I sama se još osjećam kao dijete, ali ljubav prema Gabrieli svaki me dan tjera da odrastem u onom dobrom aspektu te riječi. Trudnoća i majčinstvo osjećaj su koje je nemoguće zamisliti dok se ne počnu događati. Od nevjerojatnih osjećaja, pa do novih strahova s kojima se se morala naučiti nositi. Nije lako, ali je nezamjenjivo i neprocjenjivo.

 

 

Kad bolje razmislim nije me doslovno promijenila, samo je probudila dio mene koji je oduvijek čekao taj trenutak. Uvijek sam bila brižna prema nekom koga volim, ali nikad do sada nisam osjetila ovoliku količinu ljubavi, pa je samim time i brižnost eskalirala.
 

 

Pa zapravo nisam nikad previše zamišljala cijelu priču. Uvijek sam znala da "jednog dana" želim imati dijete, ali o detaljima se nisam niti usudila razmišljati. I onda se dogodila ljubav i želja za djetetom. Doslovno preko noći i poneseni emocijama napravili smo taj korak. Imali smo divnu sreću da se jako brzo ostvarila naša želja, a od tada sam živjela doslovno korak po korak. Svaki novi dan je bilo novo učenje. Lakše mi je razmišljati korak po korak nego dvadeset koraka unaprijed.

 

Mario je bio uz mene i Gabrielu, što je i normalno. Gabi je toliko aktivna da je doslovno moramo paziti udvoje. Bake je vole pričuvati, ali meni je nekako lakše pri srcu znati da je uz mene 24 sata dnevno, još neko vrijeme. Mogu preživjeti koji sat da otpjevam koncert i slično, sada kad već jede kašice, ali svejedno je moj um i srce uvijek uz nju i jedva čekam trenutak da joj se vratim. Nadam se da će odvajanje postati lakše s vremenom, jer mama mora i raditi.
 

 

Mario daje sve od sebe, a najviše mi pomogne psihički u trenucima kad se pokolebam. On mi daje snagu i vjeru.  

Nije lako znati radimo li baš sve radiš, jer radimo to prvi put, zato je podrška od muža presudna.

 

 

Osoblje rodilišta u Splitu, znači i doktori i sestre, te moji doktori koji su mi vodili trudnoću zaista su mi stvarno maksimalno pomogli. Bili su divni prema meni. Kako sam prenijela trudnoću  13 dana morala sam ići na inducirani porod što je dosta pogoršalo situaciju jer su inducirani trudovi ekstremno česti i bolni.  Znam, prošle su to i mnoge prije mene, ali bol je stvarno bila jaka. No, kao i sve žene, izdržala sam i ja. 
 

Znam da mi je prolazila kroz glavu misao kako je postojanje čovječanstva zapravo utemeljeno i opstaje zbog ženske snage da izdrži toliku bol. I da, stvarno, koliko god zvučalo "veliko" zaista jeste veliko! I bol, i emotivno iskustvo. Ali, taj novi čovjek koji se stvori ispred tebe u tom trenutku promjeni perspektivu. 

 

Dojenje je nešto najljepše što sam doživjela u životu. U šestom mjesecu sam morala početi dohranjivati Gabicu s formulom, budući da mi nije dovoljno dobivala na težini. Postala je prezainteresirana za sve oko sebe i gotovo je nemoguće postalo nahraniti ju. Srce mi se slamalo svaki put kad sam joj morala dati bočicu. No, lagano se naviknula na bočicu i počela jesti kašice tako da se dojenje svelo samo na noćna dojenja ukoliko bi se probudila. 

Sad spava cijelu noć i moram priznati da mi neopisivo nedostaje dojenje. Gubila sam jako puno kilograma za sve to vrijem, i nisam smjela piti neke lijekove, pa je to također usporavalo moj oporavak, ali sve mi to nije bilo važno. Željela sam dojiti barem dvije godine. Nije mi uspjelo tako dugo, a ovih šest mjeseci je prošlo prebrzo.  

Jeli beba spavalica ili?

 

Gabi je jako aktivna. Cijeli dan vrluda, istražuje, traži pozornost i nove stvari za proučiti – uglavnom žvačući ih. Izmori se tek navečer i to ju toliko frustrira da bude poprilično nezadovoljna što je sad došlo vrijeme da mora i odmoriti. Zato je moram uljuljuškati i uspavati, jer sama nema šanse da se odluči opustiti i prepustiti odmoru.
 

 

S Gabi je čak i mijenjanje pelena veselje ako znaš kako je zabaviti. Njen osmijeh je neprocjenjiv. Moram priznati da koliko me ispunjava veseljem kad je aktivna, također mi je blagoslovljen svaki trenutak koji provede spavajući. Nekad ju samo gledam dok spava. Satima. Ne mogu vjerovati da spava pa mi treba par sati da moje tijelo shvati da se smije i ono opustiti i napokon zaspati.

 

 

Pjevam joj non stop. U početku sam joj pjevala o svemu, različite melodije, različite sadržaje. U zadnje vrijeme se iskristaliziralo koje ju melodije zabavljaju, a koje smiruju tako da ih ponavljam na Gabino zadovoljstvo.

 

 

Želim da joj na prvom mjestu bude iskrenost.  Jedino na taj način je mogu u potpunosti upoznati i ona mene. Svako dijete je osoba za sebe i ne možemo od njih načiniti svoje dvojnike. Možemo im ispričati našu priču i naša iskustva, ali nikako forsirati na isti put i na isti način. Željela bih da moje dijete nađe svoj put i svoj način i da se ne osjeća sputano pri tome nego da osjeća da ima našu potporu u svakom pogledu. Tako sam ja odgajana i zaista mislim da sam u životu odabrala pravi put, naučila cijeniti sebe, ljude oko sebe, voljeti i stvarati. Snažne sugestije nikad nisu dobro utjecale na mene i samo su izazivale otpor.
 

 

Voljela bih. Prava odluka će doći spontano. Sad mi treba malo vremena da vratim snagu da bih razmišljala dalje.

 

Nikako haha... Ako uspijem spojiti šest sati sna dnevno, to je moje opuštanje. Teško je bilo naviknuti tijelo na to, ali evo, sad već skoro pa da i funkcioniram.