TEŠKO je prisjetiti se igre koja je stvorila sumanuto velika očekivanja kao što je to slučaj s nastavkom hvaljene PlayStation ekskluzive The Last of Us.

Možda nismo mogli govoriti o nekoj prevelikoj revoluciji jer prvi The Last of Us samo je savršeno kombinirao sve ono što su utemeljili njegovi prethodnici (posebno Resident Evil 4 i podcijenjena petica), ali i ono što je Naughty Dog naučio radeći na drugom Unchartedu, stvorivši gotovo savršen recept i ravnotežu kakvu očekujemo od jednog AAA blockbustera.

Međutim, ono što The Last of Us čini jedinstvenim nije samo odlična grafika, atmosfera ili fenomenalan soundtrack oskarovca Gustava Santaolalle već u prvom redu izvrsno napisan scenarij i briljantna gluma Ashley Johnson i Troya Bakera koji su besprijekorno utjelovili glavne junake, Ellie i Joela. Ako ste ikada imali priliku pogledati video reakcija uplakanih fanova na prvi trailer dvojke, jasno vam je da The Last of Us mnogima predstavlja više od igre.

S tim na umu upustiti se u nastavak mnogima se činilo kao pogreška, a toga su bili svjesni i tvorci jer, realno, zašto upropastiti nešto što ljudi smatraju savršenim?

Bez previše filozofije, drugi The Last of Us nije upropastio jedinicu.

Više od videoigre

Reći da je dvojka "bolja od jedinice" bila bi neoprostiva simplifikacija iako u tehničkom pogledu to nesumnjivo jest. Što je i razumljivo. Na kraju krajeva, od Naughty Doga u 2020. i očekujete vizualno savršenstvo, ali kao što sam već napisao, vizualni i tehnički aspekti nisu razlozi zbog kojih ovu igru volimo.

Najjednostavnije rečeno, dvojka je toliko pametno i pažljivo napisana da jedinicu čini boljom i pritom je zaokružuje na bezbroj nevjerojatnih i neočekivanih načina. Ovo je toliko više od onoga što smo navikli viđati u videoigrama. Franšiza The Last of Us je bila i, na veliku radost najvjernijih fanova, ostala najbolje napisana igra na bilo kojoj platformi i bez ikakve je sumnje najbolja igra generacije.

Stoga i ne iznenađuje što je HBO odlučio snimiti seriju upravo po ovoj igri. Hoće li im poći za rukom prenijeti sve ovo na male ekrane, to je drugi par rukavica, ali držimo fige.

O spoilerima bez spoilera

Što se radnje tiče, jednostavno je nemoguće ući u dublju analizu a da pritom ne otkrijete ključne dijelove igre pa na to zapravo i ne treba trošiti previše vremena.

Dovoljno je reći da je radnja dvojke smještena pet godina nakon događaja iz jedinice, da je Ellie 19-godišnjakinja koju uz klasične tinejdžerske probleme muče i pitanja na koja je teško dati jednostavan odgovor te da ona i Joel još uvijek žive u relativno mirnoj zajednici u gradiću Jacksonu. Nakon nasilnog događaja koji taj mir ozbiljno naruši, Ellie kreće u osvetnički pohod kako bi kaznila odgovorne i pokušala pronaći smisao u svemu što joj se događa.

Mnogobrojni obrati i scenarističke odluke vjerojatno će podijeliti igrače i možete se okladiti da se mnogima neće svidjeti smjer u kojem je radnja krenula, ali to je ono što ovu igru čini boljom jer bavi se kompleksnim i iznenađujuće aktualnim temama koje su turbulentni sociopolitički događaji unazad nekoliko godina učinili još aktualnijima. Kao što smo mogli i očekivati, nadilazi kritike koje su se pojavile u tjednima prije izlaska, a vezane su, između ostalog, i za seksualnu orijentaciju likova.

Za početak, seksualna orijentacija Ellie ne samo da nije ništa novo (znamo to od prvog dijela) već je potpuno nevažna za igru na kojoj je Naughty Dog naporno radio punih sedam godina. Pisati da TLOU 2 nije dobar zato što je Ellie lezbijka ili donositi zaključke na šturim informacijama koje su procurile, promašeno je kao i govoriti da No Country for Old Men nije dobar film zato što vam se ne sviđa frizura Antona Chigurha.

Drugim riječima, radi se o gotovo uvredljivo plitkim i irelevantnim opažanjima i bilo bi podjednako uvredljivo ozbiljno raspravljati o njima.

