DJEČJI strah i uznemirenost su vrlo realni čak i kad se odraslima čine pretjeranim. Djeca se plaše nepoznatog. Plaše se da ne ostanu sama.

Kod neke djece strah će se pokazati kroz fizičke simptome, žaliti će se da ih boli trbuh, glava ili da im je muka. Kod sve djece mogu se javiti teškoće u koncentraciji. Lako gube pažnju, osjećaju se zbunjeno i izgubljeno. Ovakve reakcije se mogu pokrenuti nekim mirisom, predmetom ili radnjom povezanom sa traumom.

 

Sigurno ste čuli da djeca kao što im fizičke rane brže zacjeljuju da isto tako brže prebole bolne trenutke ili neke traume. Naravno, neka djeca brže prebole teške situacije od nekih odraslih. No, djeca isto tako imaju veće izgleda će tijekom odrastanja ponovo proživjeti iste traume. Događaji iz dječje prošlosti gube ili dobivaju na značajnosti. Nešto što je dijete čulo i uznemirilo ga je, možda ga i nakon pet godina još uvijek muči. Dijete koje je naizgled dobro primilo smrt u obitelji, nekoliko godina kasnije može početi osjećati tugu.

 

Odrasli uglavnom uspijevaju preboljeti teške situacije, bez obzira je li nešto prebole, nauče se nositi s time. Ali djeca, njima je puno teže. Kako se mijenjaju, tako im se na emocionalnoj razini ponavljaju događaji iz prošlosti.

 

 

 

U toj dobi uglavnom ne govore apsolutno, pa tako ne mogu opisati događaj ni svoje osjećaje. Ona mogu zadržati sjećanje na određene prizore, zvukove ili mirise. Kada budu starija, ova sjećanja se mogu pojaviti u njihovoj igri. Bebe mogu biti razdražljive, češće plakati i tražiti da se nose i maze. 

 

Opterećena nekim događajem mlađa djeca se mogu osjećati bespomoćno, nemoćno i bez mogućnosti da se zaštite. Kada je ugrožena sigurnost njihovog svijeta ona osjećaju nesigurnost i strah. Djeca u ovoj dobi ne mogu razumjeti pojam trajnog gubitka. Ona vjeruju da se posljedice mogu vratiti unazad. U svojoj igri stalno će ponavljati dijelove tragičnog događaja. To su sve normalne reakcije. Obzirom da se djeca najviše boje da ne budu napuštena, treba ih često uvjeravati da će se o njima netko brinuti i da neće ostati sama. 

 

 

Djeca u ovoj dobi imaju sposobnost  razumjeti trajni gubitak kao posljedicu traume. Često budu preokupirana detaljima tog događaja i stalno žele pričati o tome. Može se očekivati da im padne koncentracija u školi, da im ocjene budu slabije. Kako je njihovo mišljenje zrelije njihovo razumijevanje tragičnog događaja je potpunije. To se odražava kroz veliki broj reakcija: krivica, osjećaj neuspješnosti i bijes. I djeca u školskoj dobi mogu se vratiti ponašanju iz mlađeg doba. Kao i kod mlađe djece, mogu se javiti problemi sa spavanjem. Njihova uznemirenost i strah se mogu manifestirati tako što će se više žaliti na fizičke smetnje.