POČETKOM 1980-ih, kad je jugoslavenska realnost kao posljedica energetske krize bila i vožnja par-nepar, jedan se Novosađanin dosjetio da izradi svoj automobil na električni pogon.

Iako se već 1970-ih na prostoru bivše Jugoslavije moglo naći prerada pogonjenih strujom iz teških akumulatora, ovo je bio prvi pokušaj da se izradi elektromobil od nule. Istini za pravo, ne skroz od nule jer je osnova ovog inovativnog vozila bio Renault 4. 

Povučemo li paralelu s nekim recentnijim inovatorima, ovdje se radi o elektrotehničaru koji je, stisnut ograničenim budžetom, odlučio vlastitim znanjem i stečenim iskustvom napraviti nešto novo, vlastiti elektromobil kojim će se svaki dan voziti puno jeftinije. Je li mu i u kojoj mjeri uspjelo, saznajte u ovoj reportaži objavljenoj 1980. godine. 

Rujan 1980: Dvadesetšestogodišnji elektrotehničar Vukašin Kupreški konstruirao je i registrirao automobil na električni pogon, koji razvija brzinu od oko 40 km/h.

U eri energetske krize, dok sve veći broj vodećih svjetskih proizvođača automobila kuburi s proizvodnjom i plasmanom na tržištu, jedan dvadesetšestogodišnji elektrotehničar iz Kovilja, kraj Novog Sada, svojom konstrukcijom elektromobila privukao je pažnju ne samo svojih mještana već i šire jugoslavenske javnosti.

Vijest da je ovaj automobil na električni pogon već i registriran u Odsjeku za promet novosadskog SUP-a, naravno, poslije svih proba i ispitivanja, utoliko je zanimljivija. Vukašina Kupreškog pronašli smo u Kovilju, u servisu - radionici elektrouređaja, u kojoj je i nastao njegov čudni automobil.

Majstor Vule radi bez naknade

Majstor Vule, kako ga zovu mještani Kovilja, u ovom servisu popravlja televizore, radioaparate i kazetofone svojih susjeda, prijatelja i poznanika, ali bez naknade.

- Kad sam stupio u stalni radni odnos kao stručni suradnik na Tehničkom fakultetu u Novom Sadu, prestao sam s radom u servisu za elektrouređaje - kaže nam Vukašin Kupreški koji je nekoliko godina držao samostalnu zanatsku radionicu za elektrouređaje. Radiouređaji su i dalje ostali njegov hobi, a danas gotovo i da nema susjeda kojem nije popravio poneki neispravni prijemnik.

- Oduvijek me zanimala elektronika - priča Vukašin - I ne bih mogao ni zamisliti da se bavim nečim drugim.

Ispred radionice elektromobil, registracije NS-178-820, predmet našeg interesa, ali i mnogih znatiželjnih pogleda mališana, koji su i najčešći "gosti" Kupreškog. Svi oni čekaju na vožnju ovim čudnim automobilom, mada im tmurno kolovoško popodne i kišni oblaci to ne obećavaju.

"Žilera", kako je Vukašin prozvao svoj elektromobil, neobičnim izgledom podsjeća na automobile iz prošlog vijeka. Najkraće rečeno, ovaj automobil sastoji se iz dijelova Renaulta 4, ručno izrađene šasije, starog motora, četiri nova akumulatora i - drveta.

Najteže do motora: Zašto?

Karoserija je napravljena od drveta, ofarbana sivomaslinastom bojom, bez krova, vrata i prozora. Za nju je ispred volana pričvršćeno vjetrobransko staklo (obično prozorsko), koje se zajedno sa ramom može spuštati. Šperploče prekrivaju kotače i motor, a dvije čelične poluge predstavljaju prednji i zadnji branik. Na ovim polugama smješteni su žmigavci i stop svjetla starog Renaulta 4.

Traktorski farovi upotrijebljeni su za prednja svjetla, dok središnji dio automobila, zapravo njegov najveći dio, zauzimaju četiri Vesnina traktorska akumulatora. Dvije drvene stolice, koje su vidjele i bolje dane (za vozača i suvozača), sa skraćenim nogama, vjerojatno su se nekad nalazile u učionici jer po veličini odgovaraju đačkim.

Na komandnoj tabli brzinometar i ručica mjenjača također od Renaulta 4, kao i volan, a ispod njih pedala za kočnicu i spojku jer ovaj automobil nema pedalu za gas s obzirom na to da je razvijanje brzine automatsko.

Motor od 13 KS proizveden je u Italiji i težak oko 40 kilograma, pronađen na novosadskom otpadu.

Ukratko, elektromobil Vukašina Kupreškog danas može bez ikakvih problema prijeći oko 150 kilometara i pritom razviti brzinu od 40 kilometara na sat.

- Ideja da konstruiram elektromobil dosta je stara - kaže nam Kupreški - a u njenoj realizaciji pomogli su mi i moji prijatelji Vojin Popov, Mita Pašćan i Mika Paunić. Najviše problema zadao nam je elektromotor jer je trebalo pronaći elektromotor manje težine, a što veće snage. Pokušali smo s različitim tipovima, međutim, nijedan od njih nije bio lakši od stotinjak kilograma. I kad smo već digli ruke od ovog posla, sasvim slučajno, na novosadskom Otpadu pronašli smo talijanski motor proizveden u tvornici Ansaldo, težak samo 37 kilograma, od 13 KS.

