JEDNOG jutra Linsey Marr prišla je do stola u blagovaonici, nataknula slušalice i uključila Zoom. Na zaslonu njezina računala počeli su se pojavljivati deseci poznatih lica. Također je vidjela nekoliko ljudi koje nije poznavala, među kojima je bila Maria Van Kerkhove, tehnička voditeljica Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za covid-19 i druge stručne savjetnike WHO-a. Bilo je malo iza 13:00 po ženevskom vremenu 3. travnja 2020. godine, ali u Blacksburgu, u američkoj saveznoj državi Virginiji, gdje Marr živi sa suprugom i dvoje djece, zora je tek počela svitati.

Marr je znanstvenica za aerosol u kompaniji Virginia Tech i jedna od rijetkih na svijetu koji također proučavaju zarazne bolesti. Njoj se činilo da bi se novi koronavirus mogao zadržavati u zraku te zaraziti svakoga tko ga udahne. Za ljude u zatvorenim prostorima to je predstavljalo znatan rizik, ali čini se da WHO to nije shvatio. Nekoliko dana ranije Svjetska zdravstvena organizacija je na Twitteru objavila: "ČINJENICA: #COVID19 NE širi se zrakom." Zbog toga je Marr preskočila svoj uobičajeni jutarnji trening i priključila se skupini od 35 znanstvenika za aerosol. Pokušavali su upozoriti WHO da čini veliku pogrešku, piše Wired.

Preko Zooma su znanstvenici iznijeli svoje mišljenje. Pregledali su rastući popis slučajeva širenja zaraze u restoranima, call-centrima, brodovima za kružna putovanja i zborskim probama, gdje su ljudi oboljeli čak i kad su bili na drugoj strani prostorije od zarazne osobe. Incidenti su bili u suprotnosti s glavnim sigurnosnim smjernicama WHO-a o držanju razmaka od jednog do dva metra između ljudi i čestom pranju ruku. Ako se SARS-CoV-2 širio samo velikim kapljicama koje su odmah pale na zemlju, kako je WHO tvrdio, ne bi li distanciranje i pranje ruku spriječili širenje zaraze? Tvrdili su da je zarazni zrak vjerojatniji krivac. No, čini se da stručnjaci WHO-a nisu impresionirani. Ako će covid-19 nazvati bolešću koja se širi zrakom, željeli su izravnije dokaze. U međuvremenu su tisuće ljudi svakodnevno obolijevale.

Napetost je rasla

Tijekom videopoziva napetost je rasla. U jednom je trenutku Lidia Morawska, cijenjena atmosferska fizičarka, koja je dogovorila sastanak, pokušala objasniti dokle zarazne čestice različitih veličina mogu putovati. Jedan od stručnjaka WHO-a naglo ju je prekinuo, rekavši joj da je u krivu, prisjeća se Marr. Šokirao ju je njegov bezobrazluk: "S Lidijom se ne treba svađati oko fizike."

Morawska je provela više od dva desetljeća savjetujući WHO o utjecajima zagađenja zraka. Kada je riječ o mrljama čađe i pepela koje izbacuju dimnjaci i ispušne cijevi, WHO je spremno prihvatio njena objašnjenja da čestice mnogih veličina mogu ostati u zraku, putovati daleko i da ih ljudi mogu odahnuti. Sad se činilo kako savjetnici WHO-a smatraju da se isti zakoni ne primjenjuju na respiratorne čestice prepune virusa. Za njih se fraza "širenje zrakom" odnosila samo na čestice manje od pet mikrona. Ukalupljene u svojim specifičnim žargonima, dvije grupe na Zoomu doslovno se nisu mogla razumjeti.

Kad je poziv završio, Marr je osjećala kako raste stara frustracija. "Činilo se kao da su već odlučili i da su se samo zabavljali", prisjeća se Marr, kojoj nije bilo strano da ju medicinski establishment ignorira. Često je doživljavaju kao epistemičnog uljeza, bila je navikla ustrajati unatoč skepticizmu i otvorenom odbacivanju. Međutim, ovaj je put bilo u igri puno više od njezinog ega. Početak globalne pandemije bio je užasno vrijeme za borbu oko jezične definicije. Ali slutila je da se radi o većem problemu, da zastarjela znanost potkopava politiku javnog zdravstva. Morala je doći do njih. Ali prvo je morala razotkriti zašto njihova komunikacija nije uspješna, ističe Wired.

Zagađenje zraka

Marr je prve godine svoje karijere provela proučavajući zagađenje zraka, baš kao i Morawska. No, njeni su se prioriteti počeli mijenjati krajem 2000-ih godina, kad je njeno najstarije dijete krenulo u vrtić. Te zime primijetila je obilje šmrkavih noseva, prehlada i gripa, unatoč strogim dezinfekcijskim rutinama kod osoblja vrtića. "Mogu li se ove uobičajene infekcije zaista širiti zrakom?" pitala se Marr i posegnula za nekoliko medicinskih udžbenika kako bi zadovoljila svoju znatiželju.

Prema prihvaćenom medicinskom kanonu, gotovo sve respiratorne infekcije prenose se kašljem ili kihanjem. Kad god bolesna osoba zakašlje, bakterije i virusi raspršuju se poput metaka iz pištolja, brzo padaju i lijepe se na bilo koju površinu u radijusu od dva metra. Ako se te kapljice spuste na nos ili usta (ili na ruku koja zatim dodirne lice), mogu izazvati infekciju. Smatralo se da samo nekoliko bolesti krši ovo pravilo. Ospice i tuberkuloza prenose se na drugačiji način, šire se zrakom. Ti patogeni putuju unutar aerosola, mikroskopskih čestica koje mogu ostati suspendirane satima i putovati na veće udaljenosti. Mogu se širiti i kad zarazne osobe samo dišu.

Razlika između kapljičnog i zračnog prijenosa ima ogromne posljedice. Za borbu protiv kapljica vodeća je mjera opreza često pranje ruku vodom i sapunom. Za borbu protiv zaraznih aerosola sam zrak je neprijatelj. U bolnicama to znači skupe izolacije i N95 maske za svo medicinsko osoblje.

Granica između kapljica i aerosola

Knjige koje je Marr prelistavala povlače granicu između kapljica i aerosola na pet mikrona. Mikron je mjerna jedinica jednaka milijuntom dijelu metra. Prema ovoj definiciji, bilo koja zarazna čestica promjera manjeg od pet mikrona je aerosol; sve veće od toga je kapljica. Što je više tražila, to je više pronalazila spomenuti broj. WHO i američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) također su naveli pet mikrona kao granicu na kojoj se mijenjala dihotomija kapljica i aerosol.

Postojao je samo jedan doslovno maleni problem: "Fizika toga bila je pogrešna." Za Marr je to bilo očito iz svega što je znala o kretanju čestica zrakom. Stvarnost je daleko zamršenija, a čestice puno veće od pet mikrona ostaju u zraku i ponašaju se poput aerosola, ovisno o toplini, vlažnosti i brzini zraka. "Vidjela bih uvijek iznova pogrešan broj i to me jednostavno uznemiravalo", rekla je Marr za Wired. Pogreška je značila da je medicinska zajednica imala iskrivljenu sliku o tome kako se ljudi mogu razboljeti.

Epidemiolozi već dugo znaju da je većini respiratornih mikroba potreban blizak kontakt kako bi se širili. Ipak, u tom malom prostoru može se puno toga dogoditi. Bolesna osoba može iskašljati kapljice na nečije lice, ispuštati male aerosole koji se mogu udahnuti ili se rukovati rukom kojom će poslije druga osoba trljati nos. Bilo koji od tih mehanizama mogao bi prenijeti virus.

"Tehnički ih je vrlo teško razdvojiti i shvatiti koji uzrokuje infekciju", kaže Marr. Za infekcije na daljinu mogu biti krive samo najmanje čestice. No, izbliza su bile u igri čestice svih veličina. Ipak, desetljećima se na kapljice gledalo kao na glavnog krivca.
Marr je odlučila prikupiti vlastite podatke. Instalirajući sakupljače uzoraka zraka na mjestima poput vrtića i aviona, često je pronalazila virus gripe tamo gdje su udžbenici govorili da ne bi trebao biti. Skrivao se u zraku, najčešće u česticama dovoljno malim da satima ostanu u zraku. A bilo ga je dovoljno da se ljudi razbole.

Glavni medicinski časopisi odbacili zaključak

U 2011. godini to je trebala biti glavna vijest. Umjesto toga, glavni medicinski časopisi odbacili su njezin rukopis. Iako je izvodila nove eksperimente i otkrivala nove dokaze da gripa zaražava ljude aerosolima, samo je jedan izdavač, The Journal of Royal Society Interface, bio zainteresiran za njezin rad. U izoliranom akademskom svijetu aerosoli su uvijek bili domena inženjera i fizičara, a patogeni isključivo medicinska briga. Marr je bila jedna od rijetkih koja je pokušala premostiti podjelu.

Misleći da bi to joj moglo pomoći u prevladavanju ovog otpora, pokušavala je s vremena na vrijeme shvatiti odakle potječe pogrešna granica od pet mikrona. Ali uvijek je zapinjala. Medicinski udžbenici jednostavno su to naveli kao činjenicu, bez citiranja izvora. Na kraju se umorila od pokušavanja, njezino istraživanje i život krenuli su dalje, a misterija od pet mikrona izgubila se u pozadini. Sve do prosinca 2019. godine, kad je na njen radni stol stigla studija Yuguoa Lija.

Ovaj znanstvenik istraživao je zrak u zatvorenim prostorima na Sveučilištu u Hong Kongu, a proslavio se tijekom prve epidemije SARS-a 2003. godine. Njegovo istraživanje epidemije u stambenom kompleksu Amoy Gardens pružilo je najsnažnije dokaze da bi koronavirus mogao biti u zraku. Ali tijekom desetljeća također je imao problema s uvjeravanjem javnozdravstvene zajednice da njihova računica ne stoji. Lijeve simulacije pokazale su da je teških kapljica bilo premalo te da su mete (usta, nosnice i oči) bile premalene da bi se moglo očekivati mnogo infekcija kad je osoba kašljala ili kihala. Stoga su Li i njegovi suradnici zaključili da se većina prehlada, gripa i drugih respiratornih bolesti mora širiti aerosolima.

Zabluda o granici

Njihova su otkrića otkrila zabludu 5-mikronske granice. I otišli su korak dalje, prateći taj broj do desetljeća starog dokumenta koji je CDC objavio kao bolničke smjernice. Marr je osjetila val uzbuđenja. Časopis ju je zamolio da pregleda Lijev rad, a ona je u svom odgovoru od 22. siječnja 2020. napisala: "Ovo je djelo izuzetno važno u osporavanju postojeće dogme o tome kako se zarazna bolest prenosi kapljicama i aerosolima."

Implikacije Lijeva rada bile su daleko od teorijskih. Nekoliko sati kasnije kineski vladini dužnosnici zabranili su sva putovanja u grad Wuhan i iz njega, u očajničkom pokušaju da zaustave još neimenovanu respiratornu bolest koja je harala megalopolisom od 11 milijuna ljudi. Dok je pandemija zatvarala jednu zemlju za drugom, WHO i CDC govorili su ljudima da peru ruke, čiste površine i održavaju socijalnu distancu. Nisu rekli ništa o maskama ili opasnostima boravka u zatvorenom.

Nekoliko dana nakon travanjskog sastanka s WHO-om Marr je dobila email od drugog znanstvenika za aerosole, atmosferskog kemičara sa Sveučilišta Colorado Boulder po imenu Jose-Luis Jimenez. On se usredotočio na preporuku da ljudi budu međusobno udaljeni do dva metra stopa. Koliko je mogao zaključiti, činilo se da se ta smjernica temelji na nekoliko studija iz 30-ih i 40-ih godina. Ali autori tih eksperimenata zapravo su zagovarali mogućnost zračnog prijenosa, što bi po definiciji uključivalo udaljenosti veće od dva metra. Činilo se da se ništa od toga ne uklapa.

Marr mu je ispričala o svojoj zabrinutosti zbog 5-mikronske granice i ukazala da bi njihova dva problema mogla biti povezana. Ako je smjernica o dva metra distance temeljena na netočnoj definiciji kapljica, pogreška od pet mikrona nije bila samo nevažni detalj. Činilo se da je to u temeljima pogrešnih smjernica WHO-a i CDC-a. Otkriće podrijetla te zablude odjednom je postalo prioritet. No, Marr, Jimenez i njihovi suradnici trebali su pomoć. Trebao im je povjesničar, nastavlja Wired.

Slijepa ulica

Srećom, Marr je poznavala znanstvenika s Virginia Techa po imenu Tom Ewing, koji se specijalizirao za povijest tuberkuloze i gripe. Predložio je da uključe i postdiplomsku studenticu za koju je slučajno saznao da je dobra u ovom specifičnom obliku forenzike. Radilo se o Katie Randall, kojoj je covid-19 zadao veliki udarac jer više nije mogla istraživati uživo, pa je svome savjetniku obećala da će proljeće provesti radeći samo na svojoj disertaciji. Randall je pristala uključiti se u istraživanje.

Proučavala je praćenje citata, vrstu detektivskog rada u kojem tragovi nisu krv i ostaci tkanine, već zakopani u referencama na davne studije, izvještaje i druge zapise. Počela je kopati tamo gdje su Li i drugi stali, među raznim dokumentima WHO-a i CDC-a. Ali nije pronašla ništa više od tragova. Slijepa ulica.

Pokušala je još nešto. Svi su se složili da se tuberkuloza širi zrakom. Tako je uključila "5 mikrona" i "tuberkulozu" u pretragu arhiva CDC-a. Kopala je dok nije došla do najranijeg dokumenta o prevenciji tuberkuloze u kojem se spominjala veličina aerosola. Dokument je citirao knjigu inženjera s Harvarda po imenu William Firth Wells. Objavljena je 1955. godine pod naslovom Zaraze zrakom i higijena zraka.

U pandemijsko vrijeme, kad su sveučilišne knjižnice bile zatvorene, bilo je teško pronaći tu knjigu. Randall je na internetu pronašla prvo izdanje za 500 dolara - pozamašan trošak za sporedni projekt koji nitko nije financirao. No, tada je jedan sveučilišni knjižničar pronašao digitalnu kopiju u Michiganu. Randall je počela pretraživati.

U Wellsovu rukopisu prepoznala je muškarca na kraju karijere, koji je žurio kontekstualizirati više od 23 godine istraživanja. Počela je čitati njegova rana djela, uključujući jednu od studija koje je Jimenez spomenuo. Godine 1934. Wells i njegova supruga, liječnica Mildred Weeks Wells, analizirali su uzorke zraka i ucrtali krivulju koja pokazuje kako su suprotstavljene sile gravitacije i isparavanja djelovale na respiratorne čestice. Izračuni su omogućili predviđanje vremena koje čestici zadane veličine treba da bi putovala od nečijih usta do zemlje. Prema njima, čestice veće od 100 mikrona potonule su u roku od nekoliko sekundi. Manje čestice su ostale u zraku. Randall je zastala na krivulji koju su nacrtali. Njoj se učinilo da nagovještava ideju dihotomije kapljica-aerosol, ali one koja bi se trebala okretati oko 100 mikrona, a ne pet.