Igra generacije

No, prije nego što steknete dojam da je ovo videoigra koja sve svoje adute ima na strani scenarija koji su napisali Neil Druckmann i Halley Gross (serija Too Old to Die Young i Westworld), valja istaknuti da se radi o jednoj od vjerojatno najzabavnijih, najbrutalnijih i vizualno najimpresivnijih igara generacije. Generacije koja nam je dala igrice Horizon Zero Dawn, God of War, The Witcher 3, Spiderman, Grand Theft Auto V, Death Stranding, Detroit: Become Human, Red Dead Redemption 2 i mnoge druge.

A to jako puno govori.

The Last of Us je sve ono što ste imali prilike vidjeti u trailerima, ali i puno više od toga.

Ipak, postojao je opravdan strah da traileri prikazuju uljepšanu verziju stvarnosti i da stvari nisu toliko fluidne kao što je prikazano. I to je donekle točno, ali ne radi se o pokušaju tvoraca da prevare igrače ili najave nešto što ne postoji u konačnoj verziji igre. Daleko od toga. Sve što ste vidjeli postoji i u igri, ali nije toliko učestalo. Igra zaista ne funkcionira kao traileri, ali razmislite li malo o tome, i bolje da je tako.

Naime, traileri su pokazali igru koja vas često zasipa mini cut scenama koje svakom okršaju daju filmski štih kakav do sada nismo imali prilike vidjeti. U stvarnosti nije tako. Da, postoje dijelovi koji uistinu jesu takvi i impresivni su, ali Druckmann i ekipa nisu zaboravili da silovanje cut scenama u konačnici ubija dinamiku. Stoga, ne očekujte da će svaki neprijateljski zamah maljem biti popraćen impresivnom animacijom, ali ne zaboravite da se radi o ispravnoj odluci.

U isto vrijeme pripremite se na suludu akciju, prizore koji će vas ostaviti bez daha, neopisivu igrivost, neprimjetne prijelaze između cut scena i igre te vjerojatno najbolju optimizaciju koju ste imali prilike vidjeti. Igru smo isprobali na PS4 Pro i stvari funkcioniraju savršeno. Vrijeme učitavanja je nevjerojatno kratko za igru koja ovako izgleda, a na trenutke je izuzetno teško povjerovati da su remasterirana jedinica i dvojka igre koje su se pojavile na istoj konzoli.

Brutalno s razlogom

Iako je mehanika igre više-manje nepromijenjena, učinjene su mnoge sitne preinake i neke veće promjene pa osim što možete izbjegavati udarce, skakati i provlačiti se kroz pukotine u zidu ili cijevi, uvedeno je i kretanje iz ležećeg položaja, što unosi niz promjena u način na koji se obračunavate s neprijateljima.

Borba je dinamična, besprijekorno animirana i neopisivo brutalna pa neće biti preveliko iznenađenje ako se u danima nakon izlaska pojave napisi o reakcijama unezvijerenih roditelja ili raznoraznih udruga kojima će sve ovo biti "nedopustivo". No, to je nešto na što smo se već navikli, ali ovo je jedna od rijetkih igara koja će vas natjerati da razmislite o svojim potezima i neprijateljima koji vam se nađu na nišanu.

Više ne govorimo o hordama bezimenih bezveznjaka čija je jedina svrha da budu na ovaj ili onaj način ubijeni na vašem putu do sljedećeg checkpointa. Svaki od njih ima ime, postoje međusobni odnosi, a uvedeni su i psi koji također su povezani s vlasnicima. Istina, nije da će vas to spriječiti da uletite s mačetom i poubijate sve što hoda, ali nakon što se strasti smire, možda na trenutak i razmislite o onome što ste učinili.

Postoje dvije nove frakcije (Washington Liberation Front i tzv. Scarsi) koje donose ne samo neprijatelje već i likove bitne za priču, a evoluirali su i zaraženi pa uz već poznate njuške imate i nekoliko novih zombija koji će vam zagorčavati život.

Nevjerojatni detalji

Kao što smo mogli vidjeti u najavama, TLOU 2 se malo otvorio. Ne radi se sad o open world pristupu u stilu igara kao što su The Witcher ili Red Dead Redemption, ali ako to poželite učiniti, imat ćete priliku detaljno istražiti kvalitetno dizajnirane mape koje kriju brdo resursa, što će vam uvelike olakšati na trenutke tešku igru.

