Foto: Index 

LJUDI lažu. To je nešto što si stalno moram ponavljati u glavi kako si ne bih nametnula konstantnu grižnju savjesti i osjećaj kako sam ‘loša majka, loša osoba, a i nesposobna, da budemo iskreni’. I ja bih sada lagala kada bih rekla da bi to bilo samo posipanje pepelom jer sam, ustvari, super. Nisam super, često nisam ni ok, tako da o savršenstvu nećemo ni počinjati jer mogu samo pasti sa stolice od smijeha. Nekada sam bolji roditelj, nekada lošiji. Nekada sam tolerantnija, discipliniranija i trudim se. Nekad zaključim da se truditi neću jer nemam snage i ne da mi se, i ‘ajd bok!

Ali da, pošto sam nenadano morala kratko u Hrvatsku, sada se i uživo svaki dan podsjećam kako to izgleda opeglani, počišćeni i retuširani život hrvatske majke blogerice, fešn blogerice i sličnih jedinki koje su zaljubljenice u ‘čokoladu, kavu i sitnice koje čine život ljepšim’. Jer, evo, nas ima hrpa koje ne volimo čokoladu i kavu i kad je život lijep. To bi bilo kao da kažem da volim da mi veš iz mašine izađe flekav. Imam tu crtu na koju se nikada neću naviknuti i nikada mi neće biti jasno kako je moguće da se nikada neću opametiti, ali ja sam naivna po pitanju vjerovanja u ono što vidim. I tako si vječno nabijam komplekse oko toga kako ova majka dvoje djece stane u veličinu 34, a živi na šarenim kolačićima i kavama s dodatnom dozom šlaga. Jer meni, seljanki, ne padne na pamet da bi netko mogao naručiti kolač, platiti ga i onda gledati u njega. Ili da četiri žene pojedu jedan kolač. Ja svoj kolač ako platim, ću ga i pojest! Možda ću pojesti i tvoj! Ali nema dijeljenja mog kolača. 

Je li dosta sve tako divno kao što se čini na prvu? 

Općenito sam katastrofalna što se discipline tiče, pogotovo ako pričamo o hrani. Fizički ne mogu pojmiti činjenicu da moj muž kraj mene jede hamburger, a ja grickam salatu. Ili da pravim fine ručkove, a ja jedem jabuku. I takva sam oko svega - ako čistim, čistim dok se ne usjaji, ali ako danas neću čistiti, nema tog boga koji će me natjerati da se ustanem s kauča. Iz djetinjstva me prati sjećanje na dernjavu kad uđem u kuhinju i prekoračim krpu koja je pala na pod. Mojoj mami nevjerojatna sposobnost da ‘vidiš krpu na podu i prijeđeš preko nje’. Ali eto. Ja krpu ne vidim kad tako odlučim. To je moja super moć, izgleda.

U toj maniri dobro žensko tračanje zna biti poprilično korisno. Jer tako se rješavamo stresa - i to ne zato što izbacimo sve vještičje iz sebe, već zato što tako saznamo da navedena kolegica koja ponosno šeta svoje traperice u veličini 25, nije pojela ništa što sadrži brašno, mlijeko, šećer ili gluten (što god to bilo) zadnjih pet godina. I svaka njoj čast, ja se takvoj predanosti i karakteru divim. Jer ja to ne mogu i, da budemo iskreni, ne želim. Za mene život bez brašna, šećera i mlijeka nije život vrijedan življenja pa makar izgledala kao Victoria Beckham. Ali to saznanje pomaže u gušenju osjećaja da je netko bolji od nas sam po sebi, samim time što postoji. Ja ću drage volje pisati o ‘nesigurnosti koja proizlazi iz šlaufića oko mog nekad postojećeg struka’ i za to ću vrijeme jesti kviki-gric. Bez beda. Tako da nedostižnost traperica koje nisu za žene s oblinama nije nešto što me treba činiti nesretnom - meni su nedostižne zato što sam ja tako odlučila. Mogu se u tamnim trenutcima žaliti na ‘sudbu kletu’ koja me sprječava u tome da trpam u sebe sve što naiđe, a ne mršavim (!!), ali vrlo je jasno da moji životni odabiri, način na koji sam si posložila prioritete i, na kraju krajeva, moj pristup problemu pokazuju da su šlaufići ono što ja odabirem na uštrb hlačama 25. Jer sam ja izabrala pojesti kolač koji uslikam, a netko drugi nije. 

To samo znači da vam nešto prešućuje  

Ovo je sada banalan primjer, ali treba uvijek negdje u pozadini uma imati da je tako s većinom stvari u životu. Imate frendicu koja žonglira dvoje djece, psa, zdrav život, ulaštenu kuću, karijeru i noćni život? Nema šanse! To samo znači da vam nešto prešućuje - ili ima ‘tetu’ koja dođe počistiti, skuhati i otići u nabavku ili se ne sjeća kada je zadnji puta vodila razgovor s mužem (a kamoli nešto drugo) ili djecu kljuka crtićima, a sebe kljuka nečim drugim. Nitko na svijetu ne može raditi sve istovremeno i sve besprijekorno. Ako i može, onda to može samo kratak period vremena prije nego što pregori. A to nije nešto što treba imati kao krajnji cilj u životu. Puno toga ne radimo zato što, duboko u sebi, to zapravo i ne želimo. A nitko ne želi sve, baš sve. Možda imati, da, ali sve raditi - teško. 

To je normalna ljudska narav 

I nije to ništa monstruozno ili nešto čega se treba sramiti. To je normalna ljudska narav, normalan refleks da se prikažemo u najboljem svjetlu. Naravno da ne moraju svi znati sve vaše tajne - svi imamo pravo zadržati detalje vlastitog života za sebe. Jedino što su društvene mreže učinile svima medvjeđu uslugu pa su peglanje vlastitog života učinile pretjerano laganim. Ja prva danas ću vjerojatno staviti neku idiličnu šarenu obiteljsku fotku sa zagrebačkom panoramom na Instagram. Jer će danas biti takvih fotki. Ali danas ću otići i u posjet u Kliniku za tumore. Od tamo neće biti slika. Tako da nije uvijek ljudska zloba ono što nas vodi da nešto prešutimo, sakrijemo ili jednostavno preskočimo u razgovoru. Ponekad je to samo instinkt za preživljavanjem. Jer meni prvoj biti će lakše kada u krevetu prije spavanja pogledam šarenu zagrebačku panoramu i nasmijano dijete nego da razmišljam o teškom dijelu dana.