NEKIM ljudima vikend ne predstavlja vrijeme za opuštanje. Umjesto odmora, subotnje jutro dočekuju s popisom obaveza, a osjećaj krivnje prati svaki trenutak koji provedu bez nekog konkretnog zadatka. Taj unutarnji pritisak često je posljedica strogih poruka o radu i odgovornosti koje su usvojili u djetinjstvu, a koje im i danas onemogućuju da se opuste, piše YourTango.

Posao prije svega

Jedna od ključnih lekcija iz djetinjstva jest da odmor i zabava dolaze tek nakon što su sve obaveze ispunjene. Ljudi koji su odrasli u takvom okruženju osjećaju nelagodu pri samoj pomisli na pauzu. Problem je što u odrasloj dobi popis poslova nikada nije gotov.

Uvijek postoji još rublja za pranje, mail na koji treba odgovoriti ili zadatak koji treba riješiti. Vikend se tako pretvara u utrku s vremenom, a nedjelja navečer donosi samo dodatan osjećaj krivnje jer smatraju da još uvijek nisu zaslužili pravo na odmor.

Aktivnost kao mjera uspjeha

Neki su odgajani u uvjerenju da je stalna aktivnost znak uspješnog života. U djetinjstvu su dobivali pohvale za marljivost i pomaganje, dok je odmaranje bilo okarakterizirano kao "gubljenje vremena". Zbog toga su uspješnost dana počeli mjeriti brojem obavljenih zadataka, a ne time kako se osjećaju.

Kao odrasli, slobodno poslijepodne ne vide kao priliku za oporavak, već kao dodatni termin za čišćenje ili obavljanje posla unaprijed. Čak i kada im je odmor prijeko potreban, neaktivnost u njima izaziva nemir.

Zabava se mora zaslužiti

U nekim obiteljima vrijedilo je pravilo da je rad uvijek prioritet, a zabava dolazi na red samo ako za nju ostane vremena. Igra nije bila spontana aktivnost, već nagrada koja se morala zaslužiti ispunjavanjem obaveza. Djeca su možda promatrala odrasle koji neprestano rade i usvojila takav model ponašanja, ili su im roditelji izravno nametnuli takav sustav vrijednosti.

U odrasloj dobi, zbog te lekcije, vikendi postaju izvor stresa. Umjesto da razmišljaju o onome što žele raditi, opterećeni su onim što bi "trebali" raditi. Dok se bave nečim u čemu uživaju, prati ih unutarnji glas koji im govori da su to vrijeme mogli iskoristiti produktivnije.

Strah od etikete "lijenosti"

Riječ "lijenost" ima veliku težinu za one koji su je često slušali u djetinjstvu. Ljude koji danas osjećaju krivnju dok se odmaraju često su kao djecu kritizirali zbog dužeg spavanja ili gledanja televizije. Poruka je bila jasna: ako ništa ne radiš, ne trudiš se dovoljno.

To uvjerenje ostaje duboko ukorijenjeno. Ne mogu provesti vikend u potpunoj neaktivnosti jer jedan njihov dio odmor i dalje poistovjećuje s lijenošću. Iako racionalno znaju da zaslužuju predah, emocionalno se osjećaju kao da ne ispunjavaju nevidljiva očekivanja.

Vrijeme mora biti "korisno"

Neka su djeca naučila da je slobodno vrijeme prihvatljivo jedino ako se iskoristi na "pravi" način. Vjerojatno im je poznata rečenica: "Ako imaš vremena za stajanje, imaš i za čišćenje." Nisu smjeli ni trenutak biti besposleni jer bi odmah dobili novi zadatak.

Kao odraslima, miran vikend im se pretvara u neprekidnu potragu za nečim korisnim. Čim završe jedan posao, traže sljedeći. Teško im se opustiti jer prazan sat doživljavaju kao propuštenu priliku koju treba pod svaku cijenu ispuniti.

Tuđe potrebe su prioritet

Biti "dobro dijete" za neke je značilo biti uvijek na raspolaganju drugima. Od njih se očekivalo da pomažu obitelji bez pogovora i da svoje želje stave sa strane. Tako su naučili da njihova vrijednost ovisi o tome koliko su korisni drugima.

Sada, u odrasloj dobi, odmaranje im se čini kao sebičan čin. Nisu navikli stavljati sebe na prvo mjesto pa im je lakše obavljati usluge za druge i rješavati tuđe probleme. Nemaju osjećaj da smiju uzeti vrijeme koje pripada isključivo njima.

Slobodno vrijeme se mora zaraditi

Posljednja lekcija koju su mnogi usvojili jest da se slobodno vrijeme mora zaraditi. Domaća zadaća morala se napisati prije gledanja televizije, a kućanski poslovi obaviti prije igre. Uvijek je postojala "cijena" koju su morali platiti produktivnošću prije nego što bi se mogli opustiti.

U odrasloj dobi, ta se cijena čini nedostižnom. Popis obaveza je beskonačan, pa se nikada ne osjećaju kao da su učinili dovoljno da bi opravdali vrijeme za sebe. Zbog toga rade sve dok ne dođu do krajnjih granica izdržljivosti.