Foto: Saša Huzjak

KONCERTOM na platou Tuškanac ovogodišnje Gričevanje će 31. svibnja zatvoriti grupa s čak 6 nominacija za ovogodišnji Porin - PipsChips&VideoClips. Na vrhuncu karijere, Pipsi na svom posljednjem singlu ‘Trubač’, s recentnog albuma ‘Walt’, surađuju s frontgirl Jinxa Jadrankom Ivaniš Yayom i Punčkama, sve traženijim mladim curama.

Jedan od najboljih albuma u karijeri Pipsa "Walt" okićen velikim brojem nominacija za Porin, skorašnji zagrebački koncert Pipsa kao i friško objavljeni akustični "Walt" samo su neki od povoda za razgovor s Dubravkom Ivanišem Daddyjem.

Samo za Index, Siniša Švec i Milan Peh u svom su prepoznatljivom stilu imali nešto za priupitati ali i primijetiti...

Dudo: Ne postoji hrvatski rokenrol, a bogme ni danski ni njemački. Rokenrol, kao niti većina pop muzika nema nacionalnu obilježenost. Gubitkom većeg formata, gubitkom pozornice za 20 miliona ljudi i tome pripadajuće interakcije i sinergije cijele scene koja je pisala i pjevala na sebi razumljivom jeziku našli smo se poput kakvog društva mrtvih pjesnika u interegnumu. Premali, prezadrti, preopterećeni sobom da bi si bili dovoljni i dobri, a s druge strane neintegrirani u europski showbusiness. Od bendova iz doba novog vala kad je ta scena možda bila i ponajbolja europska, do danas se ništa bitno nije dogodilo. Pritom mislim na autorski opus, na nečiji rukopis, nečiju Ideju koja bi bila strateški bitna i za pedeset godina, a ne tko danas vlada top listama ili je pozvan na svaki event. Povijest me možda demantira, dajbože.

Švec & Peh: Za Walta si dobio izvrsne kritike, čak i od ljudi koju su te osporavali da ne kažem da te nisu nikada voljeli. Smatraš li se stoga svojevrsnim pobjednikom?

Dudo: Pobijedio sam notornom činjenicom da se profesionalno bavim muzikom preko 20 godina na tržištu koje moj bend, našu muziku zapravo uopće ne treba niti želi. Fakat, kad sam osvijestio da smo jebeno nepotrebni rekoh si "e nećete razbojnici!" (smijeh)

Švec & Peh: Walt je nominiran za Porina za album godine uz Olivera i Elemental. Daj neki zajedljivi komentar.

Dudo: Kategorija albuma godine, o bilo kojoj nagradi da je riječ, meni je inačica za "osvojiti prvenstvo", da povučem paralelu sa sportom. Smatram da svatko tko ima bend, tko se bavi muzikom mora nakon što se dobro višegodišnje izjebe s pjesmama za svoje djelo misliti da je najbolje. Jebeš bend koji misli drugačije. To nema veze s objektivnošću, to je naprosto "modus operandi". Mi smo se prijavili u 11 kategorija, u 6 smo nominirani. Da osvojimo 11 Porina bilo bi mi sasvim ok, a ako ih sve i ispušimo mislit ću isto. Naravno, kad se lišimo sportske terminologije vrlo je upitno što zapravo u nekoj strukovnoj nagradi "osvajaš" ili "pušiš". Sve su to pizdarije, bitno je samo što si danas naučio, što si stvorio.

Švec & Peh: Da li je pisanje pjesama terapeutski čin?

Dudo: Ne znam, ali sigurno jest mazohistički. Terapeutika me navodi na nešto što će mi koristiti, nešto gdje će mi na koncu biti dobro, oporavit ću se od ne znam ni sam čega. Muzika po autoru ruje, buši i guti ga većinu vremena, a kad je osedlaš, kad je povremeno skužiš i spakiraš u song tada ti više nije bitna i samo čekaš da te neka druga muzika počne roštati jer bez toga nemaš nikakvog smisla u Svemiru.

