemam objašnjenje zašto. "Može, ne trebaš baciti smeće, operi prozore ili oribaj kadu - odaberi što ti više odgovara." Te fore su mi bile najbolje. Današnja djeca nemaju vremena za kućanske poslove jer im "želimo olakšati" njihove teške živote i dati im da se opuste prije niza aktivnosti kojima su zaokupljeni kad ne idu u školu. Hoćemo jednog dana radi toga lupati glavom o zid? Sigurno! 
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 
Nisi napisala zadaću, nisi se pripremila za ispit i dobila si jedinicu? Nema problema. "Obzirom da ti je to jedini posao koji moraš raditi i da ti je to glavna obaveza, očito si imala previše slobodnog vremena pa evo ti sada kazna - nema izlaženja ni telefoniranja" (sjećaš se, fiksni telefon - Dobar dan, Ana je, jel' Mirela kod kuće? - Je, tu je, ali ima zabranu pričanja na telefon pa predlažem da ju nazoveš za tjedan dana.). Sad mi je to smiješno, ali onda mi nije bilo smiješno :) Današnji klinci brijem da ni ne znaju što je to kazna i da zapravo oni kažnjavaju svoje roditelje koje onda uhvati panika pa popuste. Jer današnji klinci znaju reći NE i jer oni znaju da je pravo svakog djeteta reći NE. Doduše, ta pravila modernog roditeljstva gdje dijete ima sva moguća prava nisu baš razjašnjena kako treba, ali su dovoljno jasna da roditelji uzmaknu kad bi trebali lupiti šakom o stol (šakom o stol, ne šakom po djetetu!), i da dijete preuzme kontrolu. I s time se ne slažem jer roditelj mora biti roditelj.
 
Ne sjećam se da se ikada dogodilo da je neki roditelj u naše vrijeme došao u školu i prijetio učiteljici da "njegovo dijete mora proći razred i da li ona zna tko je on/ona"? Ako sam u krivu, moja draga učiteljica Miljenka je sada moja FB prijateljica pa neka me ispravi ako griješim. Prije 30 godina, naši roditelji nisu brinuli oko našeg uspjeha ili neuspjeha u školi. Vjerovali su našim učiteljima i obrazovanje prepustili njima. Ako smo u školi dobili opomenu, doma bismo dobili još jednu malo žešću čisto reda radi da nam ne padne na pamet napraviti istu glupost dvaput. 
 
Moja mama je bila stroga. Stroga, ali pravedna. I koliko god mi je to išlo na živce kad sam imala 15/16/17 godina i koliko god sam mislila da je "glupa jer mi niš' ne da", danas sam joj na tome zahvalna. Znalo se što smijem, a što ne smijem. Kad se sve na kraju zbroji, zapravo sam puno stvari smjela, ali u razdoblju puberteta i buntovništva, više ti zapnu za oko one stvari koje ne smiješ.
 
Pa kako su izgledale naše tadašnje facebook/whatsapp/viber grupe? Otprilike ovako: bile smo nas tri prijateljice - Marina, Rozana i ja. Marina i ja ulaz do ulaza, a Rozana zgrada do naše. Sjećam se kao da je bilo jučer kako bi uvijek izašla van s nadom da kad pozvonim Marini ili Rozani, da će barem jedna od njih smjeti izaći van. Zvono pa brzo ispod prozora - jer tada nije bilo portafona. Imao si sreće ako su ljudi živjeli na nižim katovima pa se nisi trebao jako derati. Tj, susjedi (koji su u to vrijeme spavali ili odmarali) su imali sreće. Kad smo bile zajedno igrale smo gumi gumi, slagale vjenčiće od tratinčica ili se verale po onih metalnim sprava za klofanje tepiha.
 
Sjećaš se kazetofona? A kazeta? Jesi pjevala i snimala se? Ja jesam! I nisam dala mami da ni slučajno uđe u sobu dok sam pjevala na glas :) Naravno, soba je bila oblijepljena s posterima Backstreet boysa koje smo skupljale iz rijetkih Bravo magazina u kojima niš' nismo kužile, ali nije bilo ni bitno - bitni su bili posteri. Posebno oni u originalnoj veličini čije si dijelove skupljao kroz par brojeva. 
 
I nije bilo facebooka. Nije bilo mobitela niti whatsappa ni vibera. Nije bilo digitalnih kamera ispred kojih bismo opalili 30 selfieja s duck face-om. Imali smo fotić za rođendane i izlete. Unutra je bio film za 24 fotke. Kak smo ispale vidli smo tek kad smo razvile fotke. I bili smo sretni i zadovoljni.
 
I za kraj, negdje sam pročitala nešto što mi se urezalo u pamćenje pa dijelim s tobom. U naše vrijeme rijetko koje dijete je bilo talentirano, posebno da bi neki od roditelja to stavljao na velika zvona, ali danas su sva naša djeca super pametna, talentirana, najbolja i najljepša. Kada jednog dana odrastu bit će im žao jer smo ih previše voljeli i samo smo ih mazili i pazili, a nismo ih naučili kako da zarade za život, nismo ih pustili da rade greške i na greškama uče te da se bore pa ponekad i osramote. To im je potrebno za veću neovisnost, za manje vremena ispred ekrana i veću spremnost na život koji ih čeka kad mi roditelji više nećemo biti cijelo vrijeme pored njih. Think about it... Ima smisla, kaj ne? Pozdravljam te do sljedeće srijede!

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara