VELIKA Kladuša je maleno mjesto na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, tik uz granicu s Hrvatskom. Zbog svog specifičnog položaja, na samom rogu Unsko-sanskog kantona, uzavreli je bosanski lonac na rubu usijanja.

Lokalno stanovništvo, BiH policija, hrvatska policija, graničari, vojska, aktivisti za zaštitu ljudskih prava i pravosudni sustav ove dvije zemlje dijele jedan veliki, gomilajući, kotrljajući, neizbježni problem.

Izbjeglice iz trenutno opasnih krajeva svijeta, naplavljeni u ovaj dio Europe, pobjegli su od rata, stradanja, bijede, siromaštva i smrti. Godinama su se povlačili preko dvaju kontinenata, vukući obitelji i preostale komade dostojanstva i ljudskosti od granice do granice, u potrazi za nekakvim sretnijim Zapadom, da bi, eto, zapeli upravo ovdje, u Velikoj Kladuši.

Ti ljudi danas su krenuli prema Hrvatskoj. 

>> VIDEO Napeto na granici: Migranti zaustavljeni na 100 metara od granice

>> Pogledajte dramatične snimke s granice: Očajni migranti žele u Hrvatsku, sve je više policije

Pogledajte Indexovu video reportažu iz Velike Kladuše

Predziđe Europske unije

Afganistan, Pakistan, Nigerija, Sirija, Irak, Maroko, Tunis, samo su neke od brojnih država iz kojih je poteklo preko šest tisuća ljudi koji se trenutno potucaju po BiH. Od toga, procjenjuje se da ih je između 800 i dvije tisuće u Velikoj Kladuši. 

Netko će se vjerojatno zapitati zbog čega su se tisuće ljudi, nakon što su se već potrudile prijeći tisuće kilometara iz matične države, odlučile razapeti šatore i ostati u malenom gradiću na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. To, naime, nije dobrovoljna i svojevoljna odluka. Zapeli su i konstantno se pokušavaju probiti dalje, ali zbog legalnog kaosa fizički ne mogu prijeći nekoliko kilometara koji ih dijele od Hrvatske, odnosno Europske unije.

Prije konkretnog opisa života izbjeglice nadomak granice s Hrvatskom, važno je razumjeti dvije stvari.

Republika Hrvatska, zbog svog geostrateškog položaja, trenutno predstavlja improvizirano predziđe zapada Europske unije. Ovaj antemurale europatis stoji kao ulazna točka migrantskog vala koji se balkanskom rutom valja prema Francuskoj, Italiji ili Njemačkoj. Migranti ne mogu legalno ući u Hrvatsku iz prostog razloga što je za ulazak u drugu državu potrebno priložiti vizu koju bi im trebala izdati hrvatska ambasada u zemlji iz koje dolaze. Ljudi koji dolaze iz razvalina svojih nekadašnjih domovina imaju sreće što su uopće uspjeli izvući živu glavu, a kamoli da imaju birokratsku ulaznicu u sretniji dio svijeta.

Azil kao spas

S druge strane, zemlje iz kojih bježe najčešće nemaju hrvatsko veleposlanstvo. U slučaju da ga i imaju, izdavanje vize nije jednostavan postupak. Naime, vizu dobivaju predavači na inozemnim fakultetima, cijenjeni znanstvenici i ljudi koji pred veleposlanstvom ili konzularnim predstavništvom mogu opravdati svoj ulazak u tuđu zemlju. Ljudi koji su rasprodali imanje kako bi izbjegli bombardiranje i preživjeli još jedan dan, nažalost, nemaju dovoljno jake argumente kako bi uvjerili veleposlanstvo u zdravu namjeru svog posjeta. To je prvi problem.

Nedostatak vize, nužnog papira kojim mogu mahnuti na granici i zatražiti podizanje rampe, dovodi ih do drugog problema. Izbjeglicama koji godinama preživljavaju u nevjerojatnim uvjetima prijeko je potreban azil. Jedini način na koji ga mogu dobiti je da uđu na teritorij Republike Hrvatske, odnosno Europske unije, i zatraže ga.

Migrantska Kvaka 22

S obzirom na to da im je ulazak u zemlju zbog nedostatka vize zabranjen, u slučaju ulaska automatski su kriminalizirani. U migrantskoj Kvaki 22, očajni ljudi posežu za nužnim mjerama i pokušavaju se prošvercati preko granice. Nekima uspije, nekima ne. U svakom slučaju, izbjeglice kojima je pošlo za rukom, na ovaj ili onaj način, ući na teritorij Hrvatske, u svakom trenutku, kako zakon nalaže, mogu zatražiti azil. Doslovno, dovoljno je da u jednom trenutku izgovore kako traže azil i policija mora postupiti prema odredbama gotovo svake konvencije o zaštiti ljudskih prava, uključujući i naš Zakon o azilu i Ženevsku konvenciju. Mora im se pružiti azil, mora ih se prepratiti u sigurno utočište. Ugroženim ljudima zakonski se mora pomoći.

