KAKVA je bila filmska godina na izmaku? Ukratko, bilo je i boljih, ali i lošijih. Kad je riječ o mainstream filmovima namijenjenim širokoj publici, dakle holivudskim filmovima, ništa se nažalost nije promijenilo. Fokusirani na animirane i superherojske blockbustere, veliki studiji tek tu i tamo uspijevaju izbaciti poneki "normalan" film vrijedan spomena.

Neki od njih ispali su zaista razočaravajući, poput novog filma Spikea Leeja Highest2Lowest ili Jayja Kellyja, dok je nekoliko filmova bilo na rubu da uđe na ovu listu pa zavređuju da ih se makar spomene: Grešnici, 28 godina kasnije, F1, Prisutnost, Trenutak nestajanja, Zajedno i Spoj iz snova.

Mnogo je kvalitetnija i raznolikija ponuda bila na strani autorskog i art filma, što će se sigurno ponovno vidjeti i prilikom nominacija za Oscara. Od filmova koji se nisu našli u top 10, a mogli su, spomenimo Sirat Ólivera Laxea, definitivno jedan od filmova koji je privukao mnogo pažnje i podijelio mišljenja, zatim The Mastermind, bizaran, antiklimaktičan film pljačke redateljice Kelly Reichardt, i obiteljska drama Joachima Triera Sentimental Value.

10. Bob Dylan: Potpuni neznanac (A Complete Unknown)

Biografski film o Bobu Dylanu vješto, efektno i neočekivano autentično dočarava prvi period Dylanove karijere, od samog proboja pa sve do kontroverznog prelaska iz akustike na struju.

James Mangold još se jednom dokazuje kao jedan od najboljih srednjostrujaških holivudskih redatelja kreirajući film koji ne podilazi ni publici ni samom Dylanu, a na čemu će se ove godine spotaknuti jedan drugi, sličan projekt, Springsteen: Deliver Me from Nowhere Scotta Coopera. Dojmljivosti filma uvelike pridonosi izuzetan glumački nastup Timothéeja Chalameta u naslovnoj ulozi.

9. Godišnjica (Anniversary)

Nije ovo ni izbliza najbolji film godine, dapače, prilično je prvolopatški kad opisuje razvoj odnosa unutar jedne američke obitelji obrazovanih intelektualaca naglašenih demokratskih stavova u koju ulazi mlada desničarska populistica koja će promijeniti sve, i novu obitelj i staru Ameriku.

Film plastično dočarava na koji se način američka demokracija, dok si rekao Anniversary, može pretvoriti u pozornicu za Sluškinjinu priču, a u tome se mladi poljski redatelj Jan Komasa ne predstavlja kao šampion suptilnosti. Ipak, uz pomoć odlične glumačke ekipe, prvenstveno Diane Lane, stvara jedan od najmučnijih filmova godine. Film koji je kao malo koji drugi recentni naslov u dosluhu sa stvarnošću. I koji je, i danima nakon gledanja, teško izbaciti iz glave.

8. Kuća dinamita (A House of Dynamite)

Jedan atipičan film katastrofe o kojemu se ove godine mnogo pričalo jer o nuklearnoj prijetnji govori drugačije nego što smo navikli: iz perspektive neznanja i nesposobnosti.

Neznanja tko uopće šalje razorni projektil sposoban sravniti sa zemljom cijeli Chicago i nesposobnosti da ga se neutralizira. Vješto i napeto režiran film veteranke Kathryn Bigelow koji sigurno nije za svačiji ukus, ali predstavlja osvježenje, i tematsko i stilsko, u odnosu na većinu filmova sličnog žanra.

7. Operacija: Black Bag (Black Bag)

Iz recentne hiperprodukcije malih indie filmova Stevena Soderbergha ove su godine iskočila dva potpuno originalna i vrlo zanimljivo realizirana filma. Horor Prisutnost spomenuli smo na početku teksta, a ovdje se bavimo originalno koncipiranim špijunskim trilerom čiji su glavni protagonisti bračni par (Cate Blanchett i Michael Fassbender) koji su oboje špijuni te u jednom trenutku, tražeći krticu u vlastitim redovima, počinju sumnjati jedno u drugoga.

Soderbergh je virtuozan stilist koji je ovdje konačno pronašao priču s kojom se mogao zabavljati na način da istovremeno zabavlja i gledatelja, barem one koji ovdje ne očekuju Nemoguću misiju.

