Foto: Press

NAJGLEDANIJI show koji "nitko" ne gleda nedavno je proslavio svoj 19. rođendan ili preciznije, prošlo je 19 godina otkako je skupina Nizozemaca iz Endemola sjela u jednu prostoriju i nakon brain storminga izmudrovala vjerojatno najbolju paletu najnižih strasti na koje će ciljati, stvorivši pritom koncept koji s jednakim uspjehom privlači gledatelje i šokira pametnjakoviće koji točno 19 godina upozoravaju na štetnost ovog okretanja zrcala prema društvu.

"Ideja o tome da promatramo i analiziramo druge ljude je nešto što mi svakodnevno radimo. Zanimljivije je to raditi u televizijskom showu, gdje možemo 'skuhati' to jelo na način na koji želimo, dodajući mu razne namirnice i začine poput dnevnih ili tjednih zadataka. To je dobra baza za Big Brother koji se od ideje do realizacije razvijao mjesecima. I što se tiče sadržaja i što se tiče tehničke realizacije", objasnio je Martijn Raadgever koji je sudjelovao u ovom "dijaboličnom planu".

Tko je to dopustio?

Nakon što se pojavio u Nizozemskoj vrlo se brzo proširio i na ostatak svijeta pa i Hrvatsku gdje je 9. rujna 2004. službeno započela kuknjava "stručnjaka za šund" koji su se natjecali u tome tko će nabrijanije popljuvati koncept i pritom skupiti najviše lajkova na svom tekstu.

Jer možete pisati o kulturi, o kazalištu ili klasičnoj glazbi i vaš će tekst pokupiti 100 čitanja, desetak šerova i pokoji komentar (i najvjerojatnije će biti riječ o spamu), ali samo tekst o Big Brotheru može skupiti tisuće lajkova onih koji bi "žarko željeli" da pišete samo o kulturi, kazalištu i klasičnoj glazbi.

Uglavnom, najpopularniji reality show svih vremena "mladi" je hrvatski RTL istog trena stavio na kartu i servirao prvi pravi hit show o kojem je pričala cijela država. Naravno, odmah se od starta sasulo drvlje i kamenje ne samo po onima koji su to dopustili već i kandidatima koji nisu imali pojma u što se upuštaju i koji su samo željeli ubosti brzu lovu.

Protiv showa su ustali svi na potezu od roditelja do tadašnjeg ministra zdravstva Andrije Hebranga, a narod, očito nemoćan da izabere sadržaj kojim će hraniti mozak, upravo je "Big Brother" prepoznao kao jedno od oružja globalnih elita koje putem malih ekrana zaglupljuju mase i pripremaju ih za novu etapu kontrole uma.

Spasimo djecu, spasimo ih!

Ako se nije radilo o davidickeovskom bulažnjenju, svatko malo netko bi izvukao "asa iz rukava", a to su djeca. Na djecu nitko ne može biti imun, a ako jest, radi se o bezdušnom gadu jer djeca su naše blago, naša budućnost i očito tuđa briga.

Tako je bilo i tijekom posljednje sezone iako se retorika tijekom godina drastično mijenjala pa smo od panike i želje da sve što nas zasmeta jednostavno zabranimo, do daleko racionalnije "pazite što puštate u prime timeu i suzdržite se do 22 sata", što je sasvim normalan stav iako bi neki mogli reći da isto to svaki roditelj može učiniti jednim jedinim klikom u pravom trenutku. No, što je, tu je, barem napredujemo.

Tko su svi ti ljudi?

Prva sezona dala je i prvog pobjednika - Antoniju Blaće. Naravno, službeno je pobijedio Saša Tkalčević, ali tog bikera iz Bjelovara ionako se sjetimo samo kad se mediji dvaput godišnje odluče objaviti tekst s naslovom "A gdje su danas".

Naime, kao i svaki drugi reality show i ovaj se s vremenom pretvorio u tvornicu c-celebova čija lica prepoznajete iako niste sigurni o kome je zapravo riječ pa će malo tko znati tko su Ivan Grgec, Tomislav Šimićević ili kako se zove pobjednik treće sezone.

A zove se Danijel Rimanić i ovo je pravi trenutak da ukucate njegovo ime u Google i sjetite se velikog pobjednika 2006.

I o čemu pričaju?

S druge strane, u žargon su se uspješno infiltrirale poštapalice ukućana pa ste mjesecima slušali ljude koji su vam išli na jetra ponavljajući "suuuuper" ili bilo što što bi izjavila Yameisy Sanchez Hernandez, ali još više od toga obožavali smo provale stanara.

"Ja i on smo luđaniki ovdje. Nismo normalni na glava", "Pogledaj moju glavu! Moja je trodimenzionalna", "Ti ne da nemaš srce, nemaš ni bubrege, ni jetra", "Ja, ti, on, ona, ono, mi, vi, oni. To su ti hrvatski padeži", "Najbolji muškarac je kao kivi: mlad, tvrd i zelen. A jedan je umro nadajući se", "Mama mi se zove Augustina, ali joj je djevojačko ime Ljiljana" ili "Labuđe jezero? Super, sad ćemo ronit".

