USVAJANJE djeteta zahtijeva dugotrajan angažman i prolazak kroz mukotrpnu proceduru. Čak i puno truda ne znači da ćete na kraju uspjeti usvojiti dijete. O tome kroz što je prošla da bi danas imala sina na Twitteru je opisala jedna žena iz Sarajeva. Na njenu objavu reagirali su ljudi iz cijele regije, a mi je prenosimo u cijelosti.

"Prvo napišete pismo pa ga pošaljete svim općinskim i kantonalnim centrima za socijalni rad. Pošaljete i u RS, iako su slabe šanse da će vas zvati iz drugog entiteta, al pokriješ sve što možeš.

Pismo mora biti lijepo, iskreno, i nemojte seruckati i tražiti ovaj ili onaj spol djeteta, nacionalnost, bože me oprosti, il’ boju očiju i slična sranja. Dijete je dijete. I šaljite ta pisma redovno, svake godine, ako ne upali brzo.

Svi hoće bebu, al’ naša je administracija toliko spora da čak i kad se biološki roditelj odrekne roditeljskih prava odmah po rođenju, i nikad više ne vidi dijete, treba minimalno godinu dana da se sva procedura završi i dijete bude spremno za usvojenje. Imajte to na umu.

Imajte i na umu da iako je puno djece po sirotištima, većina njih nisu za potpuno usvojenje jer ih roditelji posjećuju povremeno, ili zovnu na telefon. Zakon je ovdje fulao, i nije na strani djeteta.

Također imajte na umu da koliko god su osnovne potrebe djeteta u sirotištima zbrinute, ono tamo nema ni dio onoga što djetetu treba, a to mogu pružiti samo roditelji, samo obitelj. Razliku na djetetu vidjet ćete samo mjesec dana nakon što ono dođe u vaš dom. 

Nakon što ste poslali pismo, javi vam se vas općinski centar i uzme vas u obradu. Tu imate razgovore sa sociologom, psihologom i socijalnim radnikom. Potraje to, a istresu vas iz gaća s pitanjima. Onda oni to pošalju svim općinskim centrima.

Onda čekate. Ako imate sreće kao mi, pozovu vas iz jednog od centara kroz godinu i kažu imamo dijete potencijalno za usvojenje. Onda idete još jedan krug istih tih razgovora, gdje vas istresu i izvrnu naopačke. Kažu vam - niste jedini kandidati. Čekate mjesec dana.

Onda, ako opet imate sreće kao mi, zovnu vas jedan dan i kažu vam - odabrali smo vas, za mjesec dana možete doći upoznati dijete. Do tad prikupite papire. Sve papire koje se ikad itko u državi sjetio tražiti. Košta oko 400 km (1533 kn), čini mi se, i mnogo vremena i živaca. 

Još čekate, opskrbite se Xanaxom jer ste se otrovali cigaretama iako inače ne pušite, al nužno je, da ne puknete po šavovima. Malo se smirite. Savjetujem idite u klubove i tulumarite jer kad dođe dijete dugo nećete.

U međuvremenu kupite neku garderobu za bebu, krevetić, sjedalicu. Izvaraju vas, jer nemate pojma o ničemu, al' ste sretni k'o prasci u blatu i baš vas briga. Garderoba bude mala, ili velika, ali koga briga, snaći ćete se već.

Onda dođe taj dan, vi se skockate i namirišete k'o da se udajete/ženite i odete u sirotište, ruke vam se tresu od nervoze, ali sretni ste. Onda ugledate svoje dijete kako vam pruža ruke i tu vam se dogodi ljubav na prvi pogled. 

Sva briga i sumnje i nedoumice u tom trenutku nestanu i ti postaneš klupko čiste sreće. Tog trenutka i svih detalja sjećaš se cijelog života. Al' nek vas netko slika, to će i djetetu i vama biti draga uspomena. 

Par dana dolazite tako po sat dva da se upoznajete i igrate, i svaki put kad se rastajete, srce vam se cijepa i imate osjećaj da ćete umrijeti. Ja sam plakala od posjeta do posjeta. A nisam neka plačipička. Al eto, samo želiš odvesti dijete kući.

Jedan dan vam daju da ga odvedete kući na nekoliko sati. Tu umrete 1000 puta od straha, što ćete sad. Prvi put u životu mijenjate pelene, al je okrećete naopako što shvatite kad imate hrpu pokakane odjeće i čudite se kako svi hvale taj Pampers koji je nikakav.

Onda opet malo crknete kad ga morate vratiti nazad, ali ubrzo prođe 7 dana i konačno može s vama kući. Za pravo. Zapamtite taj datum kao vas novi rođendan. Toliko sreće opisati se ne može.

E tu postane malo guravo, jer vi naravno nemate nikakvog pojma o bebama i sve učite u hodu, a usput se navikavate jedni na druge. Jer vi njega možda volite na prvi pogled, al' njemu treba vremena da stekne povjerenje. Ali dajete sve od sebe. 

Socijalna služba vam da 6 mjeseci navikavanja i prilagođavanja. U tom periodu dolaze vam kući, opet prolazite razgovore i testove, opet vas istresaju do sedam koljena unazad. Ali imate tu malu mrvu koja donese radost ne samo vama nego cijeloj vašoj porodici. 

Tih 6 mjeseci je za poseban niz, pa neću dalje sad. No kad prođe, opet idete vaditi sve one papire, jer ne smiju biti stariji od 6 mjeseci, i jedan dan idete u centar i potpisujete ugovor, svi zajedno, i to bude kao vjenčanje. Samo ljepše. 

Nek' vas neko slika. Tu se upišete da ste mu roditelji, da je on vaš sin, promijenite mu prezime, i ime ako se na njega ne odaziva kao što moj sin nije. I to je to. Piece of cake spram online nastave . Tko se odluči, vrijedi svega. Sretno!"