Švec & Peh: Da li si ikada stvarao pjesme imajući impresiju da je to Umjetnikov uzaludan posao i da je publika nespremna za ono što im želiš dati?

Dudo: Tvrdnja u pitanju je posve notorna činjenica, ali s takvim defetističkim stavom ne možeš ništa raditi. Baviti se muzikom znači pomicati granice, i svoje i tuđe. Spremnost je tako otrcani komformizam. Muzika je igra, zajebancija, otpor entropiji. Tlapnje o uzaludnosti su uzaludne, nekreativne i nepotentne.

Švec & Peh: Koliko utjecaja na tebe ima ono što radi Yaya? Jesi li ikad pokušao zamisliti svoje pjesme u aranžmanima Jinxa ili još čak s natruhama Big Band zvuka i lasvegaške pompoznosti? Znaš, ti u svjetlucavome odijelu s mašnom i tamnim naočalama a la Tony Bennet i iza tebe 60 člani big band a ti pjevaš jazzy verziju Dementora?

Dudo: Iskreno, ne. Ja sam panker, okej, šminker panker. (smijeh)

Švec & Peh: Nakon Walta, akustični Walt? Potreba za drugačijim iščitavanjem vlastitog rada ili nešto drugo?

Dudo: ...ili potreba da se jedan slučajan splet okolnosti i tome pripadajuća zafrkancija cijelog benda na neki način ovjekovječi. Mi smo se koncem prošle godine spremali za nekakvu akustičnu svirku na jednom radiju, od toga na kraju ništa nije bilo, a ne volimo ništa raditi bezveze pa smo se odlučili mobitelima, laptopima i ipadovima sami snimiti u svojem prostoru. Onako, od šuba, bez puno manipuliranja snimkom. Ovo je sigurno naš najbolji live baš zato što je potpuno nenamješten.

Švec & Peh: Da možeš oblikovati Svijet po svojoj volji, kako bi izgledao? Ne ti, Svijet.

Dudo: Ovaj Svijet ima jedino smisla dok mu jebemo mater, dok smo kontra. Kad bi slučajno postao kompletna preslika naše Ideje o njemu tada bi se malotko mogao uspješno suočiti s najvećim Godzillom ikad – samim sobom. To je ujedno i game over. Mislim, niste normalni, ne samo da bi svijet po mojoj volji bio grozota nego se ni ja sam sa sobom nikad ne bi družio da ne moram! (smijeh)

Švec & Peh: Nedavno si sa Yayom gostovao u jednoj tv-emisiji i rekao da si je pokušavao naučiti pjevati, ali da je sad za to ionako već kasno. Unatoč tome, razmišljate li ikad o nekoj konkretnijoj glazbeno-bračnoj suradnji ili će sve ostati na povremenim zajedničkim projektima?

Dudo: Naša je suradnja vrlo konkretna. Yaya, Vlado Šagadin i ja već skoro 10 godina radimo vizualni identitet Pipsa. Pritom je Yaya ilustrator i često sa mnom art director covera, plakata, karata, majica, kompletnog mercha, bannera, stickera, fotomontaža...svega osim spotova. Što se muzičkog dijela tiče, najiskrenije smatram da su Jinxi najbolje okružje za Yayu, ali i da je za nju vrlo dobrodošlo da ponekad iskoči iz ustaljenih tračnica pa je netko poput mene izokrene naopačke i postavi na način koji nije svakodnevan. Znaš, baš kao i u sportu, trener žena ili ženske momčadi je Sizifov posao, nemam ja živaca za to. (smijeh)

Švec & Peh: Puštate li Luciji ciljano neku glazbu i trudite li je se obrazovati u tom smislu ili joj dajete da sluša što god joj je volja, ali joj ipak objasnite što je što, da se ne pogubi u današnjoj masovnoj produkciji instant-hitića kojima nas zasipaju s raznih strana?