6. Hamnet

Jedan od dva filma koji najsnažnije obilježavaju filmsku 2025. mogao se zvati i Ožalošćeni Shakespeare. Govori o smrti bardovog sina Hamneta koja mu je dala djelomičnu inspiraciju za njegov najčuveniji komad, Hamlet. 

U centru priče, međutim, nije sam Shakespeare, već njegova supruga Agnes koja nema privilegij da svoju bol kanalizira u umjetnost, barem ne do same filmske završnice. Konceptom originalan, suptilno režiran film Chloé Zhao, jedno je od najemotivnijih ostvarenja godine, a za to velike zasluge snosi izvanredna Jessie Buckley u ulozi Agnes.

5. Jedan običan incident (It Was Just An Accident)

Čuveni iranski redatelj Jafar Panahi opet je složio sjajan koncept i još ga sjajnije izveo. Što učiniti kad slučajno sretneš čovjeka koji te mučio u zatvoru? Ubiti ga ili ne? Glavni junak nema oko toga dilema, odnosno barem misli da nema sve dok ne bude posve siguran je li to zaista čovjek kojega traži. U pomoć zove druge zatvorenike kako bi mu pomogli u identifikaciji, no čak i kad svjedocima napuni kombi, rješenje se i dalje ne nazire.

Ova moralistička drama/crna komedija jedan je od najoriginalnijih filmova godine u kojemu se isprepliću tragedija dobrog čovjeka, koji se zamalo pretvori u zločinca, i tragikomedija situacije u kojoj se zatekao.

4. Još sam ovdje (I'm Still Here)

Prošlogodišnji dobitnik međunarodnog Oscara istinita je priča o ženi koja mora pronaći način da preživi i sačuva mnogobrojnu obitelj nakon što njezin muž, bivši demokratski političar, završi u zatvoru kao politički zatvorenik tijekom vojne diktature koja je dvadesetak godina vladala Brazilom.

Povratak na veliku scenu jednog od najvažnijih suvremenih brazilskih redatelja Waltera Sallesa (Glavni kolodvor) rezultirao je emotivno snažnom dramom koju je glumački iznijela zaista izvanredna Fernanda Torres. Šteta što film kod nas nije uspio ući u redovitu kino distribuciju.

3. Oprosti, ljubavi (Sorry, Baby)

Redateljski debi glumice Eve Victor - za koju su čuli vjerojatno tek ljubitelji serije Billions, u kojoj igra manju ulogu brokerice – jedno je od najugodnijih iznenađenja godine.

Intimistički film za koji je Victor napisala scenarij, režirala ga i odigrala glavnu ulogu, govori o pokušaju mlade žene da se nosi s posljedicama silovanja. No, nije riječ o nekoj teškoj drametini, već prije o dramediji u kojoj su nježni emocionalni trenuci protkani finim, često deadpan humorom koji Victor jako dobro stoji.

Rezultat je tonalitetom drugačiji, mnogo relaksiraniji pogled na tešku i mučnu temu, kakav do sada nismo imali prilike gledati. Još jedan film koji još nije ušao u naša kina, ali ako ga poguraju nominacije za Oscara, nije isključeno da se to ipak dogodi.

2. Snovi na tračnicama (Train Dreams)

Život radnika (Joel Edgerton) zaposlenog na sječi drveća i gradnji željeznice razara obiteljska katastrofa te ostatak života provodi u borbi s osjećajem krivnje. Redatelj Clint Bentley, pod velikim utjecajem filmova Terrencea Malicka, snimio je za današnje standarde neočekivano spor i poetski film lišen čvrstih dramaturških stega, film koji se bavi temama gubitka, krivnje i samoće, ali i povezanosti s prirodom. Istovremeno, film koji nije ni pretenciozan ni dosadan, ali je emocionalno iscrpljujuć.

1. Jedna bitka za drugom (One Battle After Another)

Film koji je paralelno s ulaskom u kino distribuciju ušao i u filmsku antologiju: urnebesni akcijski distopijski rollercoaster koji je savršeno osjetio bilo događaja u Sjedinjenim Američkim Državama te s ironijskom ekvidistancom prikazao diskretne kružoke rasističke krajnje desnice s jedne, te napušene i propale ljevičarske aktiviste, s druge strane političkog spektra unutar kojega funkcionira američko društvo.

Zastrašujuće, no istovremeno i zastrašujuće zabavno. Barem dok je u kadru Sean Penn.