Svaki izbjeglica, svaki od njih 6000 koji se trenutno nalaze u BiH može imati svoj individualni razlog zbog kojeg traži azil. Može imati političkih problema, može biti izložen nasilju, može biti na rubu egzistencije, može umirati, može biti progonjen. Šest tisuća ljudi predstavlja šest tisuća mučnih razloga za traženje azila. 

Umjesto toga, izbjeglice se odbija. Brojna svjedočenja ukazuju na uznemirujuću praksu hrvatske policije koja postaje zastrašujuće pravilo. Umjesto saslušanja nakon zahtjeva za azilom, ljudima se oduzima imovina, lome im se stvari, tuče ih se, pritvara i tjera natrag odakle su došli. A došli su iz Velike Kladuše, najbližeg punkta prema Europskoj uniji. Ponekad ih tjeraju i na druga mjesta, dodatno zbunjujući ionako izgubljene ljude.

"Ljudi su, morao sam im pomoći"

Posjetili smo ovaj, silom prilika, multikulturalni grad. U nedjelju ujutro prešli smo granicu i mimoišli se s kilometarskom kolonom auta koja je mileći pokušavala ući u Hrvatsku. Prva nam je postaja bio restoran Venera. Uspješan ugostiteljski objekt i salon za vjenčanja na periferiji grada u veljači ove godine prenamijenjen je u improvizirano sklonište. Huse i Fata Karajić su vlasnici Venere, a posjetili smo ih jer su, umjesto zabrinjavajuće, dehumanizirane horde opasnih stranaca vidjeli ljude koji, tisućama kilometara daleko od nekadašnjeg doma, stoje u snijegu do koljena u nepoznatoj zemlji, doslovno na granici između života i smrti. Zatvorili su restoran, ubacili desetke madraca unutra i dva mjeseca zbrinjavali izbjeglice, hraneći ih, oblačeći, kupajući, hrabreći i, naposljetku, ispraćajući ih u sretniju budućnost. 

Huse nas je dočekao u dvorištu. Igrao se s unukom, okružen psima. Ima ih nekoliko, i pasa i mačaka, kaže. Pozvao nas je u kuću i predstavio svojoj ljubaznoj obitelji. Posjeli su nas za svoj stol, ponudili nas hranom i pićem. U pećnici iza nas cvrčalo je pile, a iz dnevnog boravka su dopirali prigušeni zvukovi oduševljenog komentatora utakmice Svjetskog prvenstva. Huse je zapalio cigaretu. 

"Bit će sve gore"

"Kako sam ih mogao pustiti? Pa stajali su u snijegu, kako bi ih mogao pustiti? Pa ljudi su, morao sam im pomoći", slegnuo je ramenima ovaj jednostavni čovjek u kasnim pedesetima. 

"Tu ima djece, tu ima žena, tu ima ljudi koji su ostali bez svega. Sve ih je više. Počeli su se tući, počeli su se svađati. A tko ne bi na njihovom mjestu? Zamislite da vi putujete tri godine i želite doći do obitelji u Njemačkoj, a umjesto toga vas tuku i vraćaju natrag? Pa tko ne bi poludio, ljudi su očajni. Eno, prije nekoliko dana su izboli jednog. A bit će sve gore", otpuhuje Huse dim dok mu se unuk mota oko nogu. 

Ljudi kojima je spasio život šalju mu poruke, svaka počinje s "Tata" ili "Babo"

Pokazuje mi mobitel. Na razlomljenom bosanskom, izbjeglice kojima je spasio život šalju mu poruke iz Italije, Francuske i Njemačke. Kad ih je ispraćao, natjerao ih je da mu obećaju da će mu se javiti kad stignu na sigurno. Svaka poruka počinje i završava s "Tata" ili "Babo". Zahvaljuju mu, raspituju se kako je on, kako mu je obitelj. 

Odveo nas je u restoran. Veliki prostor zjapi prazan. Ulašteni stolovi, šank i ogledala, već dva mjeseca, još otkad su ih napustili nenadani Husini podstanari, osim Karajića, nisu vidjeli goste. Pitamo ga kako je financijski podnio zatvaranje restorana, kako ih je mogao hraniti, kako je uopće mogao omogućiti paralelni život svojoj obitelji i njima. 

