SVE SE VIŠE mladih parova suočava s pitanjem ravnopravne podjele financijskih obveza, kućanskih poslova i odgovornosti koje donosi roditeljstvo. Primjerice, kada žena već snosi većinu tereta u vezi, odluka o osnivanju obitelji može postati dodatni izvor nesigurnosti. Takve okolnosti odražavaju i širi trend: među osobama u dobi od 18 do 34 godine koje žele djecu, ali ih još nemaju, muškaraca je za oko pet milijuna više nego žena.

Istovremeno, muškarci iz te demografske skupine bore se s postizanjem ekonomske stabilnosti, završetkom obrazovanja i izgradnjom čvrstih društvenih veza. Taj jaz u roditeljskim težnjama i njegovi uzroci mogli bi produbiti zabrinutost zbog pada stope nataliteta diljem svijeta. Iako je želja za očinstvom najizraženija među konzervativnim mladim muškarcima, većina muškaraca djecu i dalje smatra važnim dijelom uspješne budućnosti, piše HuffPost.

Istraživanja pritom nastoje utvrditi što stoji iza te podjele i na koji bi se način ona mogla ublažiti. Jedno od mogućih objašnjenja jest da žene roditeljstvo češće povezuju s neravnomjernom podjelom obveza, osobito kada očekuju da će preuzeti većinu brige o djeci i kućanstvu.

Majčinstvo više ne zvuči primamljivo

Takozvana "kazna za majčinstvo" i dalje postoji: u gotovo svakoj zemlji zaposlenost žena ne uspijeva se vratiti na razine prije porođaja ni desetljeće nakon rođenja djeteta, dok muškarci u prvoj godini očinstva često doživljavaju profesionalni poticaj. Tu su i fizički rizici trudnoće te mentalno opterećenje i briga koji nesrazmjerno padaju na majke.

U međuvremenu, oportunitetni trošak majčinstva je porastao. Ne samo da su troškovi skrbi za djecu znatno nadmašili inflaciju, već je porasla i vrijednost onoga čega se žene odriču. Kompromis između potencijala za zaradu i pružanja skrbi postao je duboko neuravnotežen.

Napustili smo model skrbi unutar zajednice - bake i djedove koji bi uskočili kada je potrebno i djecu koja bi jednog dana uzvratila uslugu - a sada te usluge kupujemo putem aplikacija i domova za starije.

Majčinstvo se čini suprotnim onome što su žene naučile o tjelesnoj autonomiji, osobito u trenutku kada se ženska prava narušavaju diljem svijeta. U takvom kontekstu, pomisao na trudnoću u svijetu koji i dalje zanemaruje zdravlje žena čini se kao prihvaćanje prastare laži: da su žene važne samo onoliko koliko i njihove maternice te da su inferiorne dok muškarci kontroliraju stvaranje života.

Uz ponovno preispitivanje parole "moje tijelo, moj izbor", žene postavljaju stvarna pitanja o tome što za njih doista znači nositi trudnoću i prihvatiti doživotnu ulogu roditelja.

"Imati sve" je nerealno

Naše su majke bile među prvom generacijom žena koje su mogle imati i karijeru i djecu. No, spajanje karijere s nepromijenjenim kućanskim obvezama značilo je "drugu smjenu" koja je i dalje ograničavala njihovu profesionalnu slobodu. Unatoč nekim poboljšanjima, životi žena nikada se nisu u potpunosti uravnotežili i mnoge žene se boje da se ta ravnoteža nikada neće postići.

U heteroseksualnim brakovima u kojima je žena ta koja više zarađuje, ona i dalje obavlja više kućanskih poslova i više skrbi o obitelji nego njezin partner - naravno, na štetu svog slobodnog vremena. Čak i kada je žena jedina koja zarađuje, i dalje provodi više vremena na kućanskim poslovima.

Ti podaci obuhvaćaju samo ono što je vidljivo. Ne uključuju kognitivni rad koji neprestano zaokuplja um - ono što ekonomisti nazivaju "mentalnim opterećenjem". Žene i dalje preuzimaju neproporcionalno velik dio fizičkog i kognitivnog rada vezanog uz gotovo svaki kućanski zadatak. To je neplaćeni rad: poznavanje imena svakog učitelja, planiranje svakog detalja skrbi o djeci prilikom poslovnog putovanja ili zakazivanje rutinskih liječničkih pregleda.

Energija uložena u održavanje kućanstva ima svoju cijenu jer smanjuje fokus na poslu ili sposobnost opuštanja. Čak 42% majki mjesečno traži savjete o roditeljstvu na internetu, u usporedbi s 22% očeva, pri čemu tek nešto više od polovice očeva kaže da su uopće posjetili takve stranice.

Žene generacije Z očajnički traže znakove da će za njih stvari biti drugačije, no ništa na to ne ukazuje. Majke milenijalke iscrpljene su kao i majke iz generacija prije njih, a postoje naznake da bi majkama iz generacije Z moglo biti i gore, s obzirom na to da mladići generacije Z postaju sve konzervativniji u pogledima na ulogu žene kod kuće. Primjerice, 31% muškaraca generacije Z vjeruje da bi žene trebale "uvijek slušati svoje muževe".

