OSTALO je još točno 11 dana do početka Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, koja je po treći put domaćin završnog turnira najboljih momčadi Starog kontinenta. Inicijalni Euro 1960. održan je u Francuskoj, baš kao i turnir 1984., kad su se domaćini predvođeni Michelom Platinijem okitili svojim prvim velikim nogometnim zlatom.

 

Premda u Francuskoj ovog ljeta neće biti nogometne sile kao što je Nizozemska, a tamo ćemo gledati Sjevernu Irsku, Island, Albaniju i Wales, reprezentacije iz drugog, pa čak i trećeg razreda europskog nogometa, ne treba sumnjati da ćemo punih mjesec dana uživati u spektakularnom nogometu.

 

Dok ludnica 10. lipnja ne krene, odbrojavamo do Eura uz zanimljivije priče iz povijesti Eura, najljepše golove, legendarne utakmice i najbolje igrače.

 

Odbrojavanje je počelo.

 

 

Bila su to neka sasvim druga vremena. Tada, prije sad već 17 godina, još uvijek mamurna od ''francuskih šampanjaca'' s kojima je proslavljala svjetsku broncu godinu dana ranije, hrvatska nogometna javnost bila je bezuvjetno zaljubljena u reprezentaciju. ''Dani ponosa i slave'' proživljavali su se još dugo nakon trijumfa nad Nizozemskom na Parku prinčeva, a svaki nastup Vatrenih na domaćoj sceni doživljavao se kao praznik nogometa.

 

"Ovo je veliko zadovoljstvo za sve nas, daje nam osjećaj ponosa. Hrvatska je reprezentacija omiljena, ostala je simbol patriotizma i velika je čast nositi dres Vatrenih", rekao je sadašnji izbornik Ante Čačić uoči gostovanja moldavskih amatera prije par dana u Koprivnici. Mamićev izbornik s tom je tvrdnjom po tko zna koji put je dokazao kako ili živi u paralelnom svemiru i lišen je svakog osjećaja za realnost ili, što je ipak vjerojatnije, nemuštim medijskim spinovima pokušava opravdati plaću koju mu je dao Gazda hrvatskog nogometa, kako bi javnost nasilu pokušao uvjeriti kako srce hrvatsko i dalje jednako jako kuca za reprezentaciju baš kao i te 1999.

 

Na žalost Ante Čačića, ali i svih onih koji su ga instalirali na poziciju koja mu po pravu logike nikako ne pripada, to nije istina. Niti je reprezentacija više omiljena, niti je ostala simbol patriotizma, a jedan od ključnih otimača tog simbola iz ruku njenih navijača upravo je čovjek koji je te hladne i tužne večeri na Maksimiru trebao Hrvatsku preko SR Jugoslavije odvesti na Euro u Belgiju i Nizozemsku. Najprije je nam je, kako je krasno primijetio Zvone Boban, brutalno oteo sebe, a onda u paketu i reprezentaciju.

 

 

Potpisnik ovih redaka, zajedno s tisućama drugih, cijelu je noć i cijelo jutro prije nego što su se otvorile maksimirske blagajne kampirao pred vratima zagrebačkog stadiona. Ulaznica za meč svih mečeva, za majku svih bitaka i ključni dvoboj s arhetipskim neprijateljem jednostavno se morala imati i u tom trenutku i u to vrijeme bilo je sasvim normalno i prirodno provesti na minus temperaturi 14 sati, kako bi se makar na taj simboličan način dala podrška voljenoj reprezentaciji koja nas je toliko puta napravila ponosnima. Iz današnje perspektive, s vremenskim odmakom od nešto manje od dva desetljeća, ti luckasti i pomalo mazohistički pokušaji simbioze s nogometnim timom čine se smiješnima.

 

 

Danas kad reprezentacija ne smije igrati u Splitu, a na tom istom Maksimiru prate je jedino plaćeni navijači te buntovnici koji sa ''Za dom spremni'' vode neke svoje, odvratne i promašene ratove protiv tko zna koga, scene od prije 17 godina kad nekoliko tisuća ljudi usred noći satima navija za Hrvatsku zaista izgledaju nadrealno. No, u to je vrijeme to bilo tako, reprezentacija je doista bila omiljena i koliko god to sad bizarno zvučalo, te 1999. bila je simbol patriotizma. Što se u međuvremenu dogodilo, gdje smo se putem pogubili, teško je reći, no ostaje činjenica da za razliku od Ćirine, Čačićeva reprezentacija nije ni omiljena, ali ni narodna. 

 

 

Jutro nakon bilo je neprobavljivije od tužne večeri. Prospavana je noć, istina, malo umirila emocije, međutim kad je došlo vrijeme razuma i racionalnog gledanja na aktualni trenutak, tek je onda gorčina dosegla vrhunac. Gubitnički 2:2 remi protiv Jugoslavije bio je bolan poput najtežeg poraza. Jugoslavija je došla u Zagreb po bod, dok je Hrvatsku na Euro vodila samo pobjeda. Irci su bili sigurni putnik u baraž, a utakmica u Makedoniji nije im značila ništa. Dakle, nakon 90 minuta igre na Maksimiru jedna snažna reprezentacija morala je ostati kući, a u to vrijeme, nije nam bila nikakva utjeha što smo te večeri svjedočili jednoj od najuzbudljivijih utakmica u povijesti hrvatskog nogometa. Svašta se tu naguralo u tih 90 minuta. Paklena, ali i sjajna atmosfera, rezultatski preokreti, bizarni golovi i još bizarnija isključenja. Zaista, scenarij za bajku, no nažalost, naša će djeca ostati lišena prepričavanja te priče, dok će ista ostati važan dio usmene predaje istočnih nam susjeda.

 

Hrvatska kvalifikacije za Euro u Belgiji i Nizozemskoj nije počela dobro. Na valu nacionalne euforije nakon francuske bronce i uljuljkani uspjehom, Vatreni su u prvom kolu u Dublinu odigrali jednu od svojih najgorih utakmica i pali su bez ispaljenog metka (0:2).

 

Premda je bilo vremena za ispraviti pogrešku, igrači Ćire Blaževića cijeli su taj ciklus odigrali bez kemije pomoći koje su iskovali svjetsku broncu samo nekoliko mjeseci ranije.  Neuvjerljive igre i remi u Skopju bili su ključ hrvatskog neuspjeha. 

No, u Zagrebu, u posljednjem kolu sve se moglo ispraviti, samo je trebalo pobijediti Jugoslaviju.

Hrvatska je puno bolje otvorila susret. Nakon desetak minuta Hrvatska je počela stezati obruč oko jugoslavenskog šesnaesterca. Te večeri sjajni Bokšić petom je proigrao Asanovića, a njegov centaršut najbolje je pratio Šuker koji je glavom odlično tukao, a Kralj je loptu odbio. Šuker je odmah dignuo ruke, tražeći pogodak, a televizijska snimka potvrdila je ono što je najbolji strijelac Mundijala u Francuskoj znao – lopta je prešla gol liniju, no što to vrijedi kad tu situaciju nije vidio onaj koji je jedino trebao vidjeti – sudac Jose maria Garcia Aranda.

 

 

Ipak, ono što se nije dogodilo tada, desilo se nekoliko minuta kasnije. Šuker je fantastično primio jednu loptu i još bolje je izbacio Bokšića, koji bježi obrani i rutinski probija Kralja.

 

Cijeli Maksimir je eruptirao, slavila je cijela Hrvatska i vjerojatno ni najveći defetisti nisu mogli predvidjeti da će Jugoslavija u samo desetak minuta preokrenuti rezultat.

 

 

Na scenu je tada stupio Mihajlović, a njegovi su slobodni udarci, potpuno iskosa s desne strane, prouzročili tragikomične pogotke u Ladićevoj mreži. Najprije u 26. minuti, za ubačenom loptom trčali su u hrvačkom zagrljaju Mijatović i Kovač, a lopta se od leđa hrvatskog stopera odbila i dobila savršeni lob te je prevarila Ladića.

