SVI IMAMO onog jednog prijatelja koji s oduševljenjem iščekuje najnoviji horor.

Koji u kinu ne skače sa stolice, koji ne prekriva rukama oči zbog nadolazeće scene i koji se ne dere glavnoj glumici da je glupa i da ne ulazi u tu prostoriju.

E pa, ja nisam jedan od tih prijatelja. Glumica u hororu umre samo jednom, a ja umirem od straha 3 noći nakon toga.

Hodajuća kontradikcija

Osim što sam kukavica, ujedno sam i hodajuća kontradikcija. Osoba koja odbija odlazak u kino ako je u planu horor jer neće moći spavati, ali koja je ujedno i teški true crime junkie. Bojim se vlastite sjene, ali petkom navečer opuštaju me dokumentarci o ubojicama koji su svoje žrtve uhodili, maltretirali, mučili, ubili, poneki čak i skuhali. 

No čini se da nisam jedina koja upada u kontradiktornu grupaciju žena koje gutaju sve brojnije podcaste i dokumentarce ovog žanra. True crime doživio je eksponencijalni rast interesa, ali i produkcije u posljednje vrijeme. Popularnost koje bi se posramio i Truman Capote, otac crime žanra.

Što me toliko privlači u true crimeu?

Dugo sam samu sebe preispitivala zašto istovremeno mogu biti toliko strašljiva, a opet zaintrigirana zločinima koji su dokumentirani po stvarnim događajima. Je li sa mnom sve uredu, radi li se o obliku mazohizma? Što je to u true crimeu da mene (i ostale djevojke) toliko privlači da sam morala pogledati svaki novi dokumentarac na streamingu?  

Onda je prošli tjedan sve naslovnice preplavila vijest o još jednom silovanju, napadu, ubojstvu, prijetnji ženi. Ova vijest za nas bi bila samo još jedna kartica teksta da događaj nije dobio sada već poznati epilog u kojem je "gospodin pomilovan" jer je suštinski primjerak uzornog domoljuba, ratnika, alfa mužjaka.

Sranja u svijetu, nažalost, uvijek će se događati, no užasavajuće je što je u Hrvatskoj nasilje nad ženama (p)ostalo nacionalni sport. Ono se ne osuđuje društveno ni sudski. Verbalni i fizički napad nije vrijedan reakcije dok ne izraste u skaredan zločin. 

Tog dana sam konačno shvatila od kuda proizlazi moja fascinacija true crimeom. Moj interes razvio se u trenutku kada sam počela na vlastitoj koži shvaćati što znači biti žena na našim ulicama. Iz tinejdžerice koja noću po mračnim ulicama hoda jednako bezbrižno kao i po šoping-centru pretvorila sam se u gadget geeka koji doma ima alarme, kamere i sigurnosne aplikacije. 

Što znači biti djevojka u Hrvatskoj?

Što znači biti djevojka u Hrvatskoj, shvatila sam:

• Nakon što sam usred bijela dana u šoping-centru dobila šakom u glavu, a moj pas nogom u trbuh od frajera od 2 m i 100 kg. Nakon što je cijeli incident bio snimljen nadzornom kamerom, s licem počinitelja, a policija mi je rekla: "A ne znamo što da sad radimo. Ako otkrijete ime te osobe, javite nam."
• Nakon što mi je frajer prijetio baseball palicom da će razbiti i mene i auto ako mu ne prepustim parking-mjesto.
• Nakon što sam doživjela da me netko godinu dana uhodi, promatra i zna svaki detalj moje svakodnevice. Nakon što mi u tome nije pomogla policija, već žena svojom brzom reakcijom.
• Nakon što sam bezbroj puta od majstora doživjela prijetnje, pipkanje i uvaljivanje. 
• Nakon inboxa punih poruka: "Treba te grupno silovati", "Znam gdje živiš."
• Nakon što nakon moje rečenice: "Molim Vas, možete li Rexa staviti na lajnu, moj se boji velikih pasa" uvijek slijedi: "Glupačo, šuti, išamarat ću tebe i to tvoje govno."