Dudo: Buraz, naskidao sam se Rihanne, One Directiona i Selene Gomez ko nitko nikad, pa nek to bude odgovor na pitanje. Usprkos svemu siguran sam da ćemo djetetu vremenom ugraditi dobre temelje za multidisciplinarni umjetnički pogled na svijet. Nema ništa na silu niti preko noći. Najviše me fascinira kod te njene generacije da je ni najmanje ne interesira nečiji opus, nego trenutno i isključivo konkretna pjesma. Pitam je želi li da skinem cijeli album ili druge albume nekog njoj fora benda, ona kaže "ne, zauzima mi previše prostora na mobitelu!". Jebiga, ja sam ko klinac dobio ploču, isto me interesirala samo pokoja pjesma, ali igla je roštala i dalje po vinilu i tako me upoznavala i sa stvarima na koje nisam unaprijed računao. Danas je ta igla YouTube i slični servisi.

Švec & Peh: Unatoč sve brojnijim medijima, mladi bendovi danas se jako teško probijaju u javnost, jer većina radijskih stanica radi po istoj špranci i pušta provjerene hitove nekolicine etabliranih izvođača ili pak, da bi zadovoljili zakonske odredbe, vrte domaću glazbu u gluho doba noći. Što misliš kako bi se Pipsi snalazili u takvoj situaciji da su tek sada na početku karijere i što savjetuješ mladim izvođačima?

Dudo: Kapitalizam se hrani svakovrsnim idiotizmom i logično je da bi preživio mora ga proizvoditi na svim nivoima. Odrastao sam, živio bitne formativne tinejdžerske godine u umirućem socijalizmu koji je bio, gledajući s današnje pozicije, naprosto sjajan. Taj ondašnji nehotični nabujali liberalizam jednog propalog društvenog sistema sa sobom je, pogotovo kroz rokenrol nosio estetiku, način razmišljanja, širinu koja je danas nepojmljiva, gotovo da se ne može komparirati. Tada je ova regija imala priliku biti najbliže razvijenom europeizmu ikada, i po znanju i po rasplamsalom umjetničkom potencijalu. No, ta prilika nije iskorištena jer i politički pa tako i mentalno mi smo stoljećima provincija i jedino nam je normalno da provincija i dalje eonima budemo. Provincija je naš mentalni diskurs, prirodni okoliš. Sveprisutne kapitalističke slobode su laž, a demokracija, tzv. sloboda odabira je prevara i manipulacija i uvijek u konačnici filtrira izbor između dva zla koje si vrlo slobodan odabrati. Ja očito dolazim s neke druge planete i nemam potrebu ikome išta savjetovati jer to nema nikakvog smisla. Stoga, jebe mi se za radio stanice, ljudskom rodu neophodna je svijest o promjeni paradigme.

Švec & Peh: Da si npr. organizator nekog velikog glazbenog festivala u Hrvata, nabroji 4-5 izvođača koje bi svakako htio vidjeti na pozornicama tog festivala i zašto baš njih?

Dudo: Hmmm....da vidimo što se (sai)babi snilo (smijeh). Beck, PJ Harvey, Delta Spirit, Damon Albarn, QOTSA. Beck je jedan od najvećih ovodobnih autora i nikad ga nisam gledao uživo, Damon Albarn isto tako. Za tu dvojicu volim očekivati da se ne vješaju po strijeli vremena nego da je vuku naprijed koliko god to mogu. Znaš, usporedivo s Beatlesima ili Floydima. PJ Harvey isto tako nikad nisam gledao uživo, ona je najznačajniji ženski autor zadnjih 20 godina. Možda bude sreće pa ove godine nastupamo istog dana kad i Damon na Exitu, a QOTSA idem sa ženom gledati na Velesajam.