Zračna infekcija

Knjiga je imala više od 400 stranica, a Randall je i dalje morala raditi na vlastitoj disertaciji te brinuti se o svojoj 6-godišnjoj kćeri. Stoga se često mogla posvetiti knjizi tek kasno navečer, nakon što su svi otišli u krevet, vodeći detaljne bilješke o napretku svakog dana. Jedne je noći čitala o eksperimentima koje je Wells izveo 40-ih godina prošlog stoljeća, u kojima je instalirao ultraljubičasto svjetlo za dezinfekciju zraka unutar škola. U učionicama s instaliranim UV lampama manje je djece oboljelo od ospica. Zaključio je da je virus ospica morao biti u zraku. Randall je bila zapanjena. Znala je da su ospice tek desetljećima kasnije prepoznate kao bolest koja se širi zrakom. Što se dogodilo?

Dio medicinske retorike je razumijevanje zašto određene ideje uzimaju maha, a druge ne. I kako se proljeće pretvaralo u ljeto, Randall je počela istraživati kako su njegovi suvremenici doživljavali Wellsa. Tako je pronašla zapise Alexandera Langmuira, utjecajnog glavnog epidemiologa novoosnovanog CDC-a. Kao i njegovi kolege, Langmuir je odgojen prema "Evanđelju osobne čistoće", odnosno opsesiji koja je pranje ruku postavila kao temelj američke politike javnog zdravstva. Činilo se da na Wellsove ideje o zračnom prijenosu gleda kao na retrogradne, vidjevši u njima klizanje prema drevnoj, iracionalnoj ideji lošeg zraka, odnosno "teoriji mijazme" koja je vladala stoljećima. Langmuir ih je odbacio kao tek "zanimljive teorijske poante".

Ali istodobno je Langmuir bio sve više zaokupljen prijetnjom biološkog rata. Bio je zabrinut idejom da će neprijatelj prekriti američke gradove patogenima koji se šire zrakom. U ožujku 1951. godine, samo nekoliko mjeseci nakon početka korejskog rata, Langmuir je objavio izvještaj u kojem je istovremeno omalovažavao Wellsovo vjerovanje u zračnu infekciju i pripisao mu zasluge za razumijevanje fizike zračne infekcije.

U izvještaju je Langmuir citirao nekoliko studija iz 40-ih godina prošlog stoljeća koje su promatrale opasnosti po zdravlje zbog rada u rudnicima i tvornicama i koje su pokazale da sluz nosa i grla izuzetno dobro filtrira čestice veće od pet mikrona. Manji bi pak mogli skliznuti u pluća i nanijeti nepovratnu štetu. Ako bi netko htio pretvoriti rijetki i gadni patogen u snažno sredstvo masovne infekcije, napisao je Langmuir, trebalo bi ga formulirati u tekućinu koja bi se mogla aerosolizirati u čestice manje od pet mikrona, dovoljno male da zaobiđu tjelesne obranu.

Wellsove studije

Kad se nekoliko dana kasnije vratila Wellsovoj knjizi, primijetila je da je i on pisao o tim studijama industrijske higijene. Inspirirale su Wellsa da istraži kakvu su ulogu čestice imale u vjerojatnosti prirodnih respiratornih infekcija. Osmislio je istraživanje koristeći bakterije koje izazivaju tuberkulozu. Patogen je bio izdržljiv i mogao se aerosolizirati, a ako je sletio u pluća, izrastao je u malu leziju. Izložio je zečeve sličnim dozama bakterija, bilo u obliku sitne (manje od pet mikrona) ili grube magle (veće od pet mikrona). Životinje koje su bile izložene finim česticama su se razboljele, a nakon obdukcije postalo je jasno da su im pluća ispunjena lezijama. Zečevi koji su primili veće čestice nisu se razboljeli.

Danima se Randall kretala naprijed-natrag između Wellsa i Langmuira, krećući se naprijed i nazad u vremenu. Kako je ulazila u kasnije Langmuirove spise, primijetila je promjenu u njegovom tonu. U člancima koje je pisao do 80-ih, pred kraj karijere, priznao je da je pogriješio u vezi s infekcijom preko zraka. Ipak je bila moguća, ističe Wired.

Langmuirovo mišljenje promijenila je jedna od posljednjih Wellsovih studija. Radeći u bolnici u Baltimoreu, Wells i njegovi suradnici ubacivali su zrak s odjela za tuberkulozu u kaveze s oko 150 zamoraca na zadnjem katu zgrade. Iz mjeseca u mjesec nekoliko je zamoraca obolijevalo od tuberkuloze. Ipak, javnozdravstvene vlasti bile su sumnjičave i tvrdile da eksperimentu nedostaje kontrolna skupina. Tako su Wells i suradnici dodali još 150 životinja, ali ovaj put su uključili ultraljubičasta svjetla kako bi ubili sve klice u zraku. Zamorci su ostali zdravi. To je bilo to, prvi nepobitni dokaz da se ljudska bolest - tuberkuloza - može širiti zrakom.

Ovi ključni rezultati objavljeni su 1962. Wells je umro u rujnu sljedeće godine. Mjesec dana kasnije Langmuir je pokojnog inženjera spomenuo u govoru djelatnicima javnog zdravstva. Kako je rekao, Wellsu treba zahvaliti što je rasvijetlio njihov neadekvatni odgovor na rastuću epidemiju tuberkuloze. Naglasio je da su problematične čestice - one zbog kojih su se morali brinuti - manje od pet mikrona.

Stvari su sjele na svoje mjesto

Za Randall su stvari sjele na svoje mjesto. Vratila se onom prvom dokumentu sa smjernicama za tuberkulozu, od kojeg je započela istragu. Iz njega je naučila da je tuberkuloza neobična bolest; može napasti samo podskup ljudskih stanica u najdubljim dijelovima pluća. Većina patogena je promiskuitetnija. Mogu se ugraditi u čestice bilo koje veličine i zaraziti stanice duž cijelog respiratornog trakta.

Ono što se moralo dogoditi, pomislila je Randall, bilo je da su znanstvenici unutar CDC-a nakon što je Wells umro, pomiješali njegova zapažanja. Izvadili su veličinu čestice koja prenosi tuberkulozu izvan konteksta, predstavljajući pet mikrona kao opću definiciju širenja zrakom. Wellsov prag od 100 mikrona ostao je zanemaren. "Ideja o tome što se može udahnuti, što ostaje u zraku i što je zarazno svodi se na ovaj 5-mikronski fenomen", kaže Randall za Wired. S vremenom je slijepim ponavljanjem pogreška tonula sve dublje u medicinski kanon.

U lipnju je Randall sudjelovala na sastanku preko Zooma kako bi ostalima prenijela što je pronašla. Marr nije mogla vjerovati: "Dakle, odatle dolazi ta granica od pet mikrona!" Nakon svih ovih godina napokon je imala odgovor. Ali razotkrivanje mita od pet mikrona bio je samo prvi korak. Izbacivanje iz javnozdravstvene doktrine značilo bi uvjeriti dvije najmoćnije svjetske zdravstvene ustanove ne samo da su pogriješile već da je pogreška nevjerojatna, strašno važna i da traži hitnu reakciju.

Dok je Randall kopala po prošlosti, njezini su suradnici planirali kampanju. U srpnju su Marr i Jimenez izašli u javnost, potpisujući svojim imenima otvoreno pismo upućeno tijelima javnog zdravstva, uključujući WHO. Zajedno s 237 drugih znanstvenika i liječnika, upozorili su da će bez jačih preporuka za maskiranje i ventilaciju širenje virusa SARS-CoV-2 zrakom potkopati čak i najefikasnije napore na testiranju, traganju i socijalnom udaljavanju.

WHO je priznao da se aerosoli ne mogu isključiti

Njihov apel dospio je na naslovnice. I izazvao je snažnu reakciju. Istaknute osobe iz javnog zdravstva pohrlile su braniti WHO. Uslijedile su borbe na Twitteru. Saskia Popescu, epidemiologinja za prevenciju infekcija, koja je danas profesorica biološke obrane na Sveučilištu George Mason, bila je spremna prihvatiti ideju da ljudi dobivaju covid-19 udišući aerosole, ali samo iz neposredne blizine. Smatrala je da se virus ne prenosi zrakom na način kako se ta riječ definira u javnom zdravstvu: "To je prejak pojam, koji mijenja način na koji pristupamo stvarima. To nije nešto s čime se možete tek tako razbacivati."

