Razgovarao: Dino Geromella

ANNA MARIA MORI rođena je 1936. godine u Puli. S 10 godina je napustila rodni grad i preselila se u Italiju, gdje je kasnije ostvarila uspješnu karijeru. Uz Eugenija Scalfarija, jedna je od osnivača dnevnika La Repubblica, gdje je radila do 1995. godine, neko vrijeme i kao urednica kulture. Mori je poznata i kao prevoditeljica bestselera s francuskog jezika na talijanski, autorica emisija te uspješna organizatorica književne manifestacije u gradu Ostni. Uređivala je i magazin Annabella, pisala kolumne za dnevnik Il Messaggero te uredila nekoliko emisija za televiziju RAI posvećenih Istri. U našim je krajevima poznata po višestruko nagrađivanom romanu "Bora", koji je napisala s pulskom profesoricom Nelidom Milani-Kruljac.

Gospođa Mori primila nas je u svom rimskom stanu i otvoreno razgovarala o svom rodnom kraju, politici i svojim stavovima o stanju medija u Italiji.

Prije četiri godine objavili ste knjigu "Nata in Istria" (Rođena u Istri).

Da, rođena sam u Istri i tamo živjela deset godina, toliko vremena koliko je bilo dovoljno da se smatram i osjećam Istrankom. Tamo sam provela djetinjstvo, za koje mnogi kažu da je jedino životno doba. Knjigu sam napisala kao želju preporođenja i otkupa, jer je Istra u Italiji zaboravljena, čak i geografski, zbog mnogih razloga, ponajviše političkih. Htjela sam je prije svega vratiti svojoj geografiji, više nego povijesti, jer otkad je u Italiji uspostavljen Dan sjećanja na fojbe, Istra je postala kao spomenik nepoznatom borcu u Rimu, mjesto gdje se donosi lovorova kruna i cvijeće u službenim prilikama, dakle pogrebni trenutak, nešto što više ne postoji. A ja sam htjela reći svima, možda prije svega i samoj sebi, da to mjesto itekako postoji, i da je prelijepo.

Da biste napisali knjigu, proveli ste mjesec i pol u Istri i rekli da ste je pronašli u raspadnom stanju.

Ponegdje, u većim gradovima. Nedavno sam se vratila u Istru, sa svojom izložbom o glumici Alidi Valli, koju sam osim u Italiji predstavila i u Puli, Rijeci i Izoli. Smatram da se Rijeka jako popravila od vremena kada sam pisala knjigu "Rođena u Istri", ljepša je nego prije četiri godine, smatram da grad doživljava nekakav preporod. Nažalost, ne mogu reći isto za Pulu, usprkos ljubavi onih koji tamo nastavljaju živjeti. Osim triju središnjih ulica, postoji velika nejednakost između onoga što je bilo i onoga što je sagrađeno. Nema nikakve harmonije. Novo dominira nad starome, jer su i dimenzije novih građevina bezbroj puta veće. U Pulu se vraćam nerado, reći ću vam iskreno. Pula me boli.

A što se tiče ljudi koji žive u Istri?

Mogu pričati samo o ljudima s kojima se susrećem i koje poznajem, dakle o Talijanima koji su ostali i koje volim. Druge ljude ne poznajem, ne znam tko su, pričaju jezik koji ja ne poznajem, a većina ne poznaje moj jezik. Pokušavamo se sporazumjeti na istarsko-venecijanskom dijalektu. Trenutno pišem još jednu knjigu, u kojoj spominjem svoju misao da smo napravili Europu da bi uništili užas nacionalističkih ratova iz tek završenog stoljeća i, iako su ostale države, srećom bi trebali nestati nacionalizmi. Ali ja nisam tako sigurna da su nestali. Dapače, rođeni su, uz one nacionalizme koji su ostali, novi, detaljniji i nasilniji nacionalizmi. Umjesto da se upustimo u realni dijalog, krenula je obrana do smrti svih mogućih razlika, a to stvara klimu sumnje, nepovjerenja, zatvaranja. Podižemo zidove prema drugima, a to mi se ne sviđa, nego zastrašuje.

Pretpostavljam da u Hrvatskoj mnogi čitatelji ne znaju zašto ste otišli.