"Znate li koliko me sve skupa koštalo? Dvije tisuće eura. Toliko košta meso, krumpiri, luk i ostala hrana za sve, za svu tridesetoricu. Naravno, kad sami donesete meso, kad ga sami pripremite i ispečete. To je ništa. Za hraniti trideset ljudi dva mjeseca, dvije tisuće eura su ništa. Spavali su u mom restoranu, kupali su se u mojoj kući", ekonomičan je vlasnik restorana Venera. 

Svako jutro bi ustao, otišao po trideset štruca kruha i donio im. Oni bi za to vrijeme prozračili restoran, sredili svoje madrace i pomogli mu u pripremanju hrane.

I sam Huse, danas uspješan čovjek, nekad, u ranim devedesetima, bio je izbjeglica. 

"Nedajbog da se opet nađem u takvoj situaciji. Morao sam to napraviti, ako ništa drugo, da potaknem svoje sugrađane na pomoć", kaže Huse. 

I potaknuo ih je. Nije bio sam. Pomagali su mu, donosili su mu namirnice, lijekove, pomoć. Pokazali su se kao ljudi, kaže nam. 

Divlji kamp u Trnovima

Huse nam je odlučio pokazati divlji kamp u Trnovima, mjestu uz Veliku Kladušu. Sjeo je u auto s unukom koji se ne odvaja od djeda, a mi smo ga pratili preko zaprašene kaldrme. Nakon nekoliko minuta, došli smo do razdrmanog mosta, a nakon prelaska izbili smo na prostranu ledinu okruženu niskim raslinjem i rojevima komaraca. 

Na toj livadi naišli smo na tristotinjak ljudi. Neki skriveni u sklepanim šatorima, neki u polukrugovima iznad malenih ognjišta nad kojima su se crnjele nagorene konzerve, neki sklupčani pod platnenim tendama, neki u redovima za tuširanje. Neki su se ubrzano kretali, neki su stajali i gledali u tlo. Neki su podizali šatore, neki su pilali grede, a neki su ležali izvaljeni na poderanoj travi. Vidjevši kameru i mikrofon, okružili su nas. 

Musava djeca, odrasli muškarci u zamrljanoj pohabanoj odjeći i crocsicama, golobradi mladići s ožiljcima na licima, umiljate djevojčice koje su vukle pse za sobom i sramežljive žene koje su se držale u pozadini. Zgužvani, neispavani, smrdjeli su.

Zastrašujuće priče o islamistima koji ubijaju sve, pa i male bebe
 
Galama, graja, kakofonija nepoznatih jezika. Potezanje za rukave. Pružanje ruku. Tapšanje po ramenima. Polomljeni engleski, razmrvljeni njemački, nategnuti francuski i mucajući bosanski. Prišao nam je mladić, rekao je da se zove Hamid. Znao je nešto engleskog. Počeo je pričati, a ostali su se utišali. Gurnuo sam mu mikrofon pod bradu, a on je prepričavao situaciju u kampu. To nije bio kamp, to je bilo stratište uz rijeku koje je čekalo da se napuni dovoljno ljudi i da padne prva kiša pa da sve ode kvragu. Zimu nije ni spominjao. Hodajući među šatorima, preskačući deke i humke smeća, pokazivao nam je uvjete u kojima žive. Strastveno mašući rukama, Hamid je zapjenjeno pričao kako je pobjegao iz Afganistana. Daesh je tamo, kaže nam. Daesh, kako zovu džihadiste Islamske države, ubija sve pred sobom. On je vidio kako je jedan od talibana pred njim ubio bebu staru tri dana, njegovu tek rođenu rođakinju. Otkinuo joj je glavu. 

"To su životinje, monstrumi. Tko ne bi bježao od njih?", pita nas mašući glavom i pokazuje nam mjesto predviđeno za tuširanje. Na dvjema sklepanim daskama jedna žena šamponirala je nasmijanu curicu. Prolijevala je vodu iz plastične boce po njoj. Uz divlju kupaonicu nalazi se nekoliko montažnih WC-ova. Samo jedan radi i potpuno je zasran. U ostalima se, kaže Hamid, neki seksaju.

Tijela puna ožiljaka

Jedna djevojčica mi pruža ruku. Mrvica nema više od šest godina. Ima sklopljeno jedno oko. Kasnije saznajem da mala ima deset godina. Kombinirajući engleski i bosanski, djetinjim glasom nam priča kako žele otići odavde. Na putu je već tri godine i umorna je. Bolesna je. Ovdje ima puno alergija, upozorava me kržljavo dijete.