Svaka ruševina i svaka prostorija kuće ili zgrade u koju banete djeluje kao rezultat ozbiljnog promišljanja o svakom milimetru koji je završio u igri. Obiteljske fotografije, dnevnici, pisma, časopisi, kolekcija filmova, knjige, igračke i krvlju zaprljane plahte, svaki detalj otkriva vam ponešto o ljudima koji su nekoć ovdje živjeli ili radili. Teško je uopće opisati koliko je pažnje i truda uloženo u svaki detalj svake prostorije u kojoj ćete ponekad provesti manje od minute, a ponekad samo protrčati kroz nju.

Što se eksterijera tiče, Naughty Dog ovdje je uspio pokazati zavidnu razinu suzdržanosti. Naime, Uncharted 4 često vas je znao zadiviti predivnim panoramama, šarenilom i lokacijama razbacanim diljem svijeta od kojih je svaka impresivna na svoj način.

U slučaju ove igre imate Seattle. Seattle je nesumnjivo zanimljiv grad, ali radi se o jednom gradu koji je uz sve to i najvećim dijelom razrušen, nerijetko poplavljen i redovito obrastao raslinjem, što sve pretvara u depresivnu mješavinu trave, mahovine, mutne kišnice, blata, hrđe, prašine, prljavih prozora, trulih dasaka, čelika i betona. Naughty Dog stavio je realnost na prvo mjesto, ali s toliko mašte i originalnosti da vas ponekad istovremeno uspijevaju deprimirati i oduševiti.

Istina, mogli su priču podrediti vizualnom aspektu i tako omogućiti šarolikiju pozadinu za krvoločni pohod junakinje, ali nisu. Kao i u mnogo drugih situacija u ovoj igri, izabrali su teži put, ali to se u konačnici isplatilo. Iskoristili su sva obilježja jednog grada, sva predgrađa, obalu, šume, parkove, rijeke, garaže, trgove, nebodere, trgovine, teretane, gradilišta, podrume, tavane, zabavne parkove i svako doba dana i pritom stvorili nevjerojatnu količinu nezaboravnih lokacija i trenutaka koji će vas natjerati da im se ponovno vraćate (replay value je nevjerojatan i vjerojatno ćete se odlučiti na ponovno igranje čim je prvi put završite).

Zbog ovoga se kupuje PlayStation

Nemoguće je jednom recenzijom obuhvatiti sve načine na koje će vas igra oduševiti, bila to kvalitetna gluma koja zaslužuje vlastiti tekst, izvrstan scenarij kakav nemaju ni neke razvikane serije, soundtrack za koji se ponovno pobrinuo Santaollala ili nešto banalno kao što je činjenica da je netko napokon pronašao originalan način da utilizira tragično neiskorišteni touch pad na kontroleru, ali to je manje bitno. Igra je nastajala sedam godina i bilo bi smiješno da to ijednom recenzentu pođe za rukom.

U isto vrijeme nepotrebno je stvarati dodatnu pompu oko nečega što će odjeknuti pisali mi o tome ili ne. Samo ćete dodatno podići očekivanja i na temelju šturih, spoiler-free naklapanja natjerati ljude da razmišljaju o nečemu što nisu ni vidjeli. Ovo jednostavno morate odigrati i dopustiti da vas autori uvuku u priču, "ispreskaču" obratima, temama i pitanjima na koja ćete sami davati odgovore jer dio toga je serviran, ali onaj najbitniji dio prepušten je vama.

The Last of Us Part II uspijeva u mnogo toga, ali ono što im je ponovno pošlo za rukom jest stvoriti igru o kojoj ćete razmišljati i raspravljati dugo nakon što je završite.

Ako ste voljeli jedinicu, obožavat ćete dvojku, a čak i ako se razilazite s autorima u vezi s razvojem priče, nemoguće je ne cijeniti odluku tvoraca da fanovima ne daju ono što žele, već ono što zaslužuju. Ovo nije puko servisiranje očekivanja, već dokaz da je Druckmannu itekako stalo do priče koju je započeo, čak i pod cijenu da neke od vjernih obožavatelja u procesu razočara ili razljuti. Riječ je o igri zbog koje se kupuju konzole. Ovo je remek-djelo koje je letvicu podiglo na novu razinu, ne samo za druge već i za Naughty Dog. Što god odluče učiniti nakon ovog, bit će osuđeno na uspoređivanje s The Last of Us. 

Granica je ponovno pomaknuta i bit će užitak gledati koliko će industrija zbog toga biti bolja.