PARADOKS dokumentarnog filma, posebno uočljiv među njegovim najvećim ostvarenjima, sastoji se u tome što su najbolji dokumentarci često izrazito osobni, opsesivni i subjektivni. Iako publika od tog žanra nerijetko očekuje nepristran prikaz stvarnosti, najviše se ističu filmovi koji donose odvažne i prepoznatljive autorske vizije.

Kritičari The Hollywood Reportera nedavno su sastavili ljestvicu najboljih dokumentarnih filmova svih vremena, na kojoj se nalaze djela redatelja poput Agnès Varde, Wernera Herzoga i Fredericka Wisemana, autora koji su se tijekom karijere bavili i igranim i dokumentarnim filmom.

Na popisu su filmovi o prijelomnim povijesnim događajima, ali i portreti poznatih pisaca, umjetnika i sportaša. Ipak, gotovo polovica odabranih dokumentaraca usredotočena je na ljude i mjesta koji uglavnom ostaju izvan središta pozornosti. U nastavku smo izdvojili dokumentarce koji su se našli na samom vrhu.

10. Paris Is Burning (1990.)

Dokumentarac Jennie Livingston iz 1990. godine donosi dirljiv i živopisan prikaz njujorške ballroom scene na njezinu vrhuncu sredinom i krajem osamdesetih. Smatra se jednim od najutjecajnijih dokumentarnih portreta queer kulture, ali i britkom kritikom američke opsjednutosti slavom, bogatstvom i fizičkom ljepotom.

Film nije samo zabavan zapis o underground voguing sceni nego i promišljena analiza rasnih, klasnih, rodnih i seksualnih podjela. Nenametljiv pristup omogućuje marginaliziranim protagonistima - crnim i latinoameričkim gej i trans osobama - da vlastitim riječima govore o svakodnevnim teškoćama i slobodi koju pronalaze na raskošnim natjecanjima.

9. In Jackson Heights (2015.)

Desetljeće prije nego što je Zohran Mamdani postao istaknuta figura njujorške politike, Frederick Wiseman snimio je opsežan dokumentarac o jednoj od najraznolikijih gradskih četvrti. Jackson Heights prikazuje kao veliku multikulturalnu zajednicu sastavljenu od ljudi pristiglih iz svih krajeva svijeta.

Posebna vrijednost filma leži u prikazu ljudi različitih kultura, vjera i političkih uvjerenja koji žive jedni pokraj drugih u razmjernom skladu. Wiseman strpljivo bilježi svakodnevicu živahne radničke četvrti u kojoj se na desecima jezika neprestano razgovara, pregovara, moli i raspravlja.

To je film o Njujorčanima koje povezuje težnja prema istom američkom snu, a danas djeluje i kao podsjetnik na vrijednosti za koje se vrijedi boriti.

8. Sans Soleil (1983.)

Francuski redatelj i novinar Chris Marker, suvremenik Agnès Varde, snimio je vjerojatno najneobičniji film na ovom popisu. "Sans Soleil" ("Bez sunca") esejističko je djelo koje neprestano mijenja oblik, a ni desetljećima nakon nastanka nije izgubilo sposobnost da očara gledatelja.

Film je sastavljen od snimki nastalih na Islandu, u Japanu, Gvineji Bisau, San Franciscu i Parizu, koje povezuje filozofski intonirana naracija. Ženski glas čita pisma izmišljenog snimatelja Sandora Krasne, dok se film slobodno kreće između različitih tema.

Marker govori o revolucijama šezdesetih, japanskom gospodarskom usponu, prirodi vremena i sjećanja te Hitchcockovoj "Vrtoglavici". U cijelu tu meditaciju uklopio je i iznenađujuće velik broj prizora s mačkama.

7. Night and Fog (1955.)

Meditacija Alaina Resnaisa o strahotama Auschwitza i Majdaneka jedno je od najpotresnijih ostvarenja u povijesti dokumentarnog filma. U vrijeme kada se javnost o holokaustu uglavnom informirala iz konvencionalnih filmskih žurnala, Resnais je toj temi pristupio beskompromisno, promišljeno i bez sentimentalnosti.

Film izmjenjuje crno-bijele arhivske snimke iz ratnog razdoblja s prizorima logora snimljenima u boji 1955. godine. Suprotstavljanje prošlosti i naizgled mirne sadašnjosti daje filmu iznimnu snagu.

Prizore deportacija, izgladnjelih zatvorenika i masovnih grobnica teško je gledati, kao i hrpe osobnih predmeta oduzetih žrtvama. Poslijeratne snimke napuštenih logora koje je prekrila idilična priroda dodatno naglašavaju razmjere počinjenih zločina.

Iako traje samo 32 minute, film ostavlja dubok i trajan dojam, čemu pridonosi i tekst Jeana Cayrola, preživjelog zatočenika koncentracijskog logora. Riječ je o suzdržanom, ali razornom prikazu ljudske okrutnosti koji upozorava da se povijest može ponoviti.

6. When We Were Kings (1996.)

Izvorne snimke možda najbolje pokazuju zašto je Muhammad Ali nosio nadimak "Najveći". Film prati legendarni boksački meč održan 1974. godine u Zairu, poznat kao "Rumble in the Jungle", te prikazuje Alijevu vještinu, karizmu i taktiku u borbi protiv dotad neporaženog Georgea Foremana.

