Autor teksta je jedan od osnivača Srpske demokratske stranke i nekoć bliski suradnik pokojnog premijera Srbije Zorana Đinđića.

Naši ljudi često gube iz vida da, pored toga što dijelimo Banat s Rumunjima, također dijelimo Srem/Srijem s Hrvatima. Pored gomile relativno svježih, a jako loših, tragičnih uspomena koje nam je donijela povijest, ili će prije biti mi njoj, ima tu i lijepe i zanimljive zajedničke baštine.

Ovoga puta mislim na bećarac, kafansko-svadbarsku muzičku zajebanciju bez kraja i konca, otvorenu formu bogatu koloritnim, duhovitim i lascivnim sadržajima, koji često prelaze granice ka pornografiji i nadahnutom pijanom prostakluku. Bircuzi i svadbe po Slavoniji, Zagorju, Mačvi i Bačkoj također su mjesta i događaji gdje se razgranala i rascvjetala ova narodna stihoklepačka bakanalija. Pa kakve veze ima nadnacionalni, prekogranični bećarac s temom kojom će se baviti ovaj esej, mislim na cajke? 

Ima, jer on je njihovo mjesto rođenja, njihov zavičaj, on ih je opjevao i proslavio, konačno ih lansirajući u svijet estrade. Aktualni napisi o cajkama više se bave gospođom estradnom umjetnicom s početka sedamdesetih čiji je nadimak Cajka nego pravim ishodištem, za koje se zaista može uzeti bećarac.

"Caj, caj, cajka iz Novoga Sada." Miljušova ga izvodi u light verziji gdje se više podrazumijeva i rimuje nego što se kaže. Sviđalo se to nekome ili ne, 99 posto tih cajka-bećaraca je heavy i ravničarski "masno":

"Caj, caj, cajka iz Novoga Sada,
upecala štuku debelu ko ruku, upecala klena meni do kolena, upecala šarana, digla noge do tavana…  
Opet cajka j….. je majka,
Više volim tvoje s... nego Dunav pored Tise,
više volim tvoju m….. nego kumpir u pirindžu,
amaaaaaan….

Caj, caj, cajka iz Oseka grada,
kuvarica pile peče, iz pileta voda teče,
pile ćemo da jedemo, kuvaricu da 'ljubimo'
Ušu, ušušu, ušo Đavo u kuću, napravio nesreću, svu rakiju popio, dok je cajku j….,
amaaaaaaan…"         

U isto vrijeme kada je Miljuš Svetlana Cajka štampala svoje singlice, a Cigani sa zlatnim zubima po bircuzima dodavali masne i unaprijeđene verzije, mi, golobradi dječaci, kroz prozore željezničkih bifea u vojvođanskoj provinciji gledali smo pijane marginalce.

Pogledi bi nam se užarili kada bi se u "terminalnoj fazi", negdje u bermudskom trokutu pelinkovca, kruškovca i kolonjske vode, pojavile blajhane cajke s razorenim punđama i razmazanom, drečavom šminkom. Često bi one znale zaokružiti dnevni pazar u naručju obnevidjelih pijanaca, cirkajući posljednji pelinkovac i mazno im džepareći izgužvani keš, ako ga je uopće ostalo. Umakle bi u noć prije sirene posljednjeg novosadskog šinobusa.

Pored toga, iako se tu radi o vrhunskom narodnom stvaralaštvu, cajke, ovoga puta seoske, zatječemo i na koloritnim platnima čuvenih hrvatskih i jugoslavenskih slikara naivaca Ivana Generalića i Krste Hegedušića. Bećarski aspekti narodnog života oduvijek su predstavljali inspiraciju za različite fele kreativaca "iz naroda".

Uvod koji sam napravio je retrospektiva neophodna da bismo osjetili i shvatili koliko je pojam cajke prije devedesetih podrazumijevao jednu potpuno drugu energiju, nešto što nas je često skandaliziralo, ali i nasmijalo, nešto kao "zabranjeno voće", ali bez pesticida, nešto sladunjavo, uzbudljivo, naivno i u suštini benigno u odnosu na toksični prtljag koji aktualni pojam cajke danas vuče za sobom.

Nova kontekstualizacija nakon 90-ih

Nakon krvavih devedesetih cajke su dobile sasvim novu kontekstualizaciju koja se više ne svodi na kafanske pevaljke i ostale kamenjarke ni samo na melos iz donjih registara narodnog stvaralaštva, nego predstavlja kompleksni simbol "ratne i mačo kulture".

Baja Mali Knindža i Thompson, kao i huliganske navijačke grupe sa svojim pjesničkim repertoarom, samo su čvrsti, vidljivi ram za sliku jedne supkulture kojoj se podjednako vesele upravo isti oni koji su onomad, i koji bi opet sutra, jedni drugima povadili oči.

Ovdje se za razliku od 70-ih ne radi samo o tekstu pjesama koji je i kod spomenute dvojice eksplicitan i jasan. To je tek vrh ledenog brega. Ovdje se radi o čitavoj jednoj kulturi u čijim temeljima leži Željko Ražnatović Arkan, a stoji, kao karijatida, Svetlana Ražnatović Ceca - Adam & Eva zavjeta koji je zapečaćen krvlju devedesetih, rodonačelnici grijeha čiju cijenu plaćaju oni koji žele sličiti na njih ili postati kao oni, kad porastu.

Drugu matricu, daleko bezopasniju i prihvatljiviju, patentirali su prva velika estradna heroina Lepa Brena i tenisač Boba Živojinović, tako da smo pored estradno-kriminalnog formata dobili i estradno-sportski, izrazito prisutan u hrvatskom celebrity miljeu.

Iz žanra u mračni društveni fenomen

Sjajni film Toma, dirljivi omaž legendarnom pjevaču Tomi Zdravkoviću, vrlo nam je slikovito prikazao milje koji su stvarale i u kojima su se kretale zvijezde narodne muzike predratne Jugoslavije. Tada su cajke bile žanr, a tijekom i nakon naših ratova izrasle su u mračni društveni fenomen.

Tu nije bilo ubojica i narkodilera; policijskih službenika koji u slobodno vrijeme rade kao osiguranja u klubovima kriminalaca različitih profila; djevojčica u pubertetu koja se jedna drugoj obraćaju "brateee"; realityja na državnim frekvencijama gdje histerične silikonke samo što se ne počupaju dok ih tetovirani, klipani svježe izašli iz zatvora šatro razdvajaju; nije bilo da državna tajnica MUP-a, do skora s nanogvicom, završi u zagrljaju face iz žandarmerije koja svoje navijačke strasti na tribinama voljenog kluba dijeli s vođama huliganskih i narkodilerskih grupa…

Nekada je ovaj opasni polusvijet gostovao u emisijama Milomira Marića i Vanje Bulića, a danas oni u goste primaju krimose kao autori vlastitih emisija poput Bajki iz podzemlja. Istovremeno, biblijska Eva dobiva svoj redovni termin na jednoj drugoj televiziji s nacionalnom frekvencijom, u emisiji smjernog obiteljskog naslova Ceca & Deca show.

Možda ovaj krug treba zatvoriti simboličkim podsjećanjem na karijeru sina pokojnog predsjednika Miloševića koju je započeo kao ovlašteni "uvoznik" cigareta, ali i vlasnik slavne požarevačke folk diskoteke, te je danas avansirao u status jednog od šefova ruske mafije…

Pošto nisam nikakav čistunac, neću ignorirati cajke ni u kavani ni izvan nje, ali svakako ih neću financirati. Platiti ulaznicu za njihove koncerte ili kupiti nosače zvuka mnogo je više od naknade za laku zabavu. To je podrška ratnoj kulturi, vjetar u jedra glamuroznoj lađi gdje žurka ne prestaje, a koja se kreće trasom Titanica. 

Također sam potpuno svjestan da ovaj ni slični eseji ili geste neće zaustaviti ili obuzdati prisutnost cajki u javnom prostoru niti značajno utjecati na broj konzumenata ove kulture.

Kako smo s trave stigli do heroina?

Potpuno nesklon zabranama, smatram da je nužno da kulturna i medijska zajednica potaknu dugoročni i otvoreni dijalog, makar na prostoru bivše Jugoslavije, a na temu: kako smo s nivoa izvorne narodne i starogradske muzike i, naravno, bećaraca sišli u podzemlje ratničke supkulture koja je probudila i podigla najgore i najtoksičnije slojeve taloga u nama? Kako smo s trave stigli do heroina?

U stvarnom svijetu propisa i pravila 21.stoljeća smo, iako strastveni pušači, razumjeli i prihvatili da postoje javni prostori, i bit će ih sve više, u kojima nema pušenja  Pa i aktualni televizijski paketi također poznaju praksu plaćanja dodatnih naknada za otključavanje pojedinih specijaliziranih kanala npr. za odrasle, zar ne?

Bilo kako bilo, ono što mi na kraju ulijeva neku nadu jest osjećaj da se mi, koji jesmo promatrači, ali nismo konzumenti ovog malignog folk derivata, teško možemo gledati preko nišana. Zato, kako je nekada pjevao Buldožer: "Svi na ovu stranu, svi; i ti, i ti,i ti,i ti."

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.