 

Pet minuta poslije, ista pozicija za Mihajlovića, isti ubačaj, ali ovaj se puta Stanković zatekao sam pred Ladićem, okrenut leđima. Ladić je loptu imao u rukama, no ista se izmigoljila i pokvareno ušla u mrežu. 

 

Hrvatska je igrala bolje, ali Jugoslavija je vodila i za plasman na Euro Hrvatskoj su trebala dva gola. Tračak nade dogodio se pet minuta prije odlaska na odmor. Nakon jednog duela Zorana Mirkovića i Roberta Jarnija, jugoslavenski reprezentativac dobio je jedan od najglupljih crvenih kartona ikad. Desni se branič gostiju htio valjda uvjeriti da je Jarni muško i uhvatio ga je za međunožje, točno pred sucem Arandom.

 

''Tih 45 minuta su u stvari božja kazna za mene. Bio sam na ivici živčanog sloma. Nisam si mogao objasniti kako sam mogao dozvoliti da me isprovociraju. Prije meča smo se dogovorili da ne dobivamo kartone zbog gluposti. Još kad smo odmah primili gol, sve je trajalo kao 45 godina. Činilo mi se da nemam krvi u sebi, da me je neko ubo u prst ni kap ne bi istekla. Možda sad glupo zvuci, ali i najluđe stvari su mi padale na pamet'', rekao je Mirković srpskim novinarima nakon utakmice, a onda je dodao:

 

 

"Iznerviralo me je što utakmica u Zagrebu od samog starta nije ni najmanje podsjećala na prethodnu, koju smo odigrali u Beogradu. Neki njihovi igrači su izašli na teren ''s nozevima u zubima''. Značajan je bio i meč na Marakani, a tamo je sve ličilo na prijateljski susret. Nije lako biti hladan kad neko uđe u borbu na život i smrt.''

 

Glupost Mirkovića dala je novi vjetar u leđa Vatrenima i samo dvije minute u nastavku trebale su do izjednačenja, taman za pravi početak. Šuker je dodao za Bokšića ulijevo, ovaj je idealno centrirao, a Stanić pored skamenjenog Kralja se naklonio i zakucao loptu za  2:2. 

 

Ostalo je cijelo poluvrijeme za treći i pobjedonosni gol vrijedan Eura, no tada su se neočekivano probudili gosti. Ladić je u 52. obranio Mijatoviću, u 53. Milošević iz okreta nije iskoristio zbunjenost Jurića i društva, a u 64. je Mijatović slomio Tudora, zaobišao Ladića i Jurića, da sav trud upropastio promašivši prazna vrata. 

 

Hrvatska je polako gubila snagu, a znak da neće vidjeti Euro bila je neobjašnjiva odluka Ćire Blaževića da umjesto najboljeg igrača na travnjaku, Alena Bokšića, u igru uvede Josipa Šimića. Nestalo je koncepcije igre, preskakalo se i žurilo. Tu i tamo bi se stvorila nekakva poluprilika, a uzdisalo se za loptama Šukera i Rapaića koje su prohujale pored vratnica.

 

 

Do kraja, jedinu pravu šansu za pobjedu upropastio je baš Šimić mlađi. Sam ispred Kralja, mogao je smiriti loptu i pucati, a uradio je to iz prve, traljavo. I bio je to kraj. Sretan završetak s Irskom se nije dogodio, Jugoslavija je izdržala i posljednje nalete, napustila Maksimir neporažena.

 

Hrvatska se nije uspjela plasirati na Europsko prvenstvo, bio je to početak kraja brončane generacije, a hrvatski je nogomet, polako, ali sigurno, tijekom godina koje dolaze postao talac jedne grupacije koja je uspjela u nemogućem. Uspjeli su nam oteti reprezentaciju, istu onu zbog koje smo se one hladne noći na Maksimiru smrzavali s osmjehom na licu i ponosom u srcu. Patetično? Naravno, ali i istinito.