Nekoliko dana kasnije WHO je objavio ažurirani znanstveni članak, priznajući da se aerosoli ne mogu isključiti, posebno na slabo prozračenim mjestima. Ali i dalje se držao pravila od jednog do dva metra, savjetujući ljudima da nose maske u zatvorenom prostoru samo ako ne mogu držati tu distancu. Jimenez je bio ljutit. "To su pogrešne informacije, otežavaju ljudima da se zaštite", napisao je na Twitteru.

Dok su Jimenez i drugi istupali na društvenim mrežama, Marr je radila iza kulisa. Započela je komunikaciju s Kimberly Prather, atmosferskom kemičarkom s UC-a San Diego, koja je imala kontakt s istaknutim čelnicima javnog zdravstva u CDC-u i u Operativnoj skupini Bijele kuće za covid-19. U srpnju su njih dvije poslale slajdove Anthonyju Fauciju, ravnatelju Nacionalnog instituta za alergiju i zarazne bolesti. Jedan od njih pokazao je putanju čestice od pet mikrona puštene s visine usta prosječne osobe. Išao je dalje od dva metra - stotine metara dalje. Nekoliko tjedana kasnije, razgovarajući s publikom na Harvard Medical Schoolu, Fauci je priznao da je razlika od pet mikrona pogrešna - i to već godinama.

Ipak, dogma o kapljicama se držala. Početkom listopada Marr i skupina znanstvenika i liječnika objavili su pismo u časopisu Science, pozivajući sve da prihvate otkrića o tome kako se zarazne čestice kreću, počevši od odbacivanja praga od pet mikrona. Tek tada mogu pružiti jasne i učinkovite savjete javnosti. Istog dana CDC je ažurirao svoje smjernice i priznao da se SARS-CoV-2 može širiti dugotrajnim aerosolima.

Preporuka o nošenju maski 

Te zime WHO je također počeo više javno govoriti o aerosolima. WHO je 1. prosinca napokon preporučio da svi uvijek nose masku u zatvorenom. Maria Van Kerkhove iz WHO-a rekla je da promjena odražava predanost organizacije da razvija svoje smjernice kad je znanstveni dokazi natjeraju na promjenu. Tvrdi da je WHO od početka obraćao pažnju na zračni prijenos, prvo u bolnicama, a zatim na mjestima poput barova i restorana.

"Razlog zbog kojeg promičemo ventilaciju je taj što se ovaj virus može prenositi zrakom", kaže Van Kerkhove. No, budući da taj pojam ima specifično značenje u medicinskoj zajednici, ona priznaje da ga izbjegava i umjesto toga naglašava situacije koje predstavljaju najveći rizik. Smatra li da je ta odluka naštetila odgovoru javnog zdravstva na pandemiju ili da je koštala ljudskih života? "Ne, ljudi znaju što trebaju učiniti da bi se zaštitili", odgovorila je  Van Kerkhove i ipak priznala da je možda vrijeme za preispitivanje stare podjele kapljica-zrak. Prema Van Kerkhove, WHO planira formalno revidirati svoje definicije za opis prijenosa bolesti 2021. godine.

Yuguou Liju, čiji je rad toliko nadahnuo Marr, ovi potezi daju tračak nade: "Tragedija nas uvijek nečemu nauči." Lekcija koju ljudi napokon počinju učiti glasi da je prijenos zrakom i složeniji i manje zastrašujuć nego što se nekada vjerovalo. SARS-CoV-2, poput mnogih respiratornih bolesti, prenosi se zrakom, ali ne tako neobuzdano. Nije poput ospica, koje su toliko zarazne da zaraze 90 posto osjetljivih ljudi izloženih nekome s virusom. A dokazi nisu pokazali da koronavirus često zaražava ljude na velikim razdaljinama. Ili u dobro prozračenim prostorima. Virus se najučinkovitije širi u neposrednoj blizini zarazne osobe, što znači da se ponaša kao patogen iz udžbenika.

