JUČER je u dobi od 87 godina od posljedica koronavirusa preminuo Otto Barić, bivši hrvatski izbornik i jedan od naših najvećih nogometnih trenera. Povodom te tužne vijesti u suradnji s Yugo Papirom prenosimo veliki intervju koji je Barić dao za Start 1988. godine.

Razgovor se odvijao nakon što je Barić s bečkim Rapidom osvojio drugi uzastopni naslov prvaka Austrije. Govorio je vrlo otvoreno i introspektivno o svim temama osim o Dinamu, koji je izbjegavao. Pokazao se kao vizionar jer je još tada govorio o neminovnoj globalizaciji nogometa, a objasnio je i kako funkcionira europsko tržište igrača te zašto su jugoslavenski nogometaši preplaćeni.

Razgovor s našim trenutno najuspješnijim nogometnim trenerom u svijetu o najvećim uspjesima koje je postigao s Rapidom, o našem nogometu danas, o regularnosti naših prvenstava, o stvarnoj cijeni naših igrača na Zapadu, o svom povratku u Dinamo...

Otto Barić najuspješniji je trener u posljednjih desetak godina u Austriji. Trenutno je naš najuspješniji trener u inozemstvu. Jedan je od rijetkih Jugoslavena koji su osjetili svu draž igranja u finalu jednog europskog natjecanja. On je 1985. s Rapidom, za koji su vezani njegovi najveći uspjesi, bio u finalu Kupa kupova. Ni sam Barić u razgovoru nije precizan u broju osvojenih prvenstava u Austriji. Njegov Rapid i ove je godine osvojio prvenstvo Austrije i to četiri kola prije kraja.

Iako sasvim nemirna duha, zapravo je malo mijenjao klubove. Bio je u dva Dinama, zagrebačkom i vinkovačkom, u Sturmu, Rapidu, Stuttgartu i ponovo u Rapidu. Iako podržava teoriju da trener mora nakon tri godine otići iz kluba, u Rapidu je već šest godina. U tu momčad, koju je stvarao pune tri godine, ugradio je osobeni stil igre i poimanja nogometa: smisao guranja lopte je taj da je što češće gurneš protivniku u mrežu, pa makar je i sam nekoliko puta vadio iz vlastite.

Njegov je Rapid na europskoj sceni predstavljao momčad koja je imala visoki ritam igre i to im je odnijelo veliko europsko finale. Barić smatra da su za jaku momčad dovoljna dva izvanserijska igrača - libero i vehementni napadač koji cijelu momčad vuče naprijed. Kretanje cijele momčadi prema naprijed još je jedan princip Barićeve nogometne škole.

Barić je u razgovoru nekoliko puta molio da ne interpretiramo krivo njegove riječi. Otto Maximale, kako ga zovu u Austriji, ima jako loša iskustva s našim novinarima. Osobito je ljut na sportske novinare. I usprkos tom strahu da ćemo mu napraviti neku pakost, Barić je bio više nego otvoren sugovornik. Njegov temperament ne dozvoljava mu da bude proračunat. Iako smo ga, moramo priznati, u razgovoru nekoliko puta pokušali isprovocirati da govori o Dinamu danas, Barić se nije dao. Sve njegove konstatacije o Dinamu svode se na velike pogreške koje su napravljene kad se dogodilo da odu iz Dinama Boro Cvetković i Robert Prosinečki. Napose je s osjetnim ogorčenjem u glasu govorio o odlasku, po njemu, najvrsnijeg mladog igrača na svijetu. Barić tvrdi da će se ta pogreška pokazati kobnom po Dinamo tek u godinama koje dolaze.

Dinamo i Zagreb, dvije su njegove velike želje. Premda je u automobilu kojim smo se vozili na stadion gdje je Rapid trebao odigrati prvenstvenu utakmicu nekoliko puta kao grad svoje bliske budućnosti spominjao Graz. Dinamo je, mogli bismo reći, Barićeva fiksacija. Nije ravnodušan ni prema Hajduku, ali Dinamo je, ipak, realizacija njegovih sanja. Pripremio je i veliku zbirku videokaseta s osnovnim principima stvaranja velike momčadi. Na tih 2000 kaseta snimljena je sva metodika rada u velikom klubu. Barić je pripreman za Dinamo, iako sumnja da će od toga išta biti jer, kako sam kaže, "nisam omiljen među zagrebačkim novinarima, a oni su prečesto presudni u tim izborima trenera."

Otto Barić, elegantni i elokventni dobro stojeći sredovječni gospodin, dok govori, ulazi iz digresije u digresiju, malo gestikulira u odnosu na svoje kolege koje imamo prilike vidjeti na televiziji, Barić, naprosto, voli riječ. On ih obrće, premeće, igra se s njima. Barić voli zvuk svog glasa, ali ne govori preglasno, već sasvim dovoljno, čvrsto, razgovijetno. Često u njegov hrvatski uleti pokoja njemačka riječ, ali to kod njega nije poza, već zaista rezultat potpune kulturne stopljenosti sa sredinom u kojoj živi.

Vi ste najuspješniji strani trener u Austriji, ali Vaš prvi izlazak u Europu završio je dosta neslavno. Naime, morali ste prije vremena, neobavljena posla, otići iz Stuttgarta. Možete li danas reći zašto ste morali zaista napustiti taj klub?

Odgovorit ću vam na to pitanje, ali moram vam najprije reći da sam u jedanaest godina rada osvojio pet prvenstava i četiri kupa. Još i danas se rado sjetim dolaska u Graz u Sturm, koji je prije mog dolaska bio na posljednjem mjestu na tablici, ali nakon dva mjeseca uspjeli smo se spasiti od ispadanja. Sljedeće godine bili smo dugo prvi, a zapravo smo prvenstvo izgubili u posljednjoj utakmici, i to upravo protiv mog današnjeg kluba, protiv Rapida. Iduće godine bili smo četvrti. Ja sam dva puta Sturm uveo u europska natjecanja, što je moj krajnji cilj, s kojom god momčadi radio.

Tako je bilo i sa Stuttgartom. Dolazeći tamo, inzistirao sam na dovođenju nekih igrača, koji nikad nisu dovedeni, a bilo je obećano da će doći. Ja sam tamo napustio izvanredno povoljan financijski aranžman. Pet stotina tisuća maraka neto za dvije godine. Radio sam samo jednu. Ipak, mislim da je glavni razlog mog, da tako kažem, pada, bio Pašić. Tog sam igrača doveo na osnovi pisanja novina, sugestija prijatelja, na temelju nagovora menedžera - bio je proglašen nogometašem godine u Jugoslaviji - i prekršio sam jedno od svojih osnovnih pravila: nisam ga dovoljno sam gledao.

Ja sam u momčadi u kojima sam radio doveo jako mnogo igrača - Bakotu, Brebera, Kranjčara, Halilovića, Bručića - i nikad dotad nisam pogriješio. Pašić jednostavno nije mogao zaigrati dobro. On je bio kupljen za 800.000 maraka, što je točno polovica sume za koju je Stuttgartov centarfor Klassen bio prodan Standardu iz Liegea. Ja sam, zapravo, klubu uštedio 800.000 maraka, ali o tome ne bih uopće govorio. Pašić nije bio isplativa investicija i trener je morao snositi posljedice.

Vratili ste se u Rapid i odmah osvojili i Kup i prvenstvo. Ove ćete godine biti ponovo prvi. Ne mislite li da je ipak riječ o slabijoj ligi?

Ne. I tad sam govorio, a i danas je to sasvim jasno, da bi Rapid mogao bez problema igrati i u Bundesligi.

Vrlo često se govori kako je austrijski nogomet slab, u svakom slučaju slabiji od jugoslavenskog, ali Vaši međunarodni rezultati postignuti s austrijskim klubovima negiraju tu tvrdnju.

Austrija je u posljednjih četiri-pet godina bila izvanredno zastupljena u europskim klupskim natjecanjima. Austrijski su klubovi gotovo svake godine dolazili u treće, četvrto kolo, pa čak i u polufinale i finale europskih kupova. Mi smo dvaput ušli u treće kolo. Ja sam, recimo, u tih pet godina s Rapidom igrao trideset utakmica u europskim kupovima, i opet ćemo sada igrati u, vjerojatno, Kupu prvaka. To je golem broj. Dinamo, naprimjer, nije trideset utakmica odigrao u međunarodnim natjecanjima u zadnjih petnaest godina.

Čitam u sportskim jugoslavenskim novinama da se cijelo vrijeme, na neki način, govori kako u Austriji nema jakih momčadi, a zapravo ti isti zaboravljaju da Jugoslavija isto tako nije nitko i ništa. Dinamo, izgleda, nema lošu momčad, ali ni u čemu ne uspijeva. Čak se može dogoditi da ni ove godine ne budu u nekom europskom kupu. To što su sad nedavno tukli West Ham i Milano nije slučajno. To su super rezultati. Ali to su prijateljske utakmice. Drugo je pravo natjecanje, kad se igra na sve, kad se mora naprijed.

Koliko je danas Rapid slabiji nego kad ste igrali u finalu Kupa kupova?

Danas je situacija sasvim drukčija. Ja sam nedavno najavio svoj definitivni odlazak iz Rapida. Mislim da je sazrelo vrijeme da odem. Tu sam već šest godina. No, najutjecajniji ljudi u Beču, bivši ministar, predsjednik Parlamenta Benia i Kikiari, šef banke CA, strašno su inzistirali na tome da ostanem. Ja sam im prikazao situaciju u klubu kakva jest. Rekao sam im da smo u posljednje dvije godine napravili maksimum. I ove ćemo godine biti u Kupu prvaka, ali mi u tom natjecanju nemamo mnogo izgleda. Momčad ne igra onako kako bih ja to htio.

U prosincu ste za Sprint izjavili da će Vaš boravak u Rapidu, ako u njega ne dovedete Rodaxa iz Admire i Wernera iz Voesta, biti upitan. Hoće li njih dvojica u Rapid?

Njih su dvojica igrači koje bi poželjela svaka europska momčad. Ne znam kako će to sve završiti. Mi ćemo sad u Rapidu uvesti u igru nekoliko mlađih igrača. Ali, za veliku igru u Europi nama nedostaju upravo takva dva igrača. Stoga sam i mislio ove godine otići. Bolje je kad trener nakon tri godine ode. Više nije taj "apštand" kao što je nakon godinu ili dvije. Možda bi promjena tapeta bila bolja. A, opet, s druge strane, ja poznajem sve te igrače, znam točno koliko mogu i doma i u Europi

Što Rapidu nedostaje da bi mogao biti jak i u Europi?

Dva su tu problema. Prvi smo već spomenuli. To su igrači poput Rodaxa i Wernera. A drugi je da mi nemamo svoju publiku. To je velik problem u Beču. Interes za nogomet u Austriji jako slabi. On postoji još samo u provinciji. Stadioni su puni samo još u Linzu, Grazu, Innsbrucku, ali ne i u Beču. U Beču gotovo nema nikoga, u odnosu na broj stanovnika. Upravo zbog toga najmoćnijeg pokazatelja gledanosti nogometnih utakmica mogu s velikom sigurnošću reći da je vrlo problematičan daljnji razvoj nogometa u Austriji. Ja mislim da će za pet-šest godina interes potpuno pasti.

Koji su razlozi tome?

Na neki način i to što je Austrija konzervativna zemlja. Ali, tu je i vrlo visok standard. Ljudima je dobro i bave se stotinama drugih stvari: igraju biljar, jedre; čim su sunčani dani, svi su već u susjednoj Italiji i Jugoslaviji. Zatim, u Beču je strahovitu konkurenciju nogometu napravila kabelska televizija. Više od 400.000 ljudi ima kabel. Gledaju 11 programa. Oni šest dana imaju nogomet iz cijele Europe, doma sjede u fotelji i gledaju njemački, talijanski, nizozemski nogomet.

Ljudi su postali komotniji, ne ide im se baš na stadione. Pa i ova mlada generacija, oni prate sport. Hodam po gradu i često razgovaram s njima i vidim da znaju mnogo o Rapidu, ali od njih deset devet ih ne ide na stadion. Oni, kažem, mnogo znaju, prate Rapid, oni su na neki način Rapid, ali nema ih na stadionu.

U Beču ima 300.000 navijača Rapida, ali ih na utakmice dođu tri - četiri tisuće. A velikog kluba, europski velikog, nema bez brojne publike. Taj fenomen slabog posjeta na utakmicama vezan je za velike, bogate, gradove. Isto tako i Zürich, koji ima jaki Grasshoppers, nema publike na stadionu. U SR Njemačkoj situacija je specifična, tu je povezana jaka liga s dugom nogometnom tradicijom. Zanimljivo je da je posjet stadionima u izravnoj vezi s razvijenošću regije. Što je siromašnija, to je više ljudi na stadionima. Pogledajte samo Napulj. To je problem koji se pojavljuje s razvitkom standarda.

To je onda i problem s financijskom moći kluba. Manje se zarađuje od sponzora. Tko su danas sponzori Rapida i koliki je godišnji budžet kluba?

Mi danas imamo tri velika sponzora. Jedan je Elan, velika kemijska industrija, drugi je banka CA i treći veliki sponzor želi ostati anoniman. Upravo se treba pojaviti još jedan veliki sponzor, jedno veliko poduzeće za agitaciju (marketing, op. a). Inače, naš je godišnji budžet 50 milijuna šilinga.

Možda je izlaz austrijskog nogometa upravo u jakim sponzorima koji bi pomogli da se dovedu igrači sa strane i da se poradi na porastu interesa za taj sport. Od posjeta stadionima, kažete, ne da se živjeti.

Jest, samo je pitanje je li interes Austrije u nogometu. Možda ona ima interesa u nekim drugim sportovima. Austrija je zainteresirana za skijanje, iako su tu Švicarci, a sad i Talijani. To je Austriji glavna preokupacija. A nogomet.. Ima tu još jedan problem. Građani Salzburga i Innsbrucka mogu ići u München i gledati Bayern. Oni su sve više Europa. Oni su Bayern. Kad na Bayernovu utakmicu dođe 80.000 ljudi, ja znam da je tu najmanje 4000 ljudi iz Salzburga.

Dakle, u Austriji ipak postoji interes za nogomet.

Da ali, ponavljam, ne u Beču, a Rapid je u Beču. Nama, da bismo bili veliki europski klub, nedostaje jak menedžment. Mi smo jaki za Austriju, ali za Europu ne ide. Za Europu treba mnogo više. Kad bi jednom u Europi postojala jedinstvena liga, onda bi, možda Rapid mogao imati sva tri elementa velike momčadi sjedinjenja. Velike sponzore, jaku navijačku armiju i jak menedžment.

O kakvoj jedinstvenoj europskoj ligi govorite?

Možda je to danas utopija, ali ja mislim da je to neumitnost europskog nogometa. Po dvije ili tri momčadi iz svake europske zemlje bile bi sjedinjene u jednu, dvije ili tri europske lige. Recimo da u toj ligi igraju dva kluba iz Mađarske, dva iz Jugoslavije, tri iz Njemačke, tri ili čak četiri iz Italije. Liga bi se mogla podijeliti na dvije-tri zone: južna, sjeverna i centralna, pa da igraju zajedno Nijemci i Holanđani.

Nešto mora spasiti nogomet. Talijani još ne moraju misliti na to kako da spašavaju svoj nogomet, ali Nijemci već moraju. Već će ove godine iz Bayerna otići sedam-osam vrhunskih igrača. Ljudi dolaze na stadione i zbog velikih imena. Kad nema Rummeniggea, Matthäusa, nema ni velikih zvijezda i nema interesa.

Spomenuli ste zvijezde. Vi ste dugo velika zvijezda austrijskog nogometa. Ne mislite li da je to pomalo čudna situacija da je trener, a ne neki igrač, prva zvijezda kluba?

Ne bih rekao da sam ja zvijezda. Ja sam poklonicima nogometa u Austriji važan, ja sam im interesantan, ali nikako da bih ja bio zvijezda, napose ne prva zvijezda kluba. U klubu smo uvijek imali jednog igrača koji je bio zvijezda. Prije svih Krankl. Danas se vraća Kranjčar, koji u novije doba sjajno igra. Zatim, ne zaboravite da je velika zvijezda naš Weber.

Naravno, kad klub nema vrsnih igrača, kao što je primjer u Austriji, onda se svi okreću treneru. Ali, možda je razlog dobrih rezultata mog kluba i to što sam ja u njemu šest godina. Ja sam trajniji od nekih igrača. I vidite, to je problem. Mi sad želimo ići na jednu novu, svježu momčad. Tu nije dobro da je trener glavni. Važno je samo da bude dobar.

Da vam to slikovito kažem. Po meni je trener odgovoran 15, maksimalno 20 posto za sve uspjehe i neuspjehe momčadi. On je odgovoran više od jednog igrača jer ga može staviti i povući iz igre, a kako igrač nosi manje od deset posto (jer ih je 11 naprama sto postotaka), to je trenerova težina u igri u vrijednosti dvojice igrača. Nikako nije dobro da je trener jako važan, jer ga je onda ponekad teško promijeniti, a trebalo bi ga lakše mijenjati, jer on je jedan čovjek, nego cijelu momčad. Ne bi trebalo glorificirati trenera, ali on je ipak važan.

Meni bi danas bilo draže da imam dva velika igrača u klubu, bili bi bolji rezultati, ja bih bio manje eksponiran, ali zato vredniji. Kad bih, naprimjer, imao jednog Škoru i Zajeca, ali Zajeca iz najboljih dana, onda bi Rapid bio vredniji, ja ne bih bio u prvom planu, a cilj bi bio ispunjen. To nam nedostaje. To moramo napraviti, to je moj cilj. Hoćemo li uspjeti, teško je reći. Prije sam bio mnogo veći optimist...

Vas smatraju trenerom tempa. Vi u igri inzistirate na golu. Tko bi od europskih igrača odgovarao Rapidu da se realizira takva igra?

Teško je danas reći, ima mnogo igrača koje bi svaki trener poželio. Tako se, recimo, nabavkom jednog Gullita rješava cijeli problem napada, jer taj igrač, po filozofiji igre, po igračkoj konstituciji, vuče sve oko sebe naprijed. Vi biste se začudili kad bih vam rekao da mene impresionira Gillhaus iz PSV-a, on je špic-igrač, i libero iste momčadi Koeman.

To su dva igrača koji automatski mijenjaju kompletno srce i igru momčadi. Tu su Talijani sasvim jasni. Ja bih bio sretan kad bih mogao doći u klub u kojem bih mogao kooptirati jednog ili dva takva igrača. Mi to danas ne možemo. Ne možemo jer smo u padu. Ima još mnogo igrača koji se meni sviđaju, koji mogu vući igru naprijed, prema golu, da momčad da tri-četiri gola, pa makar i primila jedan-dva. To je moja želja, moja nogometna opsesija. Igrati samo naprijed.

Što je s Jugoslavenima? Rapid su ponekad i ne baš dobronamjerno nazivali Jugo-klubom. Zar vam se nitko od jugoslavenskih igrača ne sviđa? Je li istina da Halilović i Stojadinović odlaze?

Ne, to nije istina. Samo će jedan od njih dvojice otići jer mu istječe ugovor. Normalno je da klub traži nove ljude. Mi sad moramo tri-četiri mlada igrača postaviti u prvih 11. Mi ćemo ići za tim da godinu dana stvaramo momčad da bismo onda nakon toga bili bolji i jači. Koliko je to za mene kao trenera nakon toliko titula dobro, ne znam. Ali, odlučio sam ići u to.

Ja sam u Rapid doveo trojicu Jugoslavena, a sveukupno ih je bilo četiri: Bručić, Halilović, Kranjčar i Stojadinović. Rapid se okreće nekom drugom izvoru, austrijskim mlađim igračima. Stoga ne bih govorio o jugoslavenskim igračima, jer ih nećemo uzimati. S nekima imam i sasvim loša iskustva. Recimo, Bručić se i danas ljuti na mene, jer misli da sam ga ja najurio iz Rapida, a neće da vidi da uprava nije htjela sklopiti s njim novi ugovor zbog njegovih godina. Zbog toga mi je jako žao, jer je Bručić vrlo mnogo učinio za Rapid.

Kakvi su odnosi između Vas i uprave Rapida s jedne strane i kompletne austrijske javnosti, koja često naglašava da je Rapid postao svojevrstan jugoslavenski klub?

Sve je to pozitivno, svi to priznaju, ali samo dok ima rezultata. No, to ne smije ići dalje. To se ipak osjeća kao svojevrsno opterećenje. Ali to nema nikakve veze s time što smo mi Jugoslaveni. Bilo bi isto tako da su i Česi. Jednostavno, predstavnika jedne zemlje ima dovoljno. Na druge klubove se možda tako ne gleda, jer su, recimo, i u Innsbrucku dva najbolja igrača Kalinić i Ivković. Međutim, tamo nitko ne govori tako o Jugoslavenima, kao što se u Beču govori o Rapidu kao Jugo-klubu. A isto su trenutno samo dva stalna igrača Jugoslaveni, jer je Kranjčar, naime, postao austrijski državljanin.

Što je bio glavni razlog da Kranjčar uzme austrijsku putovnicu?

To nije bila laka odluka, i znam da Cico nikad ne bi uzeo austrijsko državljanstvo da nije mogao zadržati i naše. A takvih slučajeva ima na stotine tisuća u cijeloj Europi. Ja sam također razmišljao o tome da tako uradim, jer time baš ništa ne gubim, a to može dati velike prednosti. Imao sam, recimo, ponude iz Saudijske Arabije, prema kojima bih mjesečno zarađivao po 15 tisuća dolara. No, to bi s jugoslavenskom putovnicom bilo prilično komplicirano, jer svaki put kad bih želio ili morao ići iz Saudijske Arabije u Izrael ili obratno, morao bih mijenjati putovnicu. To sam već uradio četiri puta. Takvih problema ne bih imao s austrijskom putovnicom.

Zašto onda niste uzeli austrijsku putovnicu?

Razmislio sam i zaključio da ću ipak još samo dvije-tri godine raditi kao trener i da za to više nema potrebe.

Mora da je vrlo frustrirajuće iz perspektive jednog europskog finala, brojnih titula, danas, razmišljati o stvaranju momčadi?

To je problem i zato sam ove godine htio otići. Možda sam i napravio pogrešku kad sam odlučio ostati još u Rapidu, ali nakon što sam odlučio otići, kad je sve objavljeno u novinama, stigle su stotine telefonskih poziva u upravu kluba u kojima su ljudi krivili upravu što ja odlazim. Tad su se okupili ne samo ljudi iz predsjedništva kluba nego i najjači, sponzori, i oni koji stvaraju sponzore, i oni su jednoglasno rekli: "Mi želimo da Vi i dalje budete u našem klubu."

Tad sam im ja u analizi pokazao što će se dogoditi i da više ne možemo postići krajnje ciljeve. Oni su također svjesni situacije, ali smatraju da sam dobar i da trebam ostati. Jedino ja još sam sa sobom nisam baš načisto jesam li napravio pravi potez.

Često jugoslavenski treneri i Vi sami ističete kako imate vrlo teške odnose sa sportskim novinarima...

Da, nažalost, i vi ste predstavnici te snage, iako jednog drugog tipa novinarstva. Ali postoje brojni primjeri. Recimo, kad imam bilo kakav mali minus, a u ovom poslu, naravno, postoje minusi, novinari ga često apsorbiraju. To, ovako, s moje strane izgleda, vjerojatno, jako subjektivno. No, ja nikad nisam osobito bio dobar s novinarima. Uvijek se nekako iskrenulo ono što bih rekao.

Nije tu samo riječ o našim novinarima, i ovi u Austriji i u SR Njemačkoj kao da su samo čekali moje neke male minuse da bi ih napuhivali. Ja sam sasvim otvoren u razgovorima i kad ih zamolim da se to malo korigira, obično se objavi i neka glupost koju bih izgovorio.

U Zagrebu su se novinari svrstavali u blokove, mislim sportski novinari, u korist neke skupine ili čovjeka. Kad već spomenuh korist, i ovdje su odmah nakon moje neopozive odluke da odlazim i odluke uprave da me zadrži počeli neki pisati da sam to napravio kako bih samo dobio još više novca. A to uopće nije točno. I ja bih sada morao tamo nazivati ljude i objašnjavati. To mi se više ne da.

Imao sam skandal s klupskim odijelima. Kad smo osvojili jesensko prvenstvo, zamolio me predsjednik kluba da se na televiziji pojavimo svi u klupskom odijelu. To vam je ono štajersko zeleno odijelo. Sutradan se u mariborskim novinama pojavio napis u kojem me prozivaju za pomanjkanje patriotizma i pitaju se jesam li zaboravio Jugoslaviju. Kao da sam ja neki drugi čovjek kad, zbog medija, obučem klupsko odijelo, štajersko odijelo. To vam je kao kad idete u pustinju i zbog ne znam kojih razloga ne obučete ono bijelo odijelo, nego kožni kaput.

Znam isto tako da ima nekih novinara koji su vezani uz određene snage u raznim klubovima da bi uvijek nešto blokirali. I tu bi trebalo nešto uraditi. Ne radi mene, nego zbog općeg stanja.

Zar mislite da je moć novina i novinara tolika da mogu kanalizirati i usmjeravati te odnose oko klubova?

Znate što, mogu, mogu. Tako, recimo, iz neke male ljudske greške oni naprave sliku kao da je riječ o lošem čovjeku. Ove sam godine po peti put dobio Oscara kao najbolji trener u Austriji. Službeno sam dobio 570.000 glasova, Happel je dobio 150 tisuća, Krankl 200, svi drugi po 60 do 70. Dakle, svih njih deset zajedno kao ja sam. Međutim, to ni jedne naše novine nisu napisale. A to je činjenica, pa je, prema tome, taj dopisnik iz Beča to morao napisati. I tako dobivam dojam da on nije realan.

Htjeli bismo Vas pitati nešto o vašem odnosu s Kranklom. Bilo je kombinacija da on dođe na Vaše mjesto u Rapid. Je li to istina?

Ne. S Kranklom su bile tri kombinacije. Jedna je bila da bude menadžer u klubu. On još nije trener i upravo je u vrlo nezavidnoj situaciji jer klubu u kojem jest ne ide baš najbolje, a to njemu stavljaju na dušu. On je dijete Rapida, bio je odličan igrač i sigurno će biti dobar trener, ali za to treba vremena i treba još mnogo učiti. Dakle, trebao je biti menadžer, ali od toga se odustalo jer nema novca, a on je skup.

Druga je varijanta bila da on bude sa mnom menadžer-trener i da se vidi što je najbolje za njega pa da prođe školu i položi potrebne ispite. Odmah se ljudi sjete Beckenbauera. On je nešto drugo. On radi u sjajno organiziranom savezu koji ima šest profesionalnih trenera i brine se samo za vođenje tima, a poznato je da dobre vođe tima mogu biti ljudi koji nisu stručni, ali imaju stručne trenere. Mislim da će Krankl za nekoliko godina doći u Rapid. Danas je pitanje što vrijedi menadžer kad nema novca. Pokušat ću s mlađima pa ćemo vidjeti. Plasman na 4. mjesto bit će velik uspjeh.

Konkurirali ste i za trenera austrijske reprezentacije. Danas je to dr. Elsner. Što mu zamjerate?

On je radio dobro, ali ima dva-tri razloga što sve pak nije ispalo dobro. Najprije, jer ovdje nema dovoljno kvalitete, a on je sve to uzeo previše znanstveno. Hoću reći, previše teoretski. Tim igračima treba u jednom trenutku reći: "Slušaj, ti si fakin, ti to možeš." Neki trener ima taj senzibilitet i može dići ljude da rade i iznad svojih mogućnosti, a neki to naprosto ne može jer je drukčije odgajan. Više akademski.

On je govorio igračima: "Vi ćete igrati ovako, jer želimo postići to i to...", umjesto da je na neke od njih zaurlao: "Marš u pičku materinu! (Oprostite na prostoti, ali to se nekad samo tako može.) Ti ima da igraš ovako i ovako ili si gotov."

To je tako. Jer to je borba, a ne samo igra. Sve je to lijepo kad možeš nacrtati na ploči i napisati knjige, ali igra je nešto drugo, nešto više. Možeš u igračima dići neke psihološke prednosti kojih oni nisu svjesni, a neki put, utječući na jednog igrača, točno znaš da pokrećeš jednog drugog. To obično ljudi koji samo postavljaju igru ne vide. Ne vide stvari koje su jako važne.

Recimo, neki je igrač na treningu super, a na utakmici nula. Ima ih koji su na treningu prosječni, ali su u igri lavovi.

Vi ste u nekoliko navrata u intervjuima za jugoslavenske novine isticali preplaćenost igrača u jugoslavenskim klubovima. Najdrastičniji primjer bio je kad su igrači Rapida za ulazak u finale Kupa kupova dobili tek 30 posto više premije od Dinamovih igrača, koji su te iste godine osvojili jugoslavenski Kup...

Prvo što je nelogično: zato što se zna da je ovdje novac jači, automatski igrači vani moraju dobiti više. Igrači su u Jugoslaviji, po meni, često preplaćeni. Za mene su najsmješnije stvari da najobičniji igrači, koji, recimo, zabije sedam, osam golova u godini i zato što je igrao sedam, osam puta u reprezentaciji dva, tri puta slučajno dobro, da oni svi nekako puno koštaju.

To su gluposti. Ja sam čitao puno ovih stvari, koji kažu: "E, on sada vrijedi milijun dolara", ili 500.000 dolara, 800 tisuća dolara. Kad vi pročitate Tempo, to su sve neki milijunaši. Vidim, recimo, neki vrijede dva, tri milijuna. Po čemu, kakva je to vrijednost, tko to plaća? Tko to njima izmišlja?

Kako to, zapravo, ide? U Italiji se može dovesti godišnje možda dva, tri Jugoslavena. Te Jugoslavene mogu kupiti tri, četiri donja kluba, koji obično izlaze iz Prve u drugu ligu. To su klubovi koji se bore za opstanak, pa trebaju i strance. Nemaju opet toliko novca da kupe klasne igrače. Kako u Italiji jedan superigrač vrijedi, recimo, tri milijuna dolara, ili možda više, sad se kaže da je i ovaj naš vrijedan dva milijuna, a on ne vrijedi ni 500 tisuća dolara. Ni po čemu.

I, na koncu konca, i prodan je za 200, 300 tisuća dolara, obično 500, 600, 700 tisuća maraka. Ti igrači stalno vole o tome pričati. I to novine stalno bombardiraju. Ja dopuštam da Škoro bude prodan skuplje, ali ne onako kao što oni kažu...

Nedavno je u Wieneru objavljeno da je Kranjčar najskuplji igrač u Austriji. Što možete o tome reći?

To nije točno. On je dobro plaćen, ali, kao i svuda u svijetu, i ovdje postoje senzacionalističke novine koje pokušavaju potencirati stvari prešućujući činjenice. Cico je dobio određene novce na ruku itd. Tad su u novinama izračunali da je to njegova mjesečna zarada, ali to nije tako. Malo je drukčije. Oni zaboravljaju da, ako neki igrač košta neki klub, recimo, 3 milijuna šilinga i mjesečno zarađuje 80.000 šilinga, to nije jedinstvena suma. Jer tako ispada da je njegova mjesečna plaća oko 200.000 šilinga, a to je plaća predsjednika vlade. Onda je to mnogo.

Ali zaboravlja se da nakon dvije-tri godine Rapid može, recimo, Cicu Kranjčara prodati za više od 3 milijuna šilinga i vratiti taj novac. Pa sad, to više nije plaća od 200.000 šilinga, nego onih 80.000. Sad je upravo aktualna ta kombinacija da ga želi kupiti jedan klub. Mnogo je stvari tako ishitreno napisano koje nam smetaju.

U doba dok ste bili u Stuttgartu, njemački su Vam novinari zamjerali da svojim temperamentom ometate igrače. Osobito su Vam zamjerali da ste potpuno izbacili iz koncentracije Klinsmanna i Reicherta pričama o dovođenju novih ljudi.

Mislim da trener svojim javnim istupima ne može dekoncentrirati momčad. Postoje stabilne i nestabilne ličnosti. O tome je riječ. Možda sam nekim glupim izjavama u nekom momentu zbilja i omeo Klinsmanna, ali on je bio takav igrač koji je sa mnom ili bez mene, kad nije dao gol na utakmici, lupao glavom o zid. A Reichert je potpuno nestao, otišao je u Francusku i nestao.

Zamjerali su Vam što javno govorite da treba dovesti nove igrače.

Druga je situacija u Rapidu, a sasvim je druga situacija bila u Stuttgartu. U Rapidu je mojih toliko plusova. Za Stuttgart mogu samo reći da su nedavno potrošili 6 milijuna maraka za ovu novu momčad od koje sam i ja s onom svojom bio bolji. Toliko.

Kad već spominjemo afere i skandale u vezi s Vama ili koje su inicirale novine, a da ste i Vi bili u njima, u posljednje se doba spominje i štrajk igrača Rapida. Zašto su štrajkali igrači?

Da, bila je to afera s premijama za vrijeme našeg gostovanja u Saudijskoj Arabiji. Ja sam u toj aferi bio na strani igrača. Naime, bilo je odlučeno da se premije u klubu smanje za 20 posto, jer su igrači, po procjeni predsjedništva, mnogo zarađivali upravo preko premija, a novca nema previše. To se dogodilo po našem povratku s turneje po Saudijskoj Arabiji pa su igrači odmah štrajkali.

Na to se nadovezala i nesretna situacija s utakmicom protiv Saudijske Arabije, koju smo odigrali pred prepunim stadionom od 80.000 gledatelja. Igrači su znali za naše ugovorom regulirano pravilo ponašanja da se u pripremama tri utakmice igraju badava, a ta je turneja bila pripremna, ali su, svejedno, mislili da takve utakmice pred 80.000 gledatelja ne mogu igrati besplatno. U prvom trenutku ja sam bio pasivan, ali sam se brzo stavio na stranu igrača.

Kakva je razlika u financijskoj moći između austrijskih i njemačkih klubova?

Naš je budžet, već rekoh, 50 milijuna šilinga ili oko 9 milijuna maraka. A budžet Bayerna, Bremena ili Hamburga deset je puta veći. Samo ne smijemo zaboraviti da je kupovna moć marke mnogo veća, ne mislim u odnosu na kruh i mlijeko, nego da su igrači skuplji, u tom je smislu veća moć.

Naši igrači mogu zaraditi milijun šilinga na godinu, a oni moraju zaraditi četiri ili pet milijuna. Oni sve to mogu jer imaju 30.000 ili 35.000 gledatelja po utakmici, a mi 5000 ili 6000. To su ti odnosi. Ne mogu se Nijemci i Austrijanci uspoređivati jer svaki bolji austrijski igrač želi u Francusku, Italiju ili Njemačku zato što je tamo bolje plaćen.

Postoji vrlo zanimljiva tzv. klizna teorija koja se najčešće primjenjuje u košarci, pa se kaže: "Ma, s tom momčadi bih i ja bio prvak Jugoslavije, prvak Europe, prvak svijeta." Uzmimo, na primjer, Real Madrid, jaku europsku momčad. Je li, zbilja, cijeli klub tako organiziran da je sasvim svejedno tko ga vodi?

Mislim da ne. Real ima isto svojih dizanja i padova, ali tamo je treneru lako. Zašto? Prvo ima 30 igrača, tu nije važno ako tri, četiri, pet igrača ne igra, igra neki drugi, recimo Martinez, kojeg mi ne poznajemo, a on je odličan. Oni imaju ogromnu bazu. Dakle, kod njih izostanak trojice, četvorice igrača ne znači ništa.

Međutim, što je Real? Prvo, to je superorganiziran klub, koji nema nikakvih financijskih problema, ima golemu publiku, ali oni uvijek kupuju s nekim ciljem. Svaka čast Jankoviću što je uspio i postao tako važna figura u momčadi. Na njega nitko nije računao, smatrali su da je prosječan jugoslavenski igrač. Međutim, on je uspio. Uspio bi i svaki drugi igrač, moglo ih je stotinu doći tamo. Međutim, oni znaju primjer: "Aha, sad nam fali desno krilo."

Onda traže u Španjolskoj tko je najbolje desno krilo. Ako nema u Španjolskoj, onda ga nađu u SR Njemačkoj ili Austriji, Nizozemskoj ili negdje. I tog igrača kupe. A to je uopće cilj velikih momčadi. To radi Milan, to rade veliki klubovi - Bayern. Oni mogu kupiti svakog igrača koji njima treba. To je nesreća naših klubova. To ni Austrija nema.

Recimo, ja dobijem dva igrača, onda sam ja izvanredno zadovoljan. Kad ta dva igrača nema, onda sam manje zadovoljan. To nije dobro. Samo, ja tu sebi ne mogu pomoći. Osim toga, financijska moć takvog kluba osigurava da Real uvijek bude prvi ili drugi, uz Barcelonu.

Zanimljivo je, kad se god razgovara o vrijednostima nekog kluba, osim u slučaju jugoslavenskog prvenstva, nikad se gotovo ne spominje utjecaj kluba, uprave i sredine na suce u Austriji, Španjolskoj ili SR Njemačkoj...

Tako je, tu nema nikakvih namještanja, nema nikakvih veza sa sucima. Ja nemam pojma da se tako nešto negdje desilo. Evo, ovaj nam sudac sudi tu u Grazu sad već četvrti, peti put, i dva, tri puta nas je oštetio. Mi uopće ne mislimo da on to radi namjerno. Tako smo ovdje zabili regularan gol s 25 metara i on je rekao da je lopta otišla izvan gola, a lopta je bila u mreži. To je sve dokazano, a on je anulirao gol. I još nekoliko takvih stvari. Baš slučajno u Grazu, ali ja ne mislim da je on za to bio plaćen.

Na to se u Jugoslaviji odmah pomišlja jer su takve stvari poznate. Da nam svaka dva tjedna petnaest sudaca ne smije suditi, značilo bi da nešto ozbiljno ne štima.

Ako je takva situacija, gdje onda nalazite motive kad razmišljate o povratku u neki od jugoslavenskih klubova, posebice u Dinamo?

Ja već dosta dugo planiram povratak kući. U ovih godinu, dvije bilo je dosta kontakata. Moja je velika želja da dođem u Dinamo. Sad sam potpuno financijski neovisan i rasterećeno bih radio s tim momcima, koristeći se najmodernijim spoznajama o stvaranju velike momčadi.

Jedno je jasno. Ja sam odrastao u Zagrebu. Ja sam igrao u Zagrebu. Ja sam od 1945. do 1950. bio Dinamov. Ja sam zagrebačko dijete. Ja mogu reći da sam, uglavnom, uspio. U svakom klubu načinio sam napredak. Naravno da svaki od nas trenera želi učiniti nešto u svojoj bazi. Mislim da je to normalno.

Vasović, nakon uspješne međunarodne karijere, vratio se u Crvenu zvezdu. Jusufi je došao natrag u Partizan, Jerković se vraća u Hajduk...

Ni jedan nije došao radi novca. Drugdje je mnogo bolje. Međutim, baš sad kad gledam na Jusufija, Vasovića, vidim koliko je teško vratiti se, koliko su oni mnogo napadani. Zašto je to tako?

Sami ste inicirali zanimljivu tezu da je položaj trenera u Jugoslaviji mnogo teži i kompliciraniji nego položaj trenera u Austriji, SR Njemačkoj. Prvo stoga što je natjecanje često neregularno i klub ne može pokazati prave rezultate, a s druge strane što je trener izložen mnogo više "ulici"...

Da, to je istina. Prvenstva su zaista često neregularna. A toga vani uopće nema. Nema u SR Njemačkoj, nema u Austriji. A što ako klub želi biti prvi i fali mu jedan ili dva boda? To su veliki problemi. Ne znam kako bi se tu trebalo postaviti.

U čemu onda nalazite izazov?

U tome što je mnogo više talenata. Nije slučajno da su Jugoslaveni juniorski svjetski prvaci. Kad usporedim Dinamovu i Rapidovu juniorsku školu, razlika je u kvaliteti golema. Dinamovi klinci za godinu dana mogu biti prvotimci. Ovdje je to teško. U Jugoslaviji postoji mnogo veći potencijal. Lako je treneru kad ima toliko mladih igrača, lako se stvaraju igrači. Velika je konkurencija za mjesto u timu.

Dinamo ima pet, šest napadača, a ja samo dva. U Jugoslaviji velike momčadi imaju po nekoliko profesionalnih trenera koji rade s mlađima. U Austriji nije tako. Rapid ima mene i četiri, pet honoraraca. Oni su svi slastičari, taksi-šoferi. U Jugoslaviji svi su treneri sa školom.

Normalno je da igrač koji završi trenersku školu započne kao trener juniora. On je radije u Jugoslaviji trener juniora nego ovdje. Jer tamo ima plaću, kao činovnik ili kao tokar, pa je onda radije trener. U Austriji tokar zarađuje mnogo više nego trener juniorske momčadi.

Budući da i sami priznajete kako biste se željeli na kraju trenerske karijere vratiti u zagrebački Dinamo, kako ocjenjujete stanje u tom klubu te u kakvim ste odnosima s tamošnjim rukovodećim ljudima?

Pa, ne mogu ja sad pričati puno o Dinamu. Osim toga, tamo se svake dvije-tri godine mijenja struktura rukovođenja.

Mislite li da je to dobro?

Mislim da nije, ali ja to ne mogu promijeniti. Moram ipak reći da je vrlo teško biti funkcioner u Jugoslaviji. Postoje dva tipa funkcionera. Jedan koji pomaže i automatski dolazi u sukobe i jedan koji to radi zbog karijere, obično političke. Naravno, takvi, da bi došli nekamo, moraju nešto učiniti, a to je često problematično.

Recite koliko ima racionalnih postupaka prema medijima, kad treneri i igrači ističu svoje "emocije" kako su odani nekom klubu i nekoj sredini?

To je posao, a same te izjave često su pomoć treneru. Ako javno preko medija istakne povjerenje prema igračima ili odanost klubu, automatski je i bliže tim igračima. Ako to ne spominje, smatra se da toga nema, a možda više puta nema toga dovoljno, pa treba posebno naglašavati.