Iz etničkih razloga. Bili smo Talijani i iz političkog komoditeta stvorena je jednakost "Talijani jednako fašisti". Nije bilo tako. Istrani su bili u velikom broju i socijalisti. Doživjeli su rat, otpatili nacizam isto kao i Hrvati, i kao ostatak Italije. Ipak, politička propaganda jača je od ičega drugoga. Nas su doživljavali kao strano tijelo koje treba uništiti. Stoga, otišli smo iz straha. Bilo nas je strah za naše živote, osjećali smo prijetnju, jer su fojbe služile za uklanjanje političkih neprijatelja, ali ne uvijek. Naime, u fojbe su završili i oni iz Nacionalnog odbora za oslobođenje (Comitato nazionale di liberazione), u svrhu zastrašivanja, kao dio žestoke propagande koja nas je pozivala da odemo. I ne prihvaćam taj prostakluk koji često kruži među Hrvatima, koji govore da smo otišli jer smo se htjeli obogatiti. To nije prihvatljivo niti zamislivo, budući da su mnogi od nas živjeli u 109 prognaničkih kampova. Tu sam glupost čula prečesto.

Vi ste ipak bili veće sreće i otišli živjeti u Firencu.

Moj otac bio je iz Firence, iako je oduvijek govorio da je Istranin.

Vi se učinili suprotno.

Što?

Kada bi vas netko pitao otkud ste, vi biste rekli da ste rođeni u Firenci.

Da. Odgovarala sam tako tokom mnogo godina, kada je objasniti što znači biti Istranin u Italiji bilo prekomplicirano. Bila je to, recimo, laž iz pogodnosti. Moj se otac uvijek osjećao Istraninom, ali je imao nekoliko rođaka, nekakvo uporište u Firenci, pa umjesto da završimo u nekakav prognanički kamp, moji su roditelji otišli živjeti kod obitelji, a mene su upisali u školu u jednom samostanu.

U tom samostanu, časne sestre...

Bile su tako dobre! (sarkastično)

...učinile su vas laikom za čitav život!

Zauvijek! Bio je to prestižan koledž, gdje su studirale, recimo, grofice Margherita Della Gherardesca i Elena Visconti Cusani. Ja sam, kao prognanik, došla samo sa pismom preporuke pulskog biskupa, koji je garantirao da sam iz dobre i poštene obitelji. Inače me nikako ne bi bili primili - nismo imali ništa. Jednoga dana izašli smo u polja sa časnim sestrama. Dok nas nisu gledale, najele smo se šljiva. Kada nas je vlasnik terena opomenuo, časne sestre upitale su koje su od nas djevojaka uzele šljive. Ja sam jedina koja je podigla ruku, a nisam ni uzela šljive sa stabla nego sa poda, a časna sestra mi je, pred 150 djevojaka rekla: `Baš ti, Istranka koju smo uzeli iz milosti`. Eto moje istarske naivnosti.

Vašoj karijeri se može zavidjeti. Jedna ste od osnivača dnevnika La Repubblica.

Da. Bila sam urednica jednog magazina za žene koji se tada zvao Annabella, kasnije Anna, a sada se zove A. Još malo, pa će se ime svesti na ništa (smijeh). U isto vrijeme surađivala sam s rimskim listom Il Messaggero, gdje sam imala svoju kolumnu na trećoj stranici. Pisala sam o kulturi, showbusinessu, kazališnim premijerama, izložbama velikih umjetnika, predstavljanjima knjiga i o svemu što se događalo iza kulisa, kontradikcijama, a nije nedostajalo ni onoga što se danas zove gossip. Potpisivala sam kolumnu pseudonimom Lucrezia, ime koje u Rimu znači "usta istine". Zahvaljujući toj vrlo uspješnoj rubrici upoznala sam sve najveće intelektualce i umjetnike. Bilo je to zaista divno vrijeme za mene.

Među tim intelektualcima bili su i Andrea Barbato i Enzo Forcella, koji su uz Eugenija Scalfarija pokrenuli dnevnik La Repubblica. Oni su me pozvali da im se pridružim. Pisala sam za Repubblicu od prvog broja te prije bila urednica Kulture pa naknadno dopisnik za specijalne prilike. Moram reći da iz magazina za žene nikad ne bih mogla preći u jedan nacionalni dnevnik - dakle, svemu je pomogla i moja kolumna u dnevniku Il Messaggero.

U posljednjih 12 mjeseci Repubblica je podigla mnogo prašine - zahvaljujući tom dnevniku izašli su na vidjelo razni skandali, počevši od onih povezanih za Berlusconija. Mnogi tvrde da tračevi poput Berlusconija i prostitutke i slični ne zavrjeđuju toliko mjesta u nacionalnom dnevniku jer nisu dio politike ili aktualnosti već tračeva. Što mislite o tome? Jesu li takve vijesti dio politike i aktualnosti, ili samo trač?

Istina je uvijek negdje u sredini - ne postoji nešto što je potpuno trač ili suprotno. Moram priznati da se uopće ne slažem načinom na koji se prošloga ljeta pisalo o Berlusconiju i njegovoj prostitutki. Kada je izbio slučaj Clinton-Lewinsky, svi su u Italiji, a prvenstveno Repubblica kao laički dnevnik, bili složni oko činjenice da se je neprihvatljivo pisati o politici na terenu privatnosti, i da samo država poput SAD-a može graditi imidž predsjednika, javni imidž, krenuvši od privatnih događaja. Sada smo upali u istu logiku kao i kod tog slučaja. A ta logika nije bila moja u to vrijeme, pa nije ni danas. Osim toga, smatrala sam, a činjenice su mi dale pravo, da kad se na takav način napadne desnica, iste će stvari zahvatiti i ljevicu. I to se dogodilo, a skandali na lijevo bili su, ako je moguće, i gori nego na desno.

Govorite o predsjedniku regije Lazio Marrazzu, i skandalu s prostitutkom Brendom, koja je ubijena.

Da. I dok znamo da je Berlusconi bogat i najvjerojatnije je platio Patriziju D'Addario svojim novcem, još uvijek se istražuje je li Piero Marrazzo platio 3.000 eura i kokain svojim ili našim novcem.

A što se tiče skandala predsjednika talijanske Civilne zaštite Guida Bertolasa?

O tome je prerano govoriti. O tom slučaju još ništa ne znamo sa sigurnošću.

A činjenica da premijer jedne države odnosi u krevet maloljetnice (iako ne postoje konkretni dokazi)?

Ne znam. Grozno je. Ali živimo u općoj situaciji gdje je tijelo žene pretvoreno u tržišnu robu. No, tu je i skandal pedofilije u Regensburgu, dakle ne možemo govoriti o talijanskom slučaju. Živimo u trenutku opće moralne devastacije, gdje novac i zlouporaba trijumfiraju.

Zašto sve te priče izlaze u vrijeme krize?

Mislite da je to da bi se ljudima odvratila pozornost od izgubljenog posla, krize, nedostatka perspektiva? Možda je istina. Politička rasprava je iz dana u dan sve siromašnija. Pravi problemi ostaju u sjeni, i govori se o problemima koji ljude zanimaju do neke granice ali, ti su sekundarni problemi uveličani do toga da se čine najvažnijima. No, neuspjeh talijanske vlade nam je pred očima: raspada se, na sreću, a vidjet ćemo do kuda ćemo doći. Krivi su neuspjeh ekonomske politike, i tako dalje, a ne Berlusconijeva prostitutka.

Kad je već spominjete, mislite da je ta priča sa prostitutkom iskorištena kao žrtveni jarac?

Više nego žrtveni jarac, govorimo o marketingu. Pravila za prodavanje novina su: staviti na naslovnicu kralja, kraljicu, krvi i seksa.

Hrvatska ima novog predsjednika. Što mislite o njemu?

Nadajmo se najboljem. Ne znam mnogo, osim da je glazbenik, ali sam uvijek puna nade. Uvijek se nadam se će stvari krenuti na bolje, i nadam se da će suživot biti bolji, da nitko ne krene graditi zidove prema drugima i potencira različitosti. Vidjela sam da se u Puli stvorio metež jer su u jednoj robnoj kući pronađene pregače sa Mussolinijevom slikom. Mogu li reći što mislim? Uvjerena sam da to nisu plasirali Talijani. No, još uvijek je potrebno povezati riječi Talijan i fašist. Kako dokazati da su Talijani fašisti? Staviš Mussolinijevu sliku u pulsku robnu kuću. To je, kao i polemika s Berlusconijem: potrebno je biti toliko hrabar i ne pojednostaviti svaku činjenicu. Pojednostavljivanje nam daje sigurnost, ali nije u redu.