Za većinu respiratornih bolesti neznanje kojim putem je uzrokovana infekcija nije katastrofalno. Ali cijena nije bila nula. Gripa svake godine zarazi milijune ljudi, ubijajući između 300.000 i 650.000 ljudi globalno. A epidemiolozi predviđaju da će sljedećih nekoliko godina donijeti posebno smrtonosnu gripu. Li se nada da će prepoznavanje ove povijesti - i to kako je omela učinkovit globalni odgovor na covid-19 - omogućiti da se dobra ventilacija nađe u središtu politike javnog zdravstva, razvoj koji ne bi samo pridonio kraju ove pandemije već i uzvratio udarac ubuduće.

Da bi se uvidjela ta budućnost, dovoljno je samo zaviriti u učionice u kojima predaje Li ili u teretanu Crossfit u kojoj Marr trenira. U prvim danima pandemije Li je uvjerio administraciju Sveučilišta u Hong Kongu da veći dio svog proračuna za covid-19 potroši na nadogradnju ventilacije u zgradama i autobusima, a ne na masovno testiranje studenata na covid-19. Marr je pregledala nacrte i sheme ventilacije s vlasnicom teretane u kojoj trenira, izračunavajući stope ventilacije i savjetujući se o premještanju stanice za vježbanje na otvoreno i blizu vrata koja su bila trajno otvorena. Do danas u toj teretani nitko nije dobio covid-19. Lijevo sveučilište s 30.000 studenata zabilježilo je ukupno 23 slučaja covida-19. Naravno, teretana Linsey Marr je malena, a sveučilište je profitiralo činjenicom da su azijske zemlje, pogođene epidemijom SARS-a 2003. godine, brzo prepoznale prijenos aerosola. No, savjeti i reakcije Marr i Lija mogli su poboljšati njihove izglede. U konačnici to čine i smjernice javnog zdravstva - usmjeravaju ljude prema sigurnosti, ističe Wired.

"Covid-19 je redefinirao prijenos zrakom"

U petak, 30. travnja, WHO je potiho ažurirao svoje web stranice. Tamo gdje se navodi kako se širi koronavirus sada piše da se može širiti aerosolima, kao i većim kapljicama. Kao što je turska sociologinja i spisateljica Zeynep Tüfekçi primijetila u The New York Timesu, možda najveća vijest o pandemiji prošla je bez konferencije za novinare i bez velikih izjava. Ako niste obraćali pažnju, bilo je lako to propustiti. Ali Marr je obraćala pažnju. Nije mogla ne primijetiti tajming. Marr, Li i još dvojica aerosolnih znanstvenika upravo su objavili uvodnik u The BMJ-u, vrhunskom medicinskom časopisu, pod naslovom "Covid-19 je redefinirao prijenos zrakom". Ovaj put nije morala nikoga moliti, urednici časopisa sami su joj se javili. A njezini su suradnici napokon objavili svoj rad o podrijetlu pogreške od pet mikrona.

Početkom svibnja CDC je napravio slične promjene u svojim smjernicama za covid-19, stavljajući inhalaciju aerosola na vrh popisa širenja bolesti. Opet nije bilo konferencije za novinare ni priopćenja za javnost. Ali Marr je, naravno, i to primijetila. Te je večeri krenula autom po kćer koja je trenirala gimnastiku. Prvi put tog dana bila je sama sa svojim mislima. Dok je čekala na semaforu, iznenada je briznula u plač. Nije mogla zaustaviti suze iscrpljenosti i olakšanja, ali i trijumfa. Napokon, pomislila je, ispravljaju pogrešku zbog onoga što smo učinili.

Upalilo se zeleno svjetlo. Obrisala je suze. Čekala ju je njena obitelj, čekalo ju je nešto što je sve više sličilo normalnom životu, zaključio je Wired.