U ŽIVOTU, pa tako i u sportu, postoje trenuci za koje ćete zauvijek znati točno gdje ste i s kim bili dok su se oni odvijali.

Jedna ili dvije slike vezane za taj događaj urezat će vam se u pamćenje i nikad ih nećete zaboraviti. Te nedjelje, 1. svibnja 1994. godine, imao sam tek devet godina i, neću lagati, nisam imao pojma o Formuli 1. Nisam razumio taktike odlaska u bokseve, nisam znao previše o mehanici na bolidima ni o vozačkim kvalitetama.

Nisam najbolje razumio ni što je smrt, iako sam taj dio djetinjstva, kao i svi, provodio u ratnom vihoru, a priče o ratu bile su doručak, ručak i večera.

Gledanje utrka Formule 1 bilo je valjda logično za svakog klinca koji je imao punu sobu autića, a u dvorištu kod djeda i bake parkiranu veliku metalnu formulu na pedale. Nedjeljom popodne sjedneš pred televizor i širom otvorenih očiju gledaš te šarene bolide kako jurcaju stazom.

Crveno-bijeli McLaren

“Njiaaaaaauuu… Njiauuuuuuu”, orilo bi se dnevnim boravkom na užas svih ukućana dok bi bolidi Senne, Schumachera i društva proizvodili zvukove kakvih više nema na stazama.

O Senni i njegovim legendarnim vozačkim kvalitetama nisam tad previše znao. Nije bilo YouTubea, nije bilo ni društvenih mreža i jedini doticaj s Formulom bili su nedjeljni prijenosi uz ručak. Nisam se još ni rodio kad je Ayrton u kišnom Monacu 1984. godine s 13. mjesta stigao do drugog i samo je crvena zastava spasila Alaina Prosta. Imao sam tek mjesec dana kad je po kiši u Estorilu 1985. sve iza sebe ostavio najmanje minutu, a samo drugoplasirani Michele Alboreto nije zaostao za cijeli krug. Ne sjećam se ni kvalifikacija za Monaco 1988. kad je za sekundu i pol ostavio Prosta, ni kad je u Suzuki dvije godine kasnije u prvom zavoju izgurao Francuza sa staze i tako osvojio naslov.

No koji god sport ili utakmicu gledaš, za nekoga navijaš. Tako sam od svojih prvih dana uz Formulu 1 navijao za Sennu. Prekrasna mi je bila njegova bijelo-crvena McLaren-Honda s Marlboro reklamom na spojleru, a i to “McLaren-Honda” je nekako super zvučalo. Na kraju, k vragu, kako ne navijati za čovjeka koji se zove Ayrton Senna?

Tako sam i ja sa svojom “McLaren-Hondom” (kasnije i biciklom) vozio neki svoj Monaco, Interlagos ili Hockenheim po ulicama starog Trnja zamišljajući se kao Senna na stazi. Boks je bio na ulazu u tržnicu iza jedne ograde, a na izlazu si morao proći štand sa sirom i vrhnjem i izbjeći još poneku prodavačicu. Najgore što ti se moglo dogoditi je da zakačiš nekome vrećicu i dobiješ psovku ili da u sumanutom jurcanju po ulicama malo zapneš uz neki rubnik i “izvrtiš se na stazi”. Onaj pravi Senna ipak je vozio s “nešto” više rizika.

Bilo mi je malo čudno vidjeti ga te sezone u nekakvom plavom bolidu, ali i taj Williams mi je prirastao srcu jer ga je vozio Senna. Ma, da je vozio Končar-Yugo, bio bi “moj”. Taj neki Michael Schumacher me razljutio jer je uzeo prve dvije utrke Ayrtonu, koji ih nije ni završio nego se, koliko se sjećam, oba puta razbio. Došla je ta Imola i baš sam se nadao da će Senna pobijediti.

U bolid je ušao potpuno psihički rastrojen

Tek godinama kasnije sam saznao koliko toga se događalo u Senninoj glavi uoči te utrke. Brazilac nije bio zadovoljan Williamsovim bolidom i stalno je govorio da ga je iznimno teško kontrolirati. Na treninzima u petak Sennin štićenik Rubens Barrichello je završio u ogradi. Senna je napustio trening i otišao kod Rubensa u bolnicu i tek kad se uvjerio da je sve u redu, vratio se na stazu.

U subotnjim kvalifikacijama Ronald Ratzenberger je pri 314 kilometara na sat proletio kroz zavoj Villeneuve i završio je u betonskom zidu. Senna je uživo gledao njegovu nesreću i inzistirao je da ga odvezu na stazu da vidi što je s Austrijancem. Kad je čuo da je Ratzenberger podlegao ozljedama, Senna se u svojoj sobi navodno slomio, pao na pod i počeo neutješno plakati. Odbio je doći na press-konferenciju, a kad ga je FIA ispitivala zašto je otišao na stazu, što je zabranjeno, sa svima se posvađao i izletio iz sobe.

Pri tom je, navodno, imao i privatnih problema s djevojkom, a cijelu karijeru na leđima je nosio svih 230 milijuna Brazilaca. Senna je bio tip koji je ujedinio i bogate i siromašne u svojoj zemlji i nebrojeno puta je rekao da on vozi za cijeli Brazil.

