O NOVOM potencijalnom krahu industrije videoigara govori se već neko vrijeme, a nedavni razvoj situacije stvorio je dojam "savršene oluje" koja mnoge navodi na pomisao da se ovog puta radi o nečem većem od pukih nagađanja.

Tome pridonose valovi otpuštanja, umjetna inteligencija i njezin pogubni utjecaj na tržište hardvera, odlazak fizičkih medija, prenapuhani budžeti AAA naslova koji sve teže ispunjavaju očekivanja te generalni "dickensovski" osjećaj da istovremeno živimo u najboljim i najgorim vremenima. Nije pretjerano reći da je industrija neprepoznatljiva u odnosu na onu prije samo pet ili šest godina.

I dok je svaki sektor gaming industrije na gotovo svakoj razini pogođen nizom problema, za prosječnog potrošača bitno je samo jedno - je li gaming postao preskup hobi?

Sve je prokleto skupo, a igre su još skuplje

Cijene konzola drastično su porasle i utrku svele na onu između Sonyja i Nintenda. Microsoft pokušava sanirati katastrofalne poteze Xbox odjela koji su doveli do toga da nova izvršna direktorica, Asha Sharma, "reže glave" na svakom koraku u pokušajima da kompaniju vrati na pravi put.

Naravno, u takvoj situaciji neke odluke neće biti pretjerano popularne među igračima jer je ona na poziciju došla s ciljem donošenja poslovno razumnih odluka koje gotovo nikada nisu u kategoriji servisiranja očekivanja fanova. Valve je ušao na tržište sa svojim novom "PC konzolom" Steam Machineom koja na papiru djeluje kao više nego solidna ideja dok je u praksi gotovo sulud koncept, potpuno neprihvatljiv prosječnom potrošaču.

DDa, PC je svakako najrazumnija platforma za nekoga tko želi najbolje iz svakog tabora uz više nego razumne cijene igara, ali to ne ide u prilog Valveu. Kao prvo, onaj kome treba uređaj za prolazak kroz Steam katalog vjerojatno već ima PC s daleko boljim performansama. S druge strane, novi igrač teško da će izabrati Steam Machine, koji je gotovo trostruko skuplji i objektivno slabiji od PlayStationa 5 starog šest godina, a u isto vrijeme neće imati ni pristup igri GTA VI, koja je tehnički "jedina igra" u 2026. i 2027. godini.

I dok bismo u ovoj fazi trebali samo šutjeti i strpjeti se da ova oluja užasnih vijesti malo popusti, Sony izlazi s viješću o napuštanju fizičkih medija.

Odluka je jednoglasno pozdravljena gromoglasnim srednjim prstom kompaniji, iako - kako to obično i biva - nije ni približno neutemeljena ili pogubna kako je neki prikazuju, jer većina igrača i industrija, iz niza razloga, već ionako funkcioniraju digitalno. Usporedbe radi, 2013. godine digitalna prodaja činila je samo 13 % ukupne prodaje igara, a do 2025. godine taj je udio narastao na apsolutno dominirajućih 80 %.

Ipak, u konačnici ovo nije samo pitanje gramzivosti ili zakidanja potrošača, već i kulture te očuvanja igara u izvornom obliku. Ako danas još uvijek možete pronaći starije romane, filmove ili albume u izvornom obliku, bilo bi suludo da to ne bude slučaj i s videoigrama. Prešutno, to igre ponovno gura izvan domene umjetnosti, za što se industrija dugi niz godina borila.

Uzmemo li u obzir činjenicu da igre više ne kupujete već ih "posuđujete na neodređeno vrijeme", sve je teže prožvakati cijene koje se kreću oko 80 eura za nove AAA naslove. GTA VI već je pomaknuo tu granicu na 100 eura za ultimativnu verziju, dok je EA to doživio kao sugestiju pa za "najultimativniju" verziju svojeg naslova FC27 traže 150 eura. To gaming gura duboko na teren luksuzne robe namijenjene samo onima dubljeg džepa, a time se vrlo konkretno briše tradicionalno najveća prednost konzola - pristupačnost za prosječnu radničku obitelj.

