KAD JE RECEP Mirzan 1984. godine ugledao ranjenog labuda u jednom polju u turskoj provinciji Edirne, nije imao pojma da će mu on postati najbolji prijatelj. Bio je u automobilu s prijateljima i uočio labuda slomljenog krila. Znao je da ne može ostaviti ranjenu životinju jer bi je predatori najvjerojatnije pojeli pa je zaustavio automobil i poveo je sa sobom.

"Budući da volim životinje, morao sam povesti labuda sa sobom umjesto da ga ostavim kao plijen lisicama. Navikli smo jedno na drugo, nikad se nismo razdvajali", rekao je Mirzan za Associated Press.

Kad je slomljeno krilo ove ženke labuda izliječeno, nije pokušala odletjeti. Umjesto toga, sprijateljila se s ostalim životinjama na njegovoj farmi u regiji Karaagac, na granici s Grčkom, i odlučila ostati. Mirzan joj je dao ime Garip, što u prijevodu znači bizarna, a s njom je posljednjih 37 godina. 

"Dolazi kad je pozovem. Od 1984. me nikad nije napustila, čak ni za vrijeme poplava. Nekad je bla energičnija, sada je ostarjela. Ako ugine, napravit ću joj ovdje lijep grob, ali svakako se nadam da ćemo još dugo zajedno poživjeti", dodaje ovaj umirovljeni poštar. 

Garip ima vlastiti kokošinjac na Mirzanovoj farmi, a u njemu uglavnom provodi noći. Danju prati svog čovjeka u stopu, bilo tijekom njegovih svakodnevnih poslova, bilo u večernjim šetnjama.

Nakon što mu je prije nekoliko godina umrla supruga, Mirzan je počeo provoditi više vremena sa svojim životinjama, a Garip smatra svojim djetetom. 

Labudovi mogu desetljećima živjeti u zaštićenim okolišima, ali Garip je već odavno premašila prosječni životni vijek svoje vrste.