Četiri akumulatora, po dva paralelno vezana, od po 180 Ah osigurala su potreban napon od 24 V. S jednim punjenjem koje traje najmanje pet sati automobil Vukašina Kupreškog na prvim probnim vožnjama uspio je prijeći od 100 do 150 kilometara, brzinom od oko 40 kilometara na sat. O tim prvim ispitivanjima Kupreški kaže:

- S lakoćom sam savlađivao uspone i do 45 stupnjeva, ali se pri takvim vožnjama struja brže trošila. Teškoću mi je pričinjavalo i punjenje akumulatora, koje je u mojim uvjetima, pri čestom naponu struje i od 110 V, trajalo čak i po 49 sati.

Najskuplji akumulatori - skoro

Ukupna težina ovog automobila je oko 660 kilograma, od čega jedna trećina otpada na akumulatore koji su teški 240 kilograma, a ujedno i najskuplji. Naime, na ideju da konstruira elektromobil Kupreški je došao dosta davno, ali su tek najnovija poskupljenja benzina utjecala da se prihvati i njene realizacije.

- Cijela konstrukcija - kaže Vukašin - protekla je u skromnim uvjetima, tako da je ukupna cijena automobila oko 20.000 dinara, od čega su najskuplji bili akumulatori - 12.000 dinara. Svi ostali dijelovi su izrađeni ručno, kupovani kao stari i skinuti s jednog Renaulta 4 koji sam kupio za 5000 dinara.

- Kad bih imao mogućnost - nastavlja mladi konstruktor, inače zaposlen kao stručni suradnik na Tehničkom fakultetu u Novom Sadu - vjerujem da bih veoma brzo mogao usavršiti elektromobil, s malim investicijama. Karoserija bi se po toj ideji trebala izraditi od aluminija, a umjesto sadašnjih akumulatora, potrebni su takozvani akumulatori specijalne pogonske namjene, koji su manje mase, a veće snage. Tako bi se smanjila masa automobila, povećala brzina i radijus kretanja."

Naravno, ovo su samo razmišljanja Vukašina Kupreškog koji ne namjerava usavršavati svoj elektromobil jer, kako kaže, za to nema mogućnosti, mada će po svoj prilici to uraditi profesor Vladislav Teodorić, s Tehničkog fakulteta u Novom Sadu, zajedno sa svojim suradnicima.

U svakom slučaju, već i sama pojava ovakvog elektromobila na našim cestama, vjerojatno i prvog registriranog u Jugoslaviji, privlači pažnju. Njegov konstruktor i vlasnik Kupreški, prisjeća se i teškoća prilikom prve registracije koja nosi datum 27. lipnja ove godine.

Par - nepar, što sad?

- Najprije je trebalo dobiti probnu tablicu - kaže Kupreški - ali je bilo potrebno pribaviti broj motora i šasije. Naravno, budući da nisam imao ni jedno ni drugo, nisam uspijevao ni doći do probnih tablica. Na kraju sam s potvrdom Tehničkog fakulteta o tome da sam konstruktor ovog automobila krenuo na registraciju, vjerujući da je nevoljama kraj.

Ali, gdje god sam se pojavio, radnici koji vrše tehnički pregled vozila nisu htjeli ni čuti o registraciji "tog čuda", kako su često nazivali moj elektromobil. Ipak, poslije svih službenih proba i potvrda stručnjaka o tehničkoj ispravnosti vozila, uslijedila je registracija u Odsijeku za promet novosadskog SUP-a.

U prometnu knjižicu upisano je da je automobil marke Renault 4 (stari tip) iako o tome ne može biti ni riječi, ali tada o tome nisam razmišljao. Danas je već drugačije jer mi se može dogoditi da me prometni policajci, koji me inače često zaustavljaju, upitaju gdje mi je taj Renault 4."

Zaustavljanje je ono s čime se najčešće susreće Vukašin Kupreški prilikom vožnje u svom elektromobilu. O tome priča:

- Čini mi se da sam upoznao gotovo sve prometni policajce u Novom Sadu i okolici jer me većina zaustavlja tražeći isprave o vozilu. Dogodi se da sjednem u automobil i u dane zabrane vožnje za vozače s parnim brojem i odmah nastaju problemi. Naime, elektromobil ne troši benzin, a mislim da je Uredba o ograničenju korištenja vozila donesena zbog štednje benzina. Naravno, kad objasnim o čemu se radi, sve prođe s osmjehom, odnosno bez kazne.

Kad je počeo s konstrukcijom elektromobila, mještani Kovilja su sa smijehom popratili prve pokušaje. Neki su u čudu vrtjeli glavom, drugi tvrdili da takav automobil ne može prijeći ni stotinjak metara. Danas Kupreški s osmjehom kaže kako jedan kilometar vožnje u elektromobilu staje samo 10, odnosno računajući amortizaciju 20 para.

Ali, Koviljčani se i dalje smiju probnim vožnjama ovog automobila i nezgodama koje su uslijedile. Naime, već prilikom jedne od prvih vožnji na putu se ispriječio Vukašinu Kupreškom i Vojinu Popovu poveći panj i - automobil je stradao. Da nevolja bude veća, uskoro se zbilo još jedno "vatreno krštenje", ali ovoga puta s Mercedesom.

Naravno, ove nezgode su brzo zaboravljene, tim prije što je u njima sudjelovao danas zaista miljenik Koviljčana, dvadesetšestogodišnji - majstor Vule.

Napisao: S. Kedžić (Reporter, 1980.)