Otkazi, otkazi i još otkaza

Kad smo već kod obitelji, treba se pozabaviti i obiteljima onih koji su također pogođeni masovnim otkazima ili, da se okoristimo PR eufemizmom, "nužnim restrukturiranjem poslovanja". Naime, opsežno istraživanje GDC-a (Game Developers Conference) pokazalo je da je svaka treća osoba, odnosno 33 % svih američkih developera, osobno doživjela barem jedan otkaz u protekle dvije kalendarske godine.

Na globalnoj razini taj prosjek iznosi visokih 28 %. O težini krize svjedoči i podatak da se 48 % onih koji su dobili otkaz izjasnilo da, usprkos mjesecima očajničkog traženja, i dalje nisu uspjeli pronaći novo zaposlenje. Od te brojke, nevjerojatnih 36 % ljudi na burzi rada u industriji nalazi se dulje od godinu dana. Razlog leži u prezasićenom tržištu rada, gdje zbog golemog broja otkaza postoji hiperkonkurencija za drastično smanjen broj otvorenih radnih mjesta.

I dok će glavešine kompanija kriviti "potrebe za restrukturiranjem" i "teške tržišne uvjete", korijenski razlog najčešće leži u neobuzdanim, prenapuhanim budžetima. Razvoj AAA naslova izmaknuo je kontroli, a ono što se nekada razvijalo tri godine sada traje od pet do sedam godina.

Budžeti koji su se nekada zaustavljali na 50 milijuna dolara sada rutinski probijaju granicu od 200, pa čak i 300 milijuna dolara produkcijskih troškova, uz jednako velike marketinške izdatke. U prijevodu, jedan podbačaj dovoljan je da osjetno financijski ošteti ili potpuno ugasi cijeli studio.

Sjećate li se megalomanije giganta Microsofta i njihove akvizicije Activision Blizzarda? Taj veliki poslovni potez također je završio gašenjem tisuća radnih mjesta, a slično je učinio i Sony, koji je za nekoliko milijardi kupio Bungie.

Paralelno s otpuštanjima događao se i ekspresni razvoj napredne generativne umjetne inteligencije, što je stvorilo potpuno novi egzistencijalni strah među radnicima na svim razinama. Iako su štrajkovi donekle osigurali ugovore za budućnost, prijetnja umjetne inteligencije više nije samo u sferi pojedinih grana pojedinih industrija, već je prerasla u strah od neviđene globalne financijske i ekološke krize.

A gdje je Hrvatska u ovoj priči? Iznenađujuće, istraživanja pokazuju da hrvatska industrija videoigara prolazi kroz više nego dobro razdoblje. Tijekom 2025. godine usko povezani mali hrvatski timovi izbacili su čak 189 videoigara za računala i konzole te 27 naslova za mobitele.

Uz sve to, Ministarstvo kulture i HAVC prepoznali su videoigre kao vid umjestnosti što je mali korak za svijet, ali ogroman za Hrvatsku, a donekle smo prepoznati i izvan granica države. Ipak, predstavnici industrije upozoravaju da je nestalo lakog i jeftinog stranog novca. Studiji sada moraju financirati igre iz vlastitog džepa, što je ogroman rizik. Zbog manjka novca i smanjenja troškova "hladnog pogona", tvrtke smanjuju broj stalno zaposlenih i sve se više oslanjaju na privremene angažmane freelancera.

Game Over?

Sve u svemu, nije bajno. Nema više idealizma iz devedesetih, besmislenih spajanja studija i niti prevelike nade za "beskonačni rast". Stvarnost je našamarala sve one s fiks-idejama i sad gledamo fazu otrežnjenja.