Majke su izvanredne, ali priča o tome da mogu "sve" je nerealna. Jedna od najpoznatijih statistika koja kruži među mladim ženama jest da brak više koristi muškarcima nego ženama. Bez obzira na točnost podataka, sama percepcija je stvarna: prema jednom istraživanju, samo 32% žena vjeruje da udane žene s djecom žive ispunjenije i sretnije, u usporedbi s 49% muškaraca koji misle isto.

Žene znaju što ih čeka. Muškarci, čini se, ne.

Mnogi parovi generacije Z dobili su uvid u bračni život tijekom pandemije, kada su bili zajedno u karanteni, a žene su i tada primijetile koliko čiste za svojim partnerima. Tome treba dodati i vrijeme koje troše potičući partnere da se druže s prijateljima, ostanu organizirani i čuju se sa svojom obitelji.

Ta neravnoteža mogla bi proizlaziti iz činjenice da je 16% muškaraca generacije Z primijetilo da su njihove majke obavljale više kućanskih poslova. Dječaci i djevojčice odrastaju promatrajući ista kućanstva, ali ih vide drugačije.

Dječaci nisu socijalizirani da primjećuju kućanski rad na način na koji djevojčice jesu. Žene pažljivo promatraju svoje ženske uzore, s implicitnom sviješću: "Jednog dana bit ću žena pa trebam naučiti kako se to radi." Dječaci ne primjenjuju nužno isti pristup prema svojim majkama.

Postoji i nesklad između onoga što žene žele od muškaraca i onoga što muškarci misle da žene žele. Na internetu je muška percepcija onoga što žene smatraju privlačnim ograničena muškim pogledom.

Ideje muškaraca o tome što ih čini poželjnima sve se više udaljavaju od onoga što žene zapravo žele, a ipak mladi muškarci sve više krive žene što ih "kažnjavaju" zbog izgleda. U stvarnosti, većina žena radije bi odabrala nekoga tko ide na terapiju nego nekoga s isklesanom čeljusti.

Savjeti za buduće očeve

Ako muškarci doista žele postati roditelji u mjeri u kojoj to pokazuju podaci, potrebno je napraviti dvije stvari: smanjiti jaz između želje za roditeljstvom i stvarne spremnosti na njega te drukčije oblikovati pojam očinstva, tako da ono podrazumijeva veći dio odgovornosti koje se i dalje najčešće povezuju s majčinstvom.

"Ono što vidim u razgovoru s mladim muškarcima jest da su njihova razmišljanja o tome uglavnom apstraktna, ne nužno utemeljena na stvarnim primjerima", rekao je za HuffPost Elliott Rae, osnivač kampanje Parenting Out Loud. "Te ideje proizlaze iz onoga što im se govori - većinom na internetu - o tome kakva bi trebala biti njihova uloga u obiteljskom životu."

Zakazivanje godišnjeg pregleda djeteta, učenje dječjih frizura, sastavljanje popisa za kupovinu od nule i znanje kako biti podrška djetetu slomljena srca - to su djela koja čine roditeljstvo u praksi. "Ne bismo trebali poticati sinove da samo obavljaju svoje kućanske dužnosti - kuhaju, čiste - već pokazati jednak tretman prema našim sinovima i kćerima", rekao je Rae.

Jaz u težnjama je premostiv, ali zahtijeva preispitivanje društvenog ugovora oko roditeljstva za heteroseksualne parove. To počinje redefiniranjem muškosti i proširivanjem onoga što znači "brinuti se" izvan financijskog doprinosa, kako bi obuhvatilo emocionalni rad, dosljednost u kućanstvu i istinsku prisutnost.

Potrebno je razumjeti i što znači "štititi" obitelj. To ne bi trebalo značiti samo fizičku zaštitu, nego i stvaranje stvarnog osjećaja sigurnosti, stabilnosti i povjerenja. Uostalom, većina očeva želi biti povezana sa svojom djecom jednako kao i majke. Muškarci mogu biti brižni i emocionalno prisutni roditelji, no često ih se odmalena uči da tu stranu sebe potiskuju.

Važnu ulogu imaju i uvjeti u kojima roditelji započinju obiteljski život. Plaćeni očinski dopust ne znači samo dodatni par ruku u prvim tjednima nakon rođenja djeteta. On daje priliku da se oba roditelja sigurnije snađu u novim ulogama i da se briga o djetetu od početka ne podrazumijeva kao primarno majčina odgovornost.

Rješenje za rodnu podjelu u roditeljskim težnjama nije isključivo financijsko. Ono je i društveno. Zemlje poput Ruande, koja je na putu da postane prva zemlja s nacionalnom obukom za očinstvo, i Senegala, koji osniva škole za muževe, predvode put.

U konačnici, kada bi očinstvo češće podrazumijevalo ono što najbolji očevi već rade, dakle svakodnevnu brigu, skrb i odgovornost, a ne samo ugodnije i zabavnije dijelove roditeljstva, možda bi više žena bilo spremno postati majkama.

Razlika u roditeljskim željama pripadnika generacije Z nije priča o ženama koje se odmiču od obiteljskog života. To je priča o ženama koje su pažljivo promatrale kako roditeljstvo najčešće izgleda i dobro razumiju što se od njih očekuje.