Što sve prolazi kroz glavu mamama koje doznaju da nose blizance

Što sve prolazi kroz glavu mamama koje doznaju da nose blizance

Foto: 123rf

PRVI PUT  mama i odmah dvojke. Šok, nevjerica, iznenađenje, panika, prihvaćanje, radost... Žene koje su željele trudnoću i ostvarile je, s jednom bebom, ne prolaze ni približno toliko emocionalnih faza kao majke blizanaca. To je sigurno i dokazano, a o tome je otvoreno progovorila i jedna naša čitateljica koja je mnogo prije poroda krenula u svoju avanturu života jer je prije velike vijesti već rodila dvoje. 
 
1. faza - šok! 

Imali smo dvoje djece i očekivali treće. Ništa što već nismo prošli pa smo tako i na ovom ultrazvuku očekivali vidjeti našu mrvicu i eventualno preuranjeno doznati spol. Šalili smo se s liječnikom, kao i obično, pitajući ga je li u pitanju samo jedna beba. Tu je jedna, a tu, pomaknuo je liječnik sondu, tu je i druga beba. Mi smo se šalili, on je bio ozbiljan. Onda smo se mi uozbiljili i nadali se da se sada on šali. Šok je bio prevelik. Na dvoje još dvoje. Ne, ne i ne. 
 
Šok je stvarno prava riječ kojom bih opisala to stanje. Cijeli taj dan ja sam lutala nesvjesna.

Plakala sam. Tražila objašnjenje sama od sebe. Preživjela sam taj dan, a da ni sama ne znam gdje sam bila. 
 
2. faza - neprihvaćanje 

Probudila sam se opet u šoku, no novu nadu da će sve biti kako treba dala mi je ideja da jednostavno opet odem na ultrazvuk i uvjerim se da blizanci zapravo nisu istina. To me je držalo. Kada su me prijatelji počeli nazivati i pitati jesmo li saznali spol, jednostavno sam svima rekla da nosim dječaka. Jednog. Tu sam činjenicu prihvatila. Blizance - nisam. Ne još. Trebalo mi je nekoliko dana da svima priznam što smo zapravo vidjeli na ultrazvuku i tek kad sam jednom po jednom priznala počela sam biti pomalo svjesna da to nije laž, da ne trebam još jedan pregled da bi se uvjerila. Od neprihvaćanja te činjenice trebalo mi je, korak po korak, da počnem prihvaćati. Blizance. Dvoje. 
 
3. faza - depresija 

Nakon početnog šoka te kasnije potpunog prihvaćanja nove istine uslijedila je najdulja faza moje emocionalne borbe - depresija. Trajala je tjednima. Bila sam bezvoljna i u panici. Nikada se nisam nadala blizancima. Oduvijek sam mislila da je to jako težak zadatak pogotovo kada već imate dvoje manje djece od kojih jedno ima priličnih zdravstvenih problema. Osjećala sam da ja to jednostavno neću moći preživjeti. Moja emocionalna stanja svakodnevno su skakala od tuge i nemoći do panike i srama, jer, priznajem, bilo me je sram priznati da se toliko bojim i da jednostavno ne želim dvoje odjednom. Zapravo - i ta treća trudnoća bila je suluda ideja jer i ovako gubim previše energije na dvoje djece o kojima moram toliko brinuti. Da, bilo me je sram same sebe jer sam bila toliko sebična i sada mi se sebičnost obija o glavu s još dvoje djece. No nakon jednog razgovora s liječnicom umirila me riječima da će sve doći na svoje. Moje emocije će se sigurno promijeniti. Htjela sam joj vjerovati. 

4. faza - konačno prihvaćanje 

Kada sam konačno odlučila posavjetovati se s drugim majkama koje su prošle ovu emocionalnu blizanačku buru, konačno sam bila spremna - prihvatiti. Do tok trenutka svi dobronamjerni savjeti meni bliskih ljudi koji se nikada nisu našli u ovakvoj situaciji bili su mi samo sol na rani. A morala sam se smješkati jer kada bi im pokazala svoje pravo stanje tek bi tada počela drama jer oni koji to nisu iskusili jednostavno nikada neće ni moći razumjeti. 
 
Kada sam se obratila majkama koje su prošle sve što sam prošla i ja konačno sam se mogla početi raspitivati i o svemu što me tek čeka.  


5. faza - radost 

Faza slijepog prihvaćanja trajala je sve do trenutka dok nisam ugledala njih dvojcu. Sve do tada jednostavno nisam osjećala tu radost. Prihvatila sam činjenicu, oboružala se primjerima drugih, ali kada sam ih ugledala konačno sam bila spremna osjetiti radost. A taj je osjećaj došao tako naglo, tako jasno da sam se opet našla u fazi neke slatke obamrlosti. 
 
Cijelu trudnoću iskreno sam se pitala - zašto baš ja? To pitanje nije nestalo ni nakon poroda, no ovaj put kontekst je bio sasvim drugačiji. Odjednom je pitanje bilo - Zašto ja i čime sam zaslužila ovakvu radost? 
 
Da sam se barem mogla vratiti u fazu kada smo tek doznali tu vijest mogla bih sama sebe utješiti riječima da će sve biti baš kako treba biti. Da sam to mogla sigurno se onda ne bih osjećala kao da sam prokleta, kao da sam nečim zaslužila tu nesreću koja me snašla. Danas me je sram priznati da sam se baš tako osjećala, no valjda je to stvarno tako trebalo biti i to što ih u početku nisam željela ne može umanjiti moju radost koja je došla kada sam ih rodila. To su jednostavno faze kroz koje sam morala proći da bi bila spremna uhvatiti se u koštac s dvije bebe. I zato vjerujem da je mamama koje nose trojke možda još i gore, ali sigurna sam da ih na kraju čeka još veća radost. Trostruka. 
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara