OTKAKO je 2015. sretno pobjegao iz zatvora konvencionalnog života, potpisnik ovih redaka ukupno je proveo nešto manje od dvije godine smucajući se Latinskom Amerikom te Azijom, a netom što je odzvonila 2020. prvi put otisnuo se u srce afričkog kontinenta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Tanzanije, Rwande, Ugande i Kenije pod zajedničkim imenom "Swahililand - za šaku šilinga". 

Svaki put kad se početkom siječnja krenem pakirati, u očima svojih najbližih prepoznam onu staru vreću pitanja kojima me već godinama pokušavaju objasniti. Koliko god kreativni bili, sva se ona pod isti nazivnik mogu svesti: "Dokle nas više planiraš mučiti tim dalekim višemjesečnim putovanjima?" Iako će se tu zaustaviti, ono prešućeno puno je bitnije: "Tvoja glupa mladenačka frizura više nikog ne može prevariti. Odavno si zagazio u tridesete, u doba u kojem napokon valja prihvatiti iscrpljujuću monotonost života." Pretpostavljam da pritom misle na sve one egzistencijalne, birokratske i bračne probleme koji kao čirevi izrastaju po tijelu "odraslih", a čiji se simptomi (ali samo simptomi) više ili manje uspješno tretiraju raznoraznim drogama - internetom, televizijom, šopingom, kladionicom i vikend pijanstvima.

Još do prije nekoliko godina docirao bi im mladenačkim žarom Tiny Rick koji ovaj put ipak ne skriva vapaj: "Putovat ću, dovraga, sve dok budem mogao, a do tada ću valjda, poput zmije kakva u dubini duše jesam, kožu promijeniti toliko puta da ću postati imun na bolesti koje nesvjesno želite da podijelim s vama." Danas mi brada više nije tako visoko. Shvaćam, sve što žele jest da sam pored njih, da imaju barem tu jednu brigu manje. Dok im ne udovoljim, a ne utvaram si da jednog dana neće doći do zamora materijala, zaneseno ću im ponavljati kako su me putovanja naučila ono što nikome od njih nije uspjelo - na koji se način boriti s egom, kako biti iskreno zadovoljan s onim što imam i jesam te kako prihvaćati različitosti jer, bez obzira na boju kože, vjersko, seksualno ili političko opredjeljenje, svi mi na ovoj zemaljskoj ravni samo bolje i lošije blefiramo s kartama koje su nam podijeljene u toj bezobrazno kratkoj partiji pokera.

Nema većih blefera

A ako netko baš ono junački blefira na ovom planetu, onda su to Zanzibarci koji su negdje usputno zaključili kako je njihov otok elitna turistička destinacija. I ne bi to bio neki značajan problem da ideju nisu potkrijepili papreno visokim cijenama, potpuno neproporcionalnim kvaliteti ponude, a još i više - standardu lokalnog života. Zanzibar je tako na putu da mu se ionako mizeran zdravstveni i obrazovni sustav potpuno uruši. Zašto? Zbog paničnog bijega profesora i liječnika u turistički sektor, gdje kao vozači taksija ili brodice u jedan dan mogu zaraditi više no cijeli mjesec na svom poslu. Prosječna plaća u Tanzaniji je 160 dolara, dok na Zanzibaru iznosi jedva četiri dolara dnevno. Istovremeno, pristojni ručak u lokalnom restoranu košta deset dolara i najbazičniji smještaj petnaest, a dnevni najam skutera dvadeset i pet.

Situacija je još gora kada poželite otići s jednog kraja otoka na drugi. Ako pritom nemate strpljenja ili želuca truckati se u "daladali" - najčešće prastarom kamionetu s četiri notorne ćelavice na osovinama, u čija se četiri kvadrata satima valja igrati stiskavca s dvadesetak lokalaca, (uvijek barem pet više no što realno stane) koji nemaju ni vremena ni materijalnih mogućnosti, a Boga mi ni običaja, tuširati se više od jednom tjedno - taksi će vas koštati između četrdeset i šezdeset dolara, ovisno o tome koliko ste "besramni" u pregovaranju. Na vrhu sulude cjenovne piramide nalaze se dnevni izleti koji se na Zanzibaru plaćaju suhim zlatom. Neovisno radi li se o ronjenju s bocama, snorklanju, kitesurfingu, romantičnom dhow jedrenju u vrijeme zalaska ili turi na obližnje pješčane sprudove, za doživljaj valja izdvojiti najmanje trideset posto više no za iste stvari u Aziji ili Latinskoj Americi.

Popularnost otoka kroje putnički junferi

Da se razumijemo, svatko ima slobodu odrediti koliko vrijedi usluga koju pruža, no ona bi trebala nuditi vrijednost barem približnu cijeni, a nisam siguran da je na Zanzibaru taj omjer realan. Vrhunske pješčane plaže mogu se nabrojiti na prste jedne ruke, a i po njima svakodnevno kenjaju krave, dok se ostale nalaze na konstantnom udaru nemilosrdno snažnih oseka koje satima ostavljaju kilometarski apokaliptični plićak prepun smrdljive morske trave. Kako je količina smeća na otoku epska, a prirodnih atrakcija gotovo da i nema (one rijetke povezuju prometnice koje izgledaju kao da su ih Amerikanci godinama bombardirali), prvi je dojam kako Zanzibar svoju popularnost duguje putničkim junferima iz redova imućnijih Europljana koji, lickajući svoj "avanturistički" Instagram imidž u egzotičnom okruženju tamnih domorodaca, usputno promiču i sam otok.

Odgovore zašto je Zanzibar odlučio krenuti smjerom "elitnog" turizma valja potražiti u skromnim prirodnim resursima kojima raspolaže, ali i očajnoj infrastrukturi koja se već sada dobrano savija pod teretom svega tri stotine tisuća posjetitelja. Nekoliko je gorućih problema s kojima se Zanzibar nosi, a to je prije svega manjak vode koju razmaženi bijelci prosječno troše čak petnaest puta više no lokalci. Ograničenje potrošnje i pronalazak novih izvora zato se nameće kao ključno pitanje opstanka turizma. Ništa manje zlokobna ne djeluje budućnost ni kada su u pitanju otpadne vode. Preko sedamdeset posto objekata (brojka strelovito raste iz dana u dan), kanalizaciju bez ikakvog filtera direktno šalje u priobalne mangrove lagune i tako narušavaju ravnotežu ionako krhkog ekosustava.

I dok je razumljivo kako crne prognoze domoroci ne shvaćaju ozbiljno, isto se događa i u puno razvijenijim sredinama, nije jasno kako se ništa ne čini po pitanju onoga za što ne treba gledati dalje od vlastitih očiju. Zanzibar se guši u smeću. Količina biološkog i plastičnog otpada po četvornom metru gotovo da je na razini onog u Indiji. Dovoljno je zaći samo stotinjak metara van turističkih središta za sudariti se s carstvom odbačenih cipela, unakaženih lutaka, olinjalih poliesternih majica, raspuknutih češljeva, čaša i tanjura te kojekakvih drugih stvarčica kojima je jedina zajednička točka čovjek. Nažalost, situacija pod morem još je gora. Općeprihvaćeni nemar koji afrički ribari i brodari njeguju svojim "pole-pole" životnim motom (pomalo) nepovratno je unakazio dobar dio koraljnih grebena koji okružuju otok.

Kao i u većini zemalja trećeg svijeta, u kojima zbog potrebe vladajućih valja zadržati poslušnost naroda, obrazovanje se na Zanzibaru strateški zanemaruje. U vlažnoj viziji ovog tropskog otoka kao njihove zlatne koke, zanzibarska elita na čelu s predsjednikom Sheinom nema koristi od glasnih intelektualaca, već treba vrijedne i šutljive radnike koji će u eri eksplozije internet-turizma opsluživati bogate bijelce. Kako se povijest od vajkada vrti u koncentričnim krugovima, treba se pitati predstoji li Zanzibarcima neka vrsta nevidljivog modernog ropstva. Nema sumnje da isto prijeti i zemljama kao što je Hrvatska koje u izostanku bilo kakve gospodarske vizije svjesno odgajaju generaciju služinčadi, no Zanzibar je posebno lagana meta s obzirom na posvemašnji nedostatak svijesti, ali i ono što se ovdje događalo prije nešto više od stotinu godina.

Mračna povijest

Nije odveć poznato da je ovaj tropski otok tijekom 18. i 19. stoljeća bio centar trgovine robljem na cijelom indijskom oceanu. E sad, lako je pomisliti kako su arapski osvajači, koji su u ove krajeve stigli sedam stoljeća prije no što će Europljani uopće istražiti kontinent, do zuba naoružani ulazili duboko u dijelove Tanzanije, Rwande, Ugande i Kenije te porobljavali sve što im se našlo na putu, no to je daleko od istine. Uz pomoć afričkih plaćenika Arapi su tek obilazili mnogobrojna plemena koja su im isprva prodavala svoje zarobljenike, a potom se i počela upuštati u krvave osvajačke ratove kako bi pribavila što više robova. Dok je god bilo potražnje s druge strane, Arapi su mogli biti sigurni da će Afrikanci među sobom odraditi sav mučni posao.

Koliko je to suluda praksa bila, govori i podatak da višemjesečno pješačenje od jezera Viktorije do Bagamoya tri od četiri zarobljenika ne bi ni preživjela. To naravno nije spriječilo Arape da robovske rute s vremenom pretvore u mrežu za prijevoz bjelokosti (pretpostavlja se da je za svaku kljovu koja je stigla na obalu umrlo najmanje pet ljudi). Jednom kad bi brodom napokon bili prebačeni na Zanzibar, a prije no što bi imali sreće biti prodani, na stotine robova mjesecima je živjelo okovano u deset kvadrata, obavljajući nuždu jedni po drugima, dok bi na dan aukcije bili pomno dotjerivani da bi postigli bolju cijenu. Pedeset tisuća robova stizalo je na Zanzibar svake godine, od kojih je većina, u nemogućim brodskim uvjetima, bila transportirana na Bliski istok, da bi u jeku trgovine njih čak 300 tisuća živjelo na otoku i činilo većinu stanovništva.

Priznali si to ili ne, ropstvo u svijetu i dalje opstaje

Danas u Stone Townu, na mjestu gdje je nekada egzistirao posljednji sajam robova na svijetu, stoji muzej koji na brutalni način dočarava što su sve robovi morali prolaziti na svojevrsnom križnom putu dugom tisuću i više kilometara. I nakon što je ropstvo službeno ukinuto 1897. godine, prošla su desetljeća prije no što je društvo sasvim očišćeno od naučenih obrazaca ponašanja, a tek su djeca oslobođenih robova bili ti koji su uspjeli dati smisao svojoj slobodi. Pomalo nevjerojatan čini se podatak da je ukupno 17 milijuna Afrikanaca prodano u roblje na obali Indijskog oceana, što pak govori da ih je najmanje 50 milijuna umrlo u procesu. Ropstvo nažalost i danas opstaje na Zanzibaru kroz stotine djevojaka prevarom namamljene u arapski svijet.

"Naivne? Nisu ni naivne ni glupe, nego očajne. Dobar dio njih zna u što se upušta, ali što im preostaje? Na ovom otoku može se jedino preživljavati", reći će 28-godišnji Miraji, menadžer hotela Paje. "Već sam osam godina tamo, a da mi plaća nije porasla nijedan jedini dolar. Možda bi mi gazda i dao da sam se usudio pitati, ali otkad sam dobio dijete, otkaz si nikako ne mogu priuštiti. 200 dolara mjesečno, to je još i dobro u usporedbi s onim koliko zarađuju drugi, ali i dalje ni približno dovoljno. Srećom, nakon godina mukotrpne štednje prošlog sam ljeta kupio skuter pa sad i od njega nešto zaradim, iznajmljujući ga gostima. Tu i tamo još odem s društvom u šumu hvatati majmune. Nije neka lova, pogotovo kad se uzme koliko bogataši plaćaju za njih, ali tridesetak dolara ekstra uvijek dobro dođe, posebno kad ti je otac pijanac. Ha, ha."

Menadžer hotela koji u 2020. živi bez struje i vode je slika i prilika današnjeg Zanzibara

"Nažalost, ne šalim se, nema dana da me ne zove i ne traži nešto novca, a ne mogu ga izbjeći jer sa ženom i djetetom živim u kući pored njegove i to, vjerovao ili ne, bez struje i vode. Svjestan sam - glupo je da se žalim ja koji živim bolje no tri četvrtine ljudi na otoku, pogotovo što svakodnevnim kontaktom sa strancima jako profitiram, ali vjerojatno se žalite i vi i oni koji žive bolje od vas. Kad kažem profitiram, pritom mislim na vrijedne informacije. Tako sam nedavno saznao za stranicu "Crowdfunding" gdje dobri ljudi doniraju novac za raznorazne projekte. Uložio sam puno truda da napravim video koji sam tamo objavio. Dosad smo prikupili 130 dolara i iskreno se nadam da ćemo s vremenom doći do priželjkivanih 5000 dolara kojim ćemo napokon provesti struju u selo."

Dok pripovijeda o tradicionalnoj zabludi lokalaca da bijedu života mogu promijeniti ženidbom s drugom, trećom pa četvrtom ženom, sve dok u financijsku provaliju nepovratno ne povuku i sebe i njih, Miraji je sasvim opušten. To je taj afrički mentalni sklop koji kao da ne bilježi sve ono loše što se događa. Je li to optimizam ili impresivna lakoća prihvaćanja svega što život nosi, teško je diferencirati, ako uopće i postoji razlika. Jedino što ga u svakom trenu može naljutiti je razgovor o predsjedniku Ali Mohamedu Sheinu: "Nametnuo je takva davanja da mali iznajmljivači pucaju po šavovima. Vlast uzima devet dolara po osobi dnevno kao turističku taksu pa ti ponudi konkurentnu cijenu. Hotelima i resortima je lako, ali tko će doći u hostel i uzeti osmerokrevetnu sobu za 20 dolara po noći? Tako skupo nije valjda ni u Parizu."

"Sanjali smo o samostalnosti, a sad je se bojimo"

"Zanzibarci su desetljećima bili za potpunu samostalnost od Tanzanije, a onda je došao Shein i sad nas je strah odcjepljenja. Prava je sreća što ga oni na kopnu donekle kontroliraju. Znaš li, recimo, koji je razlog što je tek troje od mojih 47 kolega iz osnovne škole upisalo srednju? Zato što je 70 posto prijemnog ispita bilo na engleskom jeziku. Jest, imali smo ga kao predmet pune četiri godine, ali gotovo nitko nije ništa naučio. Zašto? Zato što profesor engleskog nije uopće govorio engleski. Takvih je primjera na stotine, u svakom selu ista je priča. Ako netko i ima znanje, jednom kad ga pošalju iz Stone Towna ili Dar Es Salama u neku otočku zabit, nije mu ni do čega. Zna da ga nitko neće kontrolirati i da može raditi što ga je volja, a tad u pravilu ne čini ništa. Ali nije to samo stvar sa školstvom. Sa zidom se sudariš u kojem god smjeru kreneš."

"A kad se pobuniš i nešto kažeš, policija ti odmah stiže za vrat. Nema korumpiranije na svijetu. Ti bi za dva dolara i rođenu majku prodali. Da ne govorim da po cestama od jutra do mraka patroliraju kao da je ratno stanje. U prosjeku najmanje četiri do pet puta tjedno zaustavljaju me u vožnji, tražeći i najmanju sitnicu da iskamče tisuću, dvije šilinga, a najčešće je to zbog nečeg tako minornog kao što je iskrivljena registracijska pločica. U posljednje vrijeme smislili su caku kojom turistima otimaju svežnjeve dolara svakoga dana (živa istina). Pozicioniraju se na cesti na kojoj nema žive duše, zaustave te, a ako se kojim slučajem isključiš iz prometa bez žmigavca, što u takvoj pustoši zaboravi 95 posto ljudi, držat ćete na cesti sve dok im ne daš barem deset tisuća šilinga."

Pozornica fejkera

"Sve ovo što vidiš oko sebe zapravo je jedna velika pozornica. Političari glume da su zabrinuti za budućnost otoka, policija za sigurnost građana, liječnici za zdravlje potrebitih, a turistički djelatnici za udobnost došljaka, a svi su oni, za šaku šilinga, u času spremni okrenuti glavu. Zanzibar je otok fejkera. Kod nas čak i Masai nisu pravi. Sjećam se kad bih kao dijete na plaži ugledao jednog od njih, odmah bih se dao u bijeg. Imali su pogled da se čovjek smrzne. Pravi Masai prvo su nemilosrdni ratnici pa tek onda ljudi, a ovo što sad tumara po otoku, ti beach boysi, to je smijurija. Jedino u čemu su dobri, i na tome im svaka čast, jest što na jedan iznimno nesebičan način promiču i šire turističku ponudu Zanzibara. Vrijeme je da im već netko javno oda priznanje."

O čemu Miraji ovdje govori? Zanzibarskim plažama od jutra do mraka marširaju simpatični mladići u ranim dvadesetim, redom obučeni u tradicionalnu nošnju Masai ratnika uz neizostavni nož, štap i rungu, malenu toljagu koja se baca prema neprijatelju. Što notorni ratnici plemena Masai rade više od pet stotina kilometara od svog doma? Vjerovali ili ne, prodaju nakit koji su sami izradili, barem tako kažu. Ali, većina je ukrasnih predmeta napravljena od školjaka. Odakle im morske školjke u onoj pustoši na granici s Kenijom? Baš su slatki u svojoj naivnosti. Kao da nitko ne vidi kako svi imaju identične predmete, pa čak i lokalni prodavači na svojim improviziranim štandovima. Sve je očiti "made in China", međutim kako trgovac ne prodaje robu, učila me majka, već samog sebe, na koncu prolaze vrlo uspješno.

Masai koji to nije 

Za razliku od (p)lažnih prodavača po Latinskoj Americi i Aziji koji su najčešće loše raspoloženi i naprasiti, Masaiji su njihova potpuna krajnost. Neobrazovani i neopterećeni svakodnevicom plažom hodaju s osmijehom od uha do uha, a kad vide potencijalnu mušteriju, sjest će kraj nje i bez ikakva računa puna tri sata govoriti o notornim pizdarijama. Govoriti naravno uvjetno, jer je većini engleski jezik - jezik znakova. Jedan od njih, Jeremiah, kojeg sam imao priliku odvesti u Muzej ropstva, (gdje je više od povijesne memorabilije govorilo njegovo preneraženo lice), priznao mi je kako većina Masaija na Zanzibaru zaista nema veze s pravim ratnicima, ali da neki zaista jesu sinovi poglavica koji su prošli proces inicijacije (između ostalog uključuje obrezivanje i vađenje zuba na živo te odlazak u divljinu gdje im valja ubiti lava).

"Otprilike je to išlo ovako. Jednom kad se pročulo koliko se da zaraditi po zanzibarskim plažama, većina plemena u sjevernoj Tanzaniji prerušila je djecu u Masai ratnike i poslala ih tamo. Čude se svi kako im tako dobro ide, a ne znaju da njihovi sinovi najuspješnije prodaju svoje tijelo. Veliki broj bjelkinja, a ima ih Bože sačuvaj kakvih, ovdje dolaze isključivo zbog nas. Znaju da tu mogu dobiti ono što vjerojatno više nigdje na svijetu ne mogu. Upravo zbog toga vlada rivalstvo s lokalnim momcima. Zašto? Svaka je bjelkinja kao bombonijera - nikad ne znaš što se krije unutar omota. Možda neka stara bogatašica koja će te tjedan dana voditi na večerice i tretirati kao kap vode na dlanu? Lagao bih kad bih rekao da u svakoj uživam, ali samo bi se budala bunila."

Seksualni turizam gdje objekt nije žena, već muškarac 

"Znaš, moja obitelj još je do prije nekoliko godina bila prilično imućna. Imali smo preko četrdeset krava, a onda se otac odjednom razbolio. Rekli su nam da mu život spasiti može jedino hitni zahvat u Dar Es Salamu. Četiri tisuće dolara platili smo operaciju, prodali baš sve krave, da bi mjesec dana kasnije otac umro. Preko noći našli smo se na prosjačkom štapu i jedino što sam mogao je doći ovdje. Sad kad sam tu, nema mi druge no dati sve od sebe da familija što prije stane na noge. Svaki mjesec od stotinu dolara koje pošaljem kupimo novu kravu. Još dvije godine i opet ćemo biti gdje smo bili prije očeve smrti. Kao što vidiš, Zanzibar za mnoge predstavlja priliku za novi početak. Ako ti sve u životu propadne, uvijek znaš da se ovdje stvar da popraviti, zato i dajemo sve od sebe da ovo traje i da se turisti imaju zašto vraćati..."

Bih li se ja ikad vratio, pitao sam se u trajektu za Dar Es Salam nakon dva tjedna na otoku. Motorom sam ga prošao uzduž i poprijeko te više-manje isprobao sve što nudi. Na Zanzibaru se čovjek bez ikakve sumnje može potpuno opustiti i fino zabaviti. Kitesurfing u famoznom plićaku Jambianija, ronjenje na koraljnom grebenu Mnembe, nogomet s dječurlijom u pijesku Pajea, vožnja motorom kroz pitoreskna sela u provinciji Makunduchi, ručak u "The Rocku" - unikatnom restoranu okruženom morem, šarmantna svakodnevica tirkiznog Nungwija, partyji na Kendwi, farme začina, labirint ulica u Stone Townu te snježnobijeli pješčani sprudovi u njegovoj okolici redom su vrlo zanimljiva iskustva, a kad se svemu pridoda afrički šarm, spori ritam života te osjećaj sigurnosti, dobije se jedan posve unikatan koktel.

Pole pole

Pitanje je vrijedi li taj koktel šezdesetak dolara dnevno, koliko ćete zasigurno trošiti ako se prepustite svim čarima koje nudi. Onome tko se planira klošariti bolje je ni ne dolaziti ili barem ne ostajati predugo, jer će mu ono zbog čega je Zanzibar i postao nadaleko poznat ostati van dohvata, a kvalitetna alternativa ne postoji. Istina je naravno u oku promatrača i uvelike ovisi o njegovu raspoloženju, no kako god netko okarakterizirao Zanzibar, on će biti i ostati sjajna prva postaja svakog putovanja istočnom Afrikom jer je light verzija onog što putnika čeka na kopnu, baš kao što je Šri Lanka sjajna prva postaja otkrivanja Indije.

U mom slučaju poslužio je svrsi, kao uostalom i svako drugo mjesto na kojem sam se odmorio, zabavio i nešto novo naučio, kako o drugima tako i o sebi. Treba li posjetiti Zanzibar? Nema nikakve sumnje! Opravdava li pak glas koji ga krasi i novac koji zahtijeva da se na njemu potroši? Nažalost, odgovor je ne. Prije dvadeset godina još i možda, ali danas, kad je svijet pladanj u ruci avioprijevoznika, teško.