Ovo nije rezime negativnih iskustava, ovo je primjer "bezazlenih" situacija u svakodnevici.

Razvila sam takav strah od bivanja sama u stanu da, ako dečka nema doma, promišljeno ostavljam njegove tenisice kaj vrata, na ulaz sam nalijepila lažnu naljepnicu "Oprez, oštar pas", stavila veliku pseću zdjelicu za vodu u kuhinju, a Wi-Fi preimenovala u "Kamera 3". 

Kad smo majka i ja ostale same, dogodila se nagla promjena u ponašanju susjeda

Zanimljivo je što mogu točno pin-pointat razdoblje u životu kada sam prepoznala naglu promjenu u ponašanju muškaraca. Prva instanca je bila oko moje 20. godine, prijelazom iz djevojčice u djevojku. A druga odlaskom oca iz "domaćinstva". Onog trenutka kada muško više nije bilo prisutno u domu, kada smo ostale majka i ja same, dogodila se nagla i zamjetljiva promjena u ponašanju susjeda i prolaznika.

Sjećam se da sam kao mlada razmišljala koliko mi je žao što se nisam rodila kao dječak jer bih barem fizički u takvim trenucima mogla zaštititi majku. Nažalost, spala sam na peper-sprej u torbici. 

Da se vratimo na početno pitanje. Zašto me gledanje true crimea opušta? Jer mi pruža lažan osjećaj sigurnosti i kontrole. Gledajući dokumentarac o tome što se drugima dogodilo, učim kako bih trebala postupati, što ne raditi i kako se zaštititi u slučaju da se meni dogodi slično. Učimo iz tuđih grešaka i pripremamo se za nezamislivo. Ta priprema je lažna sigurnost, ali je jedina stvar na koju imam utjecaj. Jer od svih ostalih institucija našeg društva ne mogu očekivati pomoć.

Što me naučilo gledanje true crimea?

True crime gledam jer me naučio:

• U nevolji je pametnije derati se "vatra" nego "upomoć".
• Ako te netko želi opljačkati, baciš novčanik/mobitel što dalje od sebe. Daješ si šansu za bijeg kada posegnu za time.
• Kako bi Židovi rekli, važna je lokacija, lokacija, lokacija. Pametno je nekome dati mogućnost da uvijek ima uvid u moju lokaciju. Bilo da je riječ o posebnoj aplikaciji ili Google Mapsu. Prva 24 sata su ključna.
• Ne zanima me je li pukla cijev, tražite susjeda, donosite mi poštu. Ako se niste najavili, ne otvaram vrata dok sam sama.
• Imaš palicu kraj vrata za samoobranu? Navuci na nju čarapu. Ako ti je želi zgrabiti iz ruku dok mlataraš, čarapa će skliznuti s palice i imaš drugu šansu za obranu.
• Sumnjam da me netko prati? Ne idem ravno doma. Triput skrenem u istom smjeru. Ako su i dalje iza mene, prate me. Ne želim im otkriti lokaciju svog doma.
• Ne smijem dozvoliti da me se odvede na drugu lokaciju. Čak ako mi je i nož pod vratom, bolje je riskirati ozljedu nego mogućnost da mi se neće moći ući u trag.
• Slušam intuiciju. Bitnija je sigurnost od mogućnosti da ću nekoga uvrijediti time što odbijam "pomoći". Pristojni prvi na*ebu.
• Lažne kamere, naljepnice "oštar pas", upaljena svjetla i glazba smanjuju mogućnost provale.
• Ako nemam peper-sprej, ključevi među prstima mogu pomoći.
• Ako zovem policiju, prvo naglasim lokaciju, sve ostalo kasnije.
• Kućna kamera dođe 200-tinjak kuna. Manje od novih cipela.