RASTAO sam u vremenima kad smo se radoznalo pitali kako će izgledati 21. stoljeće. Epohalni film Odiseja 2001. i popularna TV serija Svemir 1999. pokušavale su na njega odgovoriti s tehnološke strane. A jedan francuski autor koji se tek probijao u glazbenom svijetu 1976. odlučio je napisati "soundtrack za budućnost".

I milijuni nas uskoro su se prvi put susreli s glazbom 21. stoljeća.

Anonimni sin slavnog oca

Jean-Michel Jarre nije bio potpuno nepoznato ime kad je 1976. krenuo kucati na vrata raznih diskografskih kuća s albumom čisto elektroničke glazbe. 

Iza sebe je već imao jedan singl i jedan album istoga stila. Singl La Cage/Erosmachine, snimljen još pradavne 1969. godine, prodan je u bijednih 117 primjeraka. Album Deserted Palace iz 1971. nastao je u kućnom studiju s vrlo oskudnom opremom i neki slabi odjek imao je samo u Americi, i to kao bootleg izdanje. 

Njegovoj karijeri nije ništa pomoglo što mu je otac bio slavni filmski skladatelj Maurice Jarre, koji je rano napustio suprugu i sina tako da se Jean-Michel se s njime vidio, kako je osobno izračunao, tek dvadesetak puta u životu.

Prvi put publika je za Jean-Michel Jarrea čula kad je skladao glazbu za klasični krimić Les Granges Brûlées (s Alain Delone i Simone Signoret). Redatelju Jean Chapotu uopće nije smetalo što jednu ruralnu priču prati elektronička glazba.

Neshvaćeni vizionar

Nakon što je snimio još nešto glazbe za balet te jingle za Pepsi Colu, Jean-Michel se opet povukao u svoj kućni studio, sada obogaćen s nešto više sintesajzera nego na prvom albumu. Imao je na raspolaganju i osmokanalni magnetofon, sasvim dovoljno da bi snimio svoj zamišljeni soundtrack za 21. stoljeće. Koji se sastojao od šest numera što slijede jedna za drugom kao stavci neke simfonije nazvanom Oxygène.

No, izdavačke su ga kuće redom odbijale. Bilo je to vrijeme disco glazbe, a ne konceptualnih elektroničkih albuma inspiriranih s avangardnom musique concrète Stockhausena i osobito Pierre Schaeffera (prvog koji je od raznih zvukova generirao glazbu) i u čijoj je Group de Recherches Musicale Jean-Michel aktivno djelovao.

Razumijevanja je našao tek u maloj izdavačkoj kući Disques Motors, koji su ploču zapakirali u umjetnički dizajniranu omotnicu (Michel Granger). Izdvojili su i singl Oxygène part 4, sa zarazno slušljivom temom u troipolminutnom trajanju.  

Kad je nakon sedam mjeseci reklamiranja ploče po trgovinama glazbenih uređaja, klubovima i diskotekama ona u Francuskoj prodana u ne baš senzacionalnih 70 tisuća primjeraka, direktor Stanislas Witold izjavio je da vjeruje kako će Jean-Michele Jarre do 1980. godine biti svjetski poznat.

Prevario se: ploču je internacionalno izdao Polydor i već krajem 1977. postala je svjetski hit, dostižući na kraju tiražu od sad već stvarno senzacionalnih dvanaest milijuna primjeraka.

Neusporediva slava

Kad raspravljamo o slavi nekog glazbenika, onda obično uzimamo u obzir broj prodanih ploča i hitova na vrhovima top ljestvica. S 80 milijuna ploča i s lijepim brojem što numera što albuma u top 10 na ljestvicama po Francuskoj, Njemačkoj i Britaniji,l Jean-Michel Jarre spada u klasu vrlo popularnih glazbenika.

No, da biste stvarno shvatili koliko je on bio poznat, onda trebate uzeti u obzir i beskonačnu eksploataciju njegovih najpoznatijih tema na televiziji i radiju onoga vremena. Niste mogli provesti dan a da u nekoj od emisija ili reklama ne čujete kao glazbenu podlogu neku Jarreovu stvar.

Praktički nema Europljanina koji ne bi prepoznao neku od tih najpoznatijih melodija, pa makar nikada nije čuo za Jean-Michel Jarrea. Album Equinoxe je ponovio slavu Oxygènea, dok je Magnetic Fields, unatoč početnoj brzoj prodaji, bio nešto manje uspješan.

Što treba shvatiti relativno: iako se čini da su se Europljani malo zasitili već korištenog glazbenog oblika, Les Chants Magnétiques (kako se originalno zvao) enormno se dopao Kinezima. Njima ga je (zajedno s prva dva albuma) poklonilo britansko veleposlanstvo u Pekingu. To je naišlo na takvo zanimanje da su pozvali Jarrea da im održi koncerte kao prvi zapadni glazbenik u povijesti komunističke Kine. 

U listopadu i studenome 1981. Jean-Michel Jarre je nastupio na pet koncerata u  Pekingu i Šangaju. Na prvi su mu došli samo partijski dužnosnici, koji su, kad su shvatili da nema dovoljno električne energije za potrebe koncerta, jednostavno isključili dotok struje okolnom području. Za ostale su nastupe ulaznice po vrlo simboličnim cijenama naprosto planule.

Pa vi recite da to nije slava.

Jarre u 21. stoljeću

Je li čovjek koji je pisao soundtrack za 21. stoljeće u njemu vidio ostvarenje svoje vizije?

Naravno, nitko ne može predvidjeti budućnost, današnja glazba nije čisto elektronička i ambijentalna, kakvom ju je Jarre osmislio. No, digitalizacija i napredak elektroničkih instrumenata definitivno su postali temelji svega što se u posljednjih dvadesetak godina dogodilo u glazbi.

Jarre je od 2000. godine izdao dvanaest studijskih albuma, držeći se uglavnom istog glazbenog smjera postavljenog još prije pedeset godina, premda uz razne izmjene (češće korištenje akustičnih instrumenata, utjecaji jazza, itd.).

Nije više nikada skladao nešto tako popularno i slušano kao u vrijeme najveće slave, no, daleko bilo da se radi o nekvalitetnom materijalu. Snimao je i ambijentalnu glazbu za noćne klubove (Geometry of Love) te izložbu fotografija (Amazonia). Prihvatio je svu novu tehnologiju, uključujući i AI, ali je nastavio koristiti i analogne sintesajzere zbog njihove taktilnosti (pijanisti znaju o čemu se radi).

Nekako su mi se najviše dopali njegov prilično jazzerski album Sessions 2000, kao i dvodijelni projekt Electronica, gdje je odao počast pionirima elektronike, surađujući s nekim od najvećih legendi. Srcu mi je najbliži njegov tandem s Tangerine Dream, a suvremeni slušatelji najviše vole pjesmu koju je napravio s Pet Shop Boys.

Magija uživo

Jarre je bio i među onima koji su prvi shvatili da glazbu treba spojiti s vizualnim doživljajem - i ta se magična sinteza najbolje doživljava na njegovim koncertima koji spadaju među najmasovnije u povijesti glazbe. Još je 1979. na pariškom Place de la Concorde održao koncert pred milijun gledatelja. I to mu je po masovnosti tek peti na popisu najvećih, prednjači onaj u Moskvi 1997. pred 3,5 milijuna ljudi.

A na nedavnom koncertu u palači Versailles gledatelji su još jednom mogli svjedočiti brisanju granice između stvarnosti i mašte.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala