HAJDUK je proteklih sezona donekle narušio sliku o sebi kao klubu koji ima konkretan plan sa svojim mladim igračima. Još nedavno su vrlo uspješno postepeno afirmirani te u prvu ekipu promovirani mladići poput Domagoja Bradarića i Ante Palaverse, a samo njih dvojica klubu su donijela više od 10 milijuna eura.

Ne treba zaboraviti ni slične primjere, poput Stanka Jurića, Ardiana Ismajlija i drugih koji su postepeno napredovali, bilo kroz omladinski pogon ili sada ugašenu drugu momčad. Svi oni su uz veći ili manji doprinos na travnjaku klubu na kraju donijeli opipljivu i prijeko potrebnu zaradu. 

Bivši hajdukovci briljiraju u HNL-u

No nakon njihovih transfera više je slučajeva poput Marija Vuškovića i Darka Nejašmića, igrača koji su najavljeni kao sjajni potencijali na svojim pozicijama, koji su taj potencijal na momente i demonstrirali, ali su na kraju postali žrtve stalnih promjena u struci te nisu imali kontinuitet minutaže ni formu, a za obojicu bi se dalo argumentirati da su klubu donijeli manje novca od očekivanog. 

Slučaj Marina Ljubičića mogao bi biti neugodna repriza, a istovremeno diljem HNL-a manje ili više zapaženu ulogu igra niz bivših hajdukovaca. Martin Baturina, Tonio Teklić, Michele Šego, Mario Ćurić, Ivan Delić i Dario Špikić neki su od njih.

Za komentar na temu razvoja mladih igrača u Hajduku te mogućih propusta na razini kluba ili šire zamolili smo dva trenera različitih generacija te s bogatim iskustvom rada u omladinskim pogonima, Marka Lozu i Iliju Lončarevića. 

Marko Lozo: Olako otpisujemo mlade igrače. Budućnost je u suradnji s partnerskim klubovima

Slučaj bivših članova kluba koji sada igraju drugdje u HNL-u svakako ne ukazuje na propust Hajduka. Osobno sam trenirao Teklića, Delića i Ćurića. U tom trenutku neki od njih nisu bili standardni u prvoj postavi druge ekipe Hajduka. Da sam trenutno trener Hajduka, želio bih dovesti Ćurića iz Šibenika, ali on onda nije bio igrač za prvu ekipu Hajduka. 

Hajduk mora imati ono što Dinamo ima ili je nekada imao u Lokomotivi, partnerski klub gdje će se ti mladi igrači razvijati, a onda se na mala vrata vratiti na Poljud. Hrvatski igrači uglavnom sazrijevaju s 23 godine. 

Problem je što se novci ponekad zarađuju na igračima od 17 ili 19, pa one koji odmah ne iskoče previše olako otpisujemo. Postoje ekstremi, poput Gvardiola ili Baturine, ali oni nisu pravilo, većinu treba čekati.

Trebaju nam partnerski klubovi u donjem dijelu HNL-a ili Drugoj ligi, Sloveniji, BiH. Po meni bi bilo dobro da se najviši rang hrvatskog nogometa proširi na 12 klubova, dobili bismo više sredina za razvoj mladih, ali nisam siguran postoje li financijske mogućnosti za to.

Neke igrače se prelako pustilo

Nisu problem Ćurić i Teklić jer, kao što sam rekao, u Hajduku nisu još bili igrači za prvu ekipu. Problem su slučajevi poput Špikića i Pršira, koji su došli kao veliki talenti pa se zagubili, a sada su bitni u Gorici i Dinamu. Prelako ih se pustilo.

Mislim da druge momčadi nisu budućnost. Mladi igrač ne može sazrijevati u okruženju u kojem ima sve. Kao igrač druge momčadi Hajduka imaš sve, doručak, ručak, večeru. Oni nisu gladni i željni dokazivanja, možda pojedinci. Mislim da bi u drugim sredinama, izvan zone komfora, prije sazreli.

Mislim da su suradnja s Radomljem i dvojna registracija sa Solinom dobre opcije. U Sloveniju treba slati najtalentiranije jer je to ipak prvoligaška ekipa, a za one malo manje talentirane koristan može biti i naš niželigaški nogomet.

Ilija Lončarević: Juniorska liga nam nije potrebna, najveći talenti moraju igrati protiv starijih

Slučajevi bivših hajdukovaca koji sada igraju u HNL-u su različiti od igrača do igrača i teško ih je komentirati, ali u Hrvatskoj ne postoji razrađen sistem za razvoj mladih igrača. Mi s njima radimo do 19. godine, zaključno s juniorskom ligom na razini Hrvatske i tu sve završava. Prepušta ih se seniorskom nogometu nedovršene, nezaokružene i nesazrele.

Rijetki su slučajevi poput Martina Baturine koji tako mladi mogu biti zreli za visoki nivo. Što je s onima koji s 19 nisu spremni? Oni su razasuti na sve strane svijeta. Sada više nemamo druge momčadi prvoligaša u drugom rangu, a one su mladim igračima omogućavale da nakon juniorskog staža odigraju još koju sezonu u svojoj sredini dok su istovremeno nadohvat ruke prvoj ekipi. 

Djeca ne smiju igrati samo s vršnjacima

Tako se lakše kontrolira njihov rad i stvara kontinuitet do 20. ili 21. godine. Ovako su uglavnom prepušteni sami sebi. Ne posvećujemo pažnju onima koji odmah nisu spremni za najveće stvari. Tko može reći da posljednjih sezona još dva ili tri Teklića nisu potpuno nestala s radara? 

Neophodne su nam mlade momčadi, a ne juniorska liga. Naši klubovi moraju proizvoditi igrače. Najtalentiranije morate dovesti u situaciju da igraju sa starijima od sebe i tako stječu iskustvo.

Greška je kad djeca od osme godine igraju samo s vršnjacima. To je kočnica najvećim potencijalima. Nekada su postojali samo pioniri i juniori. Sjećam se generacije Prosinečkog i Bobana, oni su u juniorima igrali s par godina starijima.

Mislim da nam nisu potrebne juniorske momčadi na nivou Hrvatske, one bi se mogle natjecati na nivou županija, a najtalentiranijim mladim igračima, bilo da su kadetskog ili juniorskog uzrasta, treba omogućiti da se natječu sa starijom konkurencijom.