PRAKTIČKI sa svakom smrću nekog velikana platna automatski se napiše da je to "kraj jedne ere" i ne razmišlja se mnogo koja je to era ni što to zapravo znači. Valjda se podrazumijeva da je bar era života tog glumca prošla i ako ni zbog čega drugog, iz tog razloga izraz o završetku ere mora biti točan s tehničke strane. U slučaju Jamesa Caana to ipak nije "tek tako". I još kako se može pričati na koju eru se misli kad se izgovori spomenuta floskula.

Nažalost, kao što već znamo, film je siromašniji za još jednu stopostotnu gromadu i junačkog sina. Caan je preminuo s 82 i, iako u solidnoj starosti, ipak se može reći da ga je smrt savladala na jedini način na koji se on može savladati, a to je iz zasjede. Glumac od monumentalnog značaja za povijest filma, miljenik svakoga tko je ikad čuo da postoji sedma umjetnost, momčina od glave do pete i netko za koga vrijedi u tišini skinuti kapu u znak poštovanja. Ali i uz par riječi.

Bogata filmografija prije Kuma

Svi ćemo se odmah uhvatiti za trenutak kada je zagrizao šaku u Kumu i iznio svog Sonnyja kao da mu je posljednji, iako čak i nije Talijan (bilo u Obitelji Soprano). Istina je da nije tkao sebi baš nezamislivo kvalitetnu filmografiju poput burazera Pacina i Duvalla, no imao je što reći još mnogo puta i tako potvrditi da ono sa Santinom nije bila slučajnost, nego da je riječ o pravom harambaši glumišta SAD-a.

Sonny je ljudina za svoje okvire, nedočekani Don, i iz samog filma možemo zaključiti da je možda bolje što je nedočekan. Međutim, to nije točka u kojoj počinje Caanova odiseja na filmu, premda je naravno najvažnija u njegovoj karijeri, kao što je sudjelovanje u Kumu najvažnije za bilo koga tko je imao znanja i sreće da se tu nađe.

Ne, James je već imao dvocifrenu brojku naslova prije Coppolinog epa. Brianova pjesma, Altmanov Countdown, onda Glory guys i također Francisov The Rain People su svijetli filmski primjerci u pred-Kum periodu. Jedan primjerak se ipak mora izdvojiti jer se može smatrati sudbinskim ako želimo malo pretjerati s karakterizacijom, a svakako je bliže istini ako kažemo da je ispunjen simbolikom.

U pitanju je El Dorado (1966.) Howarda Hawksa, prvi remake Rio Brava (drugi je Rio Lobo, a sva tri filma je radio Hawks, što je posebno zanimljivo).

El Dorado

El Dorado je ponovno ispričana priča o dva revolveraška veterana i mladom biku koji su bez izlaza i primorani da se suprotstave ljutitoj bandi koja ih opkoljava. Njima pod opsadom ne preostaje ništa drugo nego uzeti oružje u ruke i dostojanstveno prihvatiti karte koje im je život podijelio. John Wayne je reprizirao ulogu iz Brava (nije li je reprizirao uvijek?), Deana Martina je zamijenio Robert Mitchum, a "update" na zelenog Rickeyja Nelsona bio je zeleni - James Caan.

I kada si šegrt kod Waynea i Mitchuma, nema druge nego da postaneš njihov nasljednik po žestini u Hollywoodu. Preuzeti baklju uz punu odgovornost jednostavno je pitanje obraza i vrijednosti. Jimmy Caan je to ispunio. U samom filmu nije se jako ni trudio da im parira po muževnosti.

Em uloga to nije tražila, em je jasno da je premlad za tako nešto, ali i "Vojvoda" i Mitch su možda i ne znajući iznjedrili svog zajedničkog mačo posinka koji je u narednim godinama i desetljećima predstavljao na celuloidnoj traci ono što su njih dvojica predstavljali do tada.