Redatelj Leon Gast na filmu je radio čak 22 godine, a konačni rezultat mnogo je više od priče o jednom sportskom događaju. To je posveta sportu, ali i film o politici, rasnim odnosima, idealizmu, kapitalizmu i odnosu Zapada prema Africi.

5. Hoop Dreams (1994.)

Dokumentarac Stevea Jamesa iz 1994. godine u 171 minuti prikazuje i privlačnost američkog sna i njegovu često okrutnu stvarnost. Film prati dvojicu tinejdžera iz siromašnijih dijelova Chicaga koji se nadaju da će im košarka omogućiti bolji život.

James je snimio djelo koje je istodobno nadahnjujuće i poražavajuće. Snovi mladića sudaraju se s pritiskom obitelji, škole, sportskih institucija i društva koje im ne pruža jednake prilike. Film otvara važna pitanja o rasi, društvenim razlikama i dostupnosti obrazovanja, na koja Sjedinjene Američke Države ni više od trideset godina poslije nisu pronašle zadovoljavajuće odgovore.

4. The Gleaners and I (2000.)

Agnès Varda u ovom dokumentarcu istražuje pabirčenje, odnosno skupljanje ostataka plodova nakon žetve. Film započinje osvrtom na klasična umjetnička djela, a postupno se pretvara u priču o ljudima koji žive od onoga što drugi odbacuju.

Varda svijetu pristupa s gotovo dječjom znatiželjom, a malom digitalnom kamerom snima ljude, predmete i vlastito starenje s mnogo duha, topline i originalnosti. Rezultat je izrazito osoban filmski esej o potrošnji, siromaštvu, otpadu, prolaznosti i kreativnosti koji ni danas nije izgubio aktualnost.

3. Shoah (1985.)

Nakon dvanaest godina istraživanja i stotina sati snimljenog materijala Claude Lanzmann predstavio je "Shoah", dokumentarac o holokaustu koji traje više od devet sati i koji je odmah prepoznat kao povijesno važno filmsko djelo.

U vrijeme njegova nastanka malo se filmova tako opširno bavilo sudbinom milijuna europskih Židova, dok se u brojnim europskim zemljama još uvijek šutjelo o lokalnoj odgovornosti i suradnji u provedbi genocida. Film se temelji na svjedočanstvima preživjelih, očevidaca i nekadašnjih nacista, od kojih je neke Lanzmann snimao skrivenom kamerom. Pritom uopće ne koristi arhivske snimke.

Prošlost prikazuje kroz lica, glasove i mjesta snimljena u sadašnjosti, usredotočujući se na žive svjedoke i tragove koje je povijest ostavila u krajoliku. Upravo je zbog takva pristupa "Shoah" istodobno iznimno umjetničko postignuće i nezaobilazan povijesni dokument.

2. Stop Making Sense (1984.)

Glazba i ritam bili su među najvažnijim obilježjima redateljskog rada Jonathana Demmea. U ovom filmu, snimljenom tijekom četiriju koncerata održanih 1983. godine u Hollywoodu, Demme je pronašao savršenog partnera u grupi Talking Heads.

Više od četrdeset godina nakon premijere, "Stop Making Sense" i dalje se smatra jednim od najboljih koncertnih filmova svih vremena. Demme ne pokušava publici objasniti glazbu niti je zatrpava nepotrebnim efektima, nego dopušta da se nastup postupno razvija pred kamerom. Pokretna kamera, precizna montaža i vizualna inventivnost pretvaraju koncert u filmsko remek-djelo koje slavi energiju nastupa i sam proces stvaranja glazbe.

1. Grey Gardens (1975.)

Dokumentarac braće Maysles iz 1975. godine lako bi se mogao proglasiti tek pretečom reality televizije, ali takvo bi tumačenje bilo previše pojednostavljeno.

Film ulazi u svakodnevicu Edith "Big Edie" Beale i njezine kćeri Edith "Little Edie" Beale, rođakinja Jacqueline Kennedy Onassis. Njih dvije žive u nekoć raskošnoj, a sada zapuštenoj vili u Hamptonsu, okružene mačkama, starim predmetima i uspomenama na prošla vremena.

Premda su pojedini kritičari u početku smatrali da autori iskorištavaju svoje protagonistice, film njihovu neobičnom svijetu pristupa s mnogo suosjećanja i poštovanja. Big Edie i Little Edie ne prikazuje kao predmete sažaljenja, nego kao složene, duhovite i samosvjesne žene. Unatoč propalim snovima i izgubljenom bogatstvu, one žive prema vlastitim pravilima, bez samosažaljenja i potrebe da se prilagode tuđim očekivanjima.

Na popisu možda ima dokumentaraca koji obrađuju povijesno važnije teme, ali nijedan gledatelja ne uvlači tako potpuno u tuđu svakodnevicu i prostor u kojem se prošlost neprestano miješa sa sadašnjošću. Kako kaže Little Edie: "Vrlo je teško povući granicu između prošlosti i sadašnjosti. Znate na što mislim? Užasno teško."