Idemo dalje, a prilaze nam drugi mladići. Svaki put kad zastanemo, okruži nas bar tridesetak ljudi. Svi žele čuti što se događa, sve zanima kad će Hrvatska početi pružati azil, svi koncentrirano slušaju i čekaju spomen poznate riječi. Čim netko spomene policiju, azil, granicu ili ime neke zemlje, nastane mrmor. Jedan čovjek želi razgovarati s nama. Pokazuje nam ožiljak na ruci, a njegov prijatelj nam prevodi. Pokušao je nekoliko puta ući u Hrvatsku i zatražiti azil, svaki put su ga odbili. Ožiljak mu je od bugarske policije, slomili su mu ruku. Sad ima šipku u njoj. 

Drugi momci nam pričaju kako su pokušavali ući u Hrvatsku, kako su došli čak i do Zagreba, nekoliko puta bi zatražili azil, ali im je policija razbila mobitele i potjerala ih natrag u Bosnu. Kružeći po toj izgaženoj livadi prepunoj umornih generacija, ponavljala se ista priča. Pokušali su ući u Hrvatsku, na ovaj ili onaj način, i svaki put bi naletjeli na represivni zid. Kad bi zatražili azil, dobili bi nogu. Ponekad i doslovno.

Jedan čovjek podiže majicu i pokazuje nam ogromne šavove preko prsa, pleksusa i trbuha. Zavrće nogavicu i otkriva razrovane rane od gelera. Radio je, kaže, kao vozač cisterne u Afganistanu, a onda su talibani pogodili njegov kamion raketnim bacačem. Jedva je preživio, uspio se oporaviti, doći na koncu do Hrvatske, zatražiti azil, a zauzvrat su ga, bez objašnjenja, odbili natrag.

Put prema Hrvatskoj

Izbjeglice s kojima smo razgovarali su nam otkrili kako se spremaju na hod prema hrvatskoj granici. Otići će pješke iz Velike Kladuše prema graničnom prijelazu i pokušati uvjeriti policiju kako moraju proći. Koliko ih god bude u stanju hodati, koliko god im bilo fizički naporno, koliko god bilo riskantno, moraju pokušati. Ne mogu više izdržati. Zaputit će se prema Hrvatskoj i prosvjedovati zbog životinjskih uvjeta u kojima su prisiljeni boraviti.

Pitamo ih boje li se. Ne boje se, kažu, nemaju se više čega bojati.

Ošamućeni, vraćamo se prema autu, a tamo se Huse igra s unukom i drugom djecom iz kampa. Mašemo okupljenim jadnicima na livadi i s grčem u želucu sjedamo u auto. Huse nas vodi na još jedno mjesto, blizu ovoga. 

Pucnjava i batine

Dolazimo pred hangar, udaljen nekoliko minuta vožnje. Pred zahrđalom halom leži nekoliko muškaraca. Na zvuk automobila poskočili su na noge. Prilaze Husi, pružaju mu ruku. Javljaju se nama. Huse nas vodi unutar hangara, govoreći kako je tu donio onih trideset madraca nakon što su ga napustili štićenici. Psujući kroz stisnute zube, Huse se zgraža stanjem unutar mračne prostorije. Jetki smrad ispunjava nam nosnice. Oči nam se privikavaju na mrak i primjećujemo konture jedrilice usred hangara, a oko nje, na podu su poslagani nekad čisti Husini madraci. Crni pljesnivi ležajevi, ostaci raspadajuće hrane, vreće smeća razasute po podu, odjeća povješana po isturenim komadima lima, bosa prljava stopala sklupčana unutar šatora razapetih u vlažnoj prostoriji. Koktel jezika. Čujem poznate riječi, neki mladić zalizane crne kose pokušava govoriti mješavinom slavenskih jezika. Okrećemo se prema njemu i uzimamo izjavu. 

Nasir nam priča o tretmanima hrvatske policije. Pet puta je pokušao ući u Hrvatsku, bježeći od Afganistana. Jednom je došao na dva kilometra od Zagreba. Svaki put, priča nam, zatražio je azil i svaki put su ga odbili. Uzeli su mu sve stvari. Prebili su ga. Pokazuje nam požutjele modrice na jagodicama i na krnjem jeziku viče kako mu ništa nije jasno. 

"Hoćete naftu iz moje zemlje? Uzmite je, pustite mene na miru. Bježim od talibana i problema iz svoje zemlje, i naletim na probleme i ovdje. Ne želim rat, bježim od njega", iznervirano priča i odbija savjet prijatelja koji ga upozorava da ne otkriva lice kameri. 

