TRIDESETA godišnjica Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu bila je vrlo važan dan u bivšoj državi, a sve su zasjenili čupavi rokeri. Među njima je bio i Zlatko Pejaković.

Prosinac 1973.: Tridesetogodišnjica Drugog zasjedanja AVNOJ-a bila je za televiziju prilika da pokaže što sve zna i može. Praznik se svake godine u studenome obilježava posebnim recitalima, sjećanjima sudionika i svjedoka povijesnih događaja, filmovima s tematikom iz NOV i drugim prigodnim prilozima.

Ovog puta, pošto je godišnjica bila okrugla i pošto joj je od prvih početaka priprema pridavan izuzetan, jubilaran značaj, očekivali smo da će i JRT izvesti neki izuzetan programski podvig. Ako smo ostali nešto malo razočarani, to jamačno nije stoga što se zaposlenici televizije (i posebno angažirani suradnici sa strane) nisu pošteno trudili da zadovolje izuzetna očekivanja, nego vjerojatno zato što smo očekivali još više - više nego što je trebalo očekivati.

Prijenos glavnog događaja - svečane sjednice u Jajcu na sam dan 29. studenoga - bio je korektan. To je, uostalom, i najviša moguća ocjena za takvu vrstu emisije, gdje se od televizije i ne traži ništa drugo nego da bude otvoreni kanal između Doma kulture u Jajcu i milijunske publike širom Jugoslavije.

Priznanje pripada kamermanima, mikromanima i ostalim trudbenicima tv-tehnike koji su se pobrinuli da ne bude kiksa. 

Mladi veterani

Ako nam je televizija tako omogućila da Titov referat pratimo kao da smo u samoj dvorani - uoči svečane sjednice, navečer u srijedu, 28. studenoga, ona (Televizija, s velikim T) je bila domaćin, organizator i maltene centralna osoba velike priredbe u istoj toj dvorani.

To što je priredba ipak ostala podređena temi i što je izbjegnuta opasnost da se sve zajedno pretvori u neku vrstu "super-tv-šoua", valja zahvaliti osjećaju mjere i ukusa kako scenarista Ljubomira Simovića, tako i redatelja Bode Markovića. 

Razgovori na licu mjesta s nekolicinom veterana Revolucije i nekolicinom mladih samoupravljača bili su - kao ideja - dobrodošlo osvježenje; kao realizacija, pokazali su da ubuduće valja pažljivije odabirati sugovornike.

Dok je, recimo, kazivanje dr. Pavla Gregorića zvučalo neposredno, humano i duboko osjećajno, odgovori nekih predstavnika mlađeg naraštaja odzvanjali su kao napamet naučene fraze.

Uopće uzevši, veterani su djelovali autentičnije, svježije i - mlađe.

Raskorak između ideje i realizacije osjetio se i u recitatorskim točkama. Dok su stihovi bili znalački probrani, oni koji su ih govorili, kao da se nisu mogli (ili nisu ni smatrali za shodno) otresti šablonskog teatralnog patosa. Odakle uopće ta navika da se o godišnjicama datuma Revolucije (ove naše) stihovi recitiraju kao na estradama 1789. ili 1848.?

Deplasirani čupavci

O džeziranju i "osuvremenjavanju" partizanskog melosa: Sumnjiv je argument da se tako ("moderniziranjem" pjesama iz NOB u stilu "roka", "bita", "popa" i ostaloga što upražnjavaju VIS-ovi) tradicije naše revolucije "približavaju" današnjoj omladini.

Na priredbi za veterane te revolucije, pak, o tridesetogodišnjici najpresudnijeg njenog događaja, "osuvremenjena" pjesmica insipidnog proznog teksta i muzike izvučene iz arhive festivalskog kiča, mogla je djelovati samo kao parodija, što u konkretnom slučaju znači: blasfemija.

I još nešto: ako bradati čupavci u ovo naše današnje vrijeme svojom kosatom pojavom žele izraziti protest protiv konvencija građanskog društva - kada se pojave na bini Doma kulture u Jajcu, i to još na svečanoj priredbi posvećenoj godišnjici onoga što se tu zbilo 1943. godine, oni u tom kontekstu svojim izgledom prije mogu evocirati uspomenu na bradate čupavce iz upravo te, 1943. godine... Šteta što su takvi sitni propusti okrnjili vrijednost jedne inače lijepo zamišljene i dobro izvedene priredbe.

Od ostalih emisija vezanih za jubilej AVNOJ-a treba istaknuti zanimljivo kazivanje Petra Stambolića. Iako bi sadržaju njegovih sjećanja više odgovarala monološka forma, sudjelovanje sugovornika, diskretnog Dušana Mitevića, nije odveć smetalo.

Spektator (TV novosti, 1973.)