Čvrst i ubojit glumac za središnje uloge, nositelj priča u kojima sve ovisi o njegovoj sposobnosti, to je tradicija duža u američkom filmu od bilo koje druge. Kao izuzetan učenik, Caan je bio svjestan da dolazi nova epoha i da ne može dobro nastaviti utabanom stazom slavnih prethodnika ako ih bude kopirao, već je prilagodio svoju personu onome što je dolazilo.

"Snažni, šutljivi tip"

Odlike Johna Waynea i Roberta Mitchuma, kao i njihovih suvremenika poput Pecka, Fonde, Coopera, bile su smirenost, lakonsko držanje, malo riječi i tek mnogo glazbe kad je glazba neizbježna, odsustvo ekspresivnosti i što niži stupanj reakcija na sve što im se događa.

Tu je James Caan napravio iskorak prepoznavši da u standardnom "one-man" američkom filmu nema više mnogo prostora da se ostane cool pa je unio jedan nikad nadmašeni intenzitet u svoj način izvedbe, energiju u svakoj riječi i svakoj gestikulaciji. Bez odstupanja od načela svojih očeva izgradio je osobnost koja se poklopila s dolaskom faze u kojoj "snažni, šutljivi tip" (opet referenca na Obitelj Soprano) više nije taj koji može riješiti sve.

Sada je neophodno i da se digne glas, da heroj osobno shvati nevolje koje ga snalaze, jer ni sama publika više nije htjela ništa nagađati. Sve je postalo otvorenije u prijelazu sa šezdesetih na sedamdesete godine, i na filmu i u kulturno-povijesnom trenutku.

Čovjek iz više vremenskih razdoblja

Mačo međugeneracija, a to su arhetipski mužjaci poput Eastwooda, McQueena, Bronsona, Marvina, Coburna, nastavila se držati postulata svedenosti svojih starijih kolega. Međutim, novo vrijeme je najavio baš James Caan, koji je u toj prijelomnoj točki donio model za nastavak. Postao je jedan original koji se uklopio i u sve navedene prethodnike jer ih je vezala ista "toksična muževnost", kako bi to rekle neke današnje struje razmišljanja.

Uklopio se i u onu sljedeću trupu umjetnika koju su predvodili Pacino, De Niro, Hoffman i ostali. Njih je spajao "osobni" ton likova koje glume. To je velika kvaliteta, skoro pa revolucija Caana, ali tko zna, možda i minus za njegovu filmografiju.

Kada imamo čovjeka koji u sebi nosi više vremenskih ciklusa i razdoblja, onda on obično nije prvi izbor za bilo koji od njih. Već rekosmo da mu je zbirka ostvarenja mogla biti značajno bogatija uzimajući u obzir talent. Nešto je i u tome što je odbio mnoštvo ikonskih uloga. Međutim, kada su mu i pored ove "prepreke" te uloge ipak nuđene, to samo dodatno govori koliko je bio veličanstven u svom poslu.

Glumac kojeg se ne može kopirati

Daleko, predaleko od toga da ta zbirka nije bogata ovakva kakva je bila. Poslije Kuma su uslijedili nepravedno zaboravljeni Kockar, neprežaljena Peckinpahova Elita, Jewisonov Rollerball, Mannova neo-noir trilerčina Lopov, Misery po Kingu, zapravo pristojni Wes Andersonov Bottle rocket, North Star uz Gorštaka, Likvidator s Arnieom, kejdžovanje u Vegasu, pa serija Vegas, još nekoliko iznadprosječnih stvari, kao i hrpa komedijica, krimića i svega deminutivnog naspram čega Caančina još više djeluje kao augmentativ i netko tko je uglavnom nadilazio materijal, ali kao što rekosmo – dobro je i ovo navedeno, i više je nego dovoljno.

Postoji napetost koja se može rezati nožem i postoji viši stupanj napetosti, a to je onaj kada je James Caan ulazio u prostoriju. Nažalost, ne više. Neka mu je vječna slava i ovo je zaista kraj ere, jer dok "snažne, šutljive tipove" možda ponetko i može naslijediti, izimitirati, uglavnom falsificirati, Caana i njegovu brzinu reagiranja, energičnu unutrašnju borbu kombiniranu s najširim holivudskim ramenima... to ne može nitko.