Takav emotivno rastrojen i, neki kažu, psihički nestabilan, Ayrton Senna je s austrijskom zastavom u rukavu, u Ratzenbergerovu čast, sjeo u svoj bolid 1. svibnja 1994. godine. I otišao. Sedmi krug, zavoj Tamburello.

Točno se sjećam prijenosa i režiserova poteza da prebaci na kameru na jedan od bolida na stazi. Smještena lijevo iznad prednjeg spojlera, kamera je snimila jedan bolid kako skreće udesno. Sekundu kasnije u krupnom planu se vidi plavi bolid kako se u golemom oblaku prašine odbija od zida i struže po travi i zemlji koju pritom raskopava. Stazom lete dijelovi koje drugi bolidi zaustavljaju, a prema olupini jure ljudi i bjesomučno mašu žutim zastavama.

“Senna, 2, Williams Renault”, pisalo je na onom debelom, masnom titlu na dnu ekrana.

Neću lagati, kao klinac sam volio vidjeti i sudare u Formuli 1 i da se događa nešto dramatično. No kad su pokazali kadar iz helikoptera u kojem se vidjelo da nedostaje pola bolida i da ona žuta kaciga nepomično stoji naslonjena na rub kokpita, znao sam da nešto nije u redu. Par sati kasnije saznao sam da je to bio prvi put da sam uživo vidio nečiju smrt.

Nakon Sennine smrti drukčije smo gledali Formulu 1

Liječnici su Ayrtona proglasili mrtvim oko 18:30 tog dana, iako mu je srce prvi put stalo ubrzo nakon što se zaustavio njegov bolid na rubovima Tamburella. Bilo je jako puno analiza i priča da su liječnici prekasno došli na stazu, ali svi se slažu da su ozljede bile toliko teške da velikom Senni nije bilo spasa. Bile su teške i za nas gledatelje koji Formulu 1 više nismo gledali na isti način. Za mene, klinca, to više nije bila samo igra šarenih bolida po stazi nego i igra sa životom.

I za ostatak svijeta, a ne samo mene, Formula više nikad nije bila ista. Nažalost, tek nakon Sennine i Ratzenbergerove smrti postrožili su se sigurnosni standardi u ovom sportu koji je, kako su Senna, Gerhard Berger i neki njihovi istomišljenici upozoravali, postao jako, jako opasan. Danas se ne može dogoditi da u širem krugu oko staze stoje nezaštićeni, betonski zidovi, a bolidi su sigurniji nego ikad.

Da je Senna vozio u nekom od današnjih bolida, iz kokpita u Tamburellu bi izašao bez problema. S ramena bi otresao malo prašine i zemlje i odšetao do garaže. Vjerojatno bi osvojio više od tri naslova svjetskog prvaka i, osim mitskog, imao bi status i matematički jednog od najboljih vozača svih vremena. No moralo je očito ovako biti. Čak i u takvom, dosta opasnom bolidu u kojem je za tu sezonu ukinut “traction control”, Senna je imao strašno velik peh. Kotač koji se od siline udarca odlomio s bolida udario ga je u kacigu, a nosač ju je probio i zabio mu se u glavu. Strašan udarac slomio mu je lubanju, a drugi komad kokpita se kroz tanki vizir, koji je Senna prvi put nosio te sezone, zabio iznad oka. Svaka od te tri ozljede bila je fatalna.

Duša mu je napustila tijelo, ali nije sve nas

“Izgledao je mirno. Podignuo sam mu kapke i po zjenicama sam vidio da je pretrpio teške ozljede mozga. Izvadili smo ga iz kokpita i polegli na tlo. U tom trenutku je izdahnuo. Nisam religiozan tip, ali osjetio sam kao da mu je duša izašla iz tijela”, rekao je par godina kasnije svjetski poznati neurokirurg Sid Watkins koji je bio šef liječničke službe na utrci i koji je među prvima stigao u pomoć Brazilcu.

Nakon što je iz nje otišla Sennina duša, Formula 1 je, kažu svi u njoj i oko nje, postala drukčija. No Sennin duh ostao je živjeti i danas, na 25. godišnjicu njegove smrti, i živjet će još desetljećima. Ne samo u mislima nas koji smo zbog njega nedjeljom gledali utrke i vozili male bolide na pedale po kvartu nego i zbog golemog nasljedstva koje je iza sebe ostavio.

Par mjeseci prije smrti osnovao je humanitarnu zakladu koja je do danas uložila desetke milijuna dolara za pomoć siromašnim Brazilcima i omogućila im da što je lakše moguće realiziraju svoje snove.

A on će i dalje živjeti u snovima nekih novih klinaca koji će, gledajući njegove majstorije iz Monaca, Interlagosa, Estorila ili Suzuke na YouTubeu i čitajući njegove duboke intervjue na internetu, shvatiti kakva je Ayrton bio faca i koliko je prokleto dobar bio vozač.

Za nas koji smo uz njega bili tog 1. svibnja 1994. godine zauvijek će biti mitski junak, legenda koja je otišla prerano. Koja je svoj prekratak život iskoristila na najbolji mogući način i nesvjesno pomogla desecima tisuća svojih sunarodnjaka za koje je bio i ostao najveći.

To mogu samo oni koji su veći i od života.