Uskoro izlazimo iz razdrmanog hangara, a u susret nam dolazi muškarac u tridesetima. Pita nas jesmo li novinari. Nakon što smo mu potvrdili, zadihano nam priča kako je sinoć pokušao ući u Hrvatsku. Uspio je ući, ali onda je počela paljba. Doslovno. Kaže kako su doslovno počeli pucati po njemu i dvojici prijatelja koji su odlučili riskirati. Pitali smo ga zna li tko je pucao po njemu. Hrvatska vojska, odgovara nam. Kako zna da je bila vojska? Kaže kako je vidio uniforme. Čuo je kako mu meci zuje oko glave. Pobjegao je, nije se nijednom okrenuo. Nisu pucali u zrak, kaže, pucali su prema njemu. Pitali smo ga je li prijavio ikome. Kaže kako nije, samo je bježao.

"Treba nas sve pobiti, bolje da nas nema"

Pozdravili smo se i s ovim skloništem. Huse nas je čekao pored auta, namrgođen. 

"Treba nas sve pobiti, bolje da nas nema. Kakav je ovo način, trebaju li ljudi ovako živjeti? Je li itko ovo zaslužio? Bolje da nema cijele planete", ogorčen je čovjek koji je ustupio svoj dom nepoznatim ljudima. 

U pravu je. Nitko ne bi smio živjeti ovako. Ne želimo provesti više ni minute tamo. Nitko više ne bi smio provesti ni minute tamo. 

Rukujemo se s njim, uz obećanje kako će nam se javiti ako mu išta zatreba i sjedamo u aute. Huse ide u jednom smjeru, prema svom zatvorenom restoranu, čekajući nove ljude. Još u svojoj kući nam je, jednostavno slegnuvši ramenima, rekao kako ništa ne žali i kako će opet primiti koga god treba. Bez obzira koliko ih bilo. Mi smo se zaputili prema granici s Hrvatskom, razmišljajući koliko lako ćemo prijeći granicu. Mahnut ćemo plastificiranom karticom na koju imamo pravo jer smo se geografskim ruletom rodili unutar granica relativno bezbrižne države. 

Nećemo večeras morati spavati pod sklepanim šatorskim krilom, okruženi smradom vlastite neoprane odjeće i nagomilanog smeća. Probudit ćemo se u zemlji u kojoj nam na poslu ne prijete raketnim bacačima. Nećemo morati dijeliti privatni prostor s nepoznatim ljudima združenima u poznatoj nevolji. Moći ćemo svojoj djeci omogućiti krov nad glavom, topli obrok i elementarno zdravlje.

Nakon što smo proveli cijeli dan s izbjeglicama u Velikoj Kladuši, nije nam teško razumjeti zbog čega su se ovi ljudi danas zaputili prema hrvatskoj granici.

Oduzeta ljudskost

Među izbjeglicama možda ima kriminalaca. Možda ima i potencijalnih budućih silovatelja, nasilnika i huligana. Možda netko od njih postane ubojica. Možda ima najnižeg šljama koje ljudski rod može proizvesti. Jednako kao što među njima ima istinski plemenitih ljudi i nevine djece. Kao što ih ima u svakom društvu, bez obzira potječe li ono s Bliskog istoka ili iz Zagreba, Splita, Dubrovnika ili Osijeka.

Društvo, htjeli mi to prihvatiti ili ne, heterogena je smjesa prosječnog svijeta, plemenitih ljudi i najnižeg taloga s dna socijalnog sloja. Razlika je u tome što ljude iz našeg susjedstva poznajemo i samim time lakše prihvaćamo njihove potencijalne mane i vrline. Ljudima iz Velike Kladuše, kao i mnogim drugim izbjeglicama, javnost je oduzela ljudskost. Svrstala ih je u opasni, nepoznati i sumnjivi val, bez lica, bez individualnosti, bez karaktera. Nepoznato nas plaši. Ako strahu pridodamo plemenski refleks zatvaranja, isprepleten naučenom ksenofobijom, dobivamo predrasude i zagrljaj žilet žice koju ni u ludilu ne bismo postavili pred susjede.

Dok čekamo u autu na podizanje rampe prema Europskoj uniji, razmišljamo o frenetičnim riječima Hamida koji nije mogao gledati kako u njegovoj domovini trodnevnoj djeci otkidaju glave.

"Molimo vas, sve medije, sve ljude, otvorite granice. Ovako ne možemo. Ljudi režu žile, žele se ubiti. Ovdje više ne možemo biti. Pogledajte djecu, kome su ova djeca prijetnja? Kako će se oni školovati, kako će živjeti? Otvorite granice", šumi nam u glavi dok se, metar po metar, polako, ali sigurno, približavamo Hrvatskoj.