Dakle, redom klasici.

I mogli ste se do prekosutra navlačiti oko toga zaslužuje li "low-brow" zabava mjesto u programu, ali sve su te priče promašene. Radi se o uslužnoj djelatnosti i koliko god svi graktali i pokretali peticije, na svakog potpisnika dolazi 100 gledatelja, a to možete vidjeti po još jednom detalju.

Iako je posljednja sezona završila, a usplahirenost popustila, činjenica da još uvijek čitamo vijesti o Big Brotheru u isto je vrijeme nevjerojatna i zbunjujuća. Čovjek bi pomislio da se publika zasitila, ali očito nije jer pauza od četiri godine učinila je svoje.

Popustila i Kina

"Iako mu je prva svrha zabava, Big Brother je zapravo odraz onoga što se događa u stvarnom svijetu. Rasprave o njemu su normalne i primjer su generacijskog jaza. Tako je bilo 50-ih godina prošlog stoljeća kada se pojavio Elvis Presley, koji je mnogima bio pretjerano seksi i kontroverzan jer je brijao noge, ali mlade generacije su ga obožavale", izjavio je idejni začetnik i tvorac showa, nizozemski televizijski mogul John de Mol.

Iako bi se o usporedbi s Elvisom dalo diskutirati, činjenica je da su rasprave o showu neizostavne i zapravo ključni dio paketa.

S jedne strane su zabrinuti psiholozi, sociolozi i dežurni dušobrižnici čije se posao svodi na profesionalnu zgroženost i svi će vam redom reći da se radi o štetnom sadržaju. S druge strane stoje psiholozi koji svakog tjedna razgovaraju s ukućanima pa sve zajedno djeluje kao savršeno shizofrena zabava.

A i radi se o golemom eksperimentu čiji je konačni cilj izmanipulirati cjelokupnu situaciju i učiniti je zabavom.

Zabavom koju je isprva bilo jako teško prodati pa su čak i Britanci na prijedlog de Mola isprva reagirali odbijanjem napisavši da ne vjeruju da postoji tržište za show koji je nalik snimanju štakora u labirintu. No, očito je da tržište itekako postoji, a prošle je godine popustila i dotad nepokolebljiva Kina

Seks (ne) prodaje

Ispočetka je postojao i strah da će ovakvi i slični showovi kod ljudi stvoriti osjećaj da nije bitno znanje, vrijednosti ili trud već volja da se ogolite pred kamerama i spremnost da milijunima gledatelja pokažete i ono najbolje, ali i onog najgore.

To se pokazalo kao jalovo predviđanje, tim više jer je već u drugoj sezoni, nakon što smo doznali o čemu se radi, postalo očito da to ne može svatko niti će stručni tim psihologa koji je angažiran dopustiti da se kojekakvi bezveznjaci pojavljuju u kući i ruše gledanost.

I koliko god neki od toga pokušali napraviti aferu i nešto izuzetno dijabolično, činjenica je da Big Brother, suprotno uvriježenom mišljenju, ne prodaje seks niti golotinja. Na kraju krajeva i kako bi kad svi dobro znamo da je bigbrotherovski seks najdosadniji seks na koji ćete naići u bespućima interneta, a golotinju vidimo tek u tragovima i nikada nije spektakularna.

Ako se seks i prodaje, prodaje se ona hrvatsko-srpska komponenta kao u slučaju Nemeša i Marijane. No, showu prvom redu prodaju konflikti, a da bi se to postiglo, angažiraju se ljudi skloni konfliktima koji interes održavaju. Dodajte na to cugu i činjenicu da imate kuću prepunu ljudi koje prosječni gledatelj smatra inferiornim - i imate show.

Svi smo mi "Big Brother"

I dok imate gledatelje, sve ostalo manje je bitno. I kakvi smo nakon 19 godina? Je li nas "Big Brother" zaglupio? Naravno da ne. Je li Big Brother postao užasniji i seljačkiji? Nije. Štoviše, posljednja sezona je čak bila i najbolja poslije prve.

U današnje vrijeme najbolesniji sadržaj stvaraju jeftini klonovi koji tu i tamo niknu i čiji uspjeh također ovisi o broju konfliktnih likova koje okupite na jednom mjestu, ali u obzir morate uzeti i to da showovi u kojima gostuje Šešelj i ine spodobe, od samog starta gube veliki dio publike za koju je takvo poniranje u najveću tminu užasa ipak previše.

Međutim, i dalje se radi o izuzetno gledanom sadržaju, a tu nekako i dolazimo do pomalo zabrinjavajućeg zaključka da će svaki sljedeći korak, baš kao i u većini mainstream medija, biti uvjetovan udovoljavanjem masama jer one su te koje diktiraju.

Stoga, ne budite u šoku, ako nešto i postaje sve gore i gore, postaje gore i postajat će gore jer ste vi to tražili.