Je li smrt fizičkih izdanja loše? Naravno, ali da si ne lažemo, odluka je bila na nama i odlučili smo da je naš put digitalan. Igre na diskovima su prošlost. Distribucija se u potpunosti seli u "oblak" i na digitalne servere koje kontroliraju megakorporacije. Igrači više zapravo ne posjeduju igre koje su platili, već su zaključani u zatvorene monopolističke ekosustave unutar kojih korporacije umjetno dižu cijene.

Mislite da je situacija s hardverom privremena? Mnogi upoznati sa situacijom neće se složiti s vama. Štoviše, pripremite se novu eru jer zbog strogih monopola na ključne komponente i namjerno smanjene konkurencije, pravilo da tehnologija s vremenom postaje jeftinija više ne vrijedi.

Cijene idu samo prema gore, zbog čega igranje visokobudžetnih igara postaje ekskluzivan, prestižan i luksuzan hobi rezerviran za bogatije.

Nakon višemjesečnih štrajkova, glumci i izvođači (vizualni i glasovni) uspjeli su se ugovorima zaštititi od AI-ja. S druge strane, u "tišini" se događaju masovni otkazi onima koji se bave rutinskim kodiranjem, analitikom i generičkim dizajnom jer ih zamjenjuje algoritam radi maksimizacije korporativnog profita.

Dok mali regionalni studiji preživljavaju oslanjajući se na originalnost svojih igara, najveći svjetski izdavači padaju u ruke moćnih državnih i političkih grupacija. Primjerice, imamo slučaj saudijskog preuzimanja EA-a koje je priča za sebe, a tekst je već ionako predug. 

Ovo nije alarmističko pisanje već pregled situacije i nešto s čime su se svi oni koji situaciju prate već više manje pomirili. Neki će to nazvati "krahom", drugi "neizbježnom promjenom". Na kraju krajeva, veliki krah gaming industrije već se dogodio 1983. i trajao dvije godine, a nakon toga sve je i dalje nastavilo funkcionirati, ali prema malo drugačijim pravilima. Gaming industrija neće propasti, ali potencijalno bi mogla mutirati u još hladniju i nemilosrdniju poslovnu stvarnost. 

Ipak, zanimljivo je pratiti Nintendo koji je i nakon prvog kraha izašao kao novi kralj industrije. 

I ovog puta čini se kao da su u vrlo povoljnoj poziciji. Naoko ne radeći apsolutno ništa, Nintendo odjednom djeluje kao "konzola za raju". Imaju najjeftiniju relativno moćnu konzolu koja ne može u najvećim postavkama pokretati najjače naslove, ali sasvim su pristojno optimizirane za konzolu koju možete imati u dnevnom boravku ili sa sobom na putu. 

Za razliku od ostalih, zadržali su fizičke medije iako tehnički nisu jer kupujete kutiju s karticom i onda downloadate igru, ali optika je bitna. Osim toga, dok drugi ostavljaju "stari svijet" iza sebe, Nintedno itekako brine o svojoj povijesti (od starih naslova koji su dostupni u više manje izvornom obliku do Nintendo Musica koji je kao Spotify za glazbu iz njihovih igara).

A osim što oduvijek tradicionalno odbijaju ulaziti u tehnološke utrke (u kojima, pokazalo je novo vrijeme, svi gube), imaju ne samo ekskluzive već i pristup sve većem broju igara popularnih na drugim platformama. 

Naravno, GTA VI sve će nakratko promijeniti, ali što nakon toga? Trenutno se čini kao da su sva jaja u Rockstarovoj košari i kao da industrija ovisi o jednoj jedinoj igri. Što, povijesno gledajući, nije najbolja poslovna strategija. 

A čak i ako nemate ni najmanji interes za ovu temu, ovo je nešto što aktivno prate i oni koji s videigrama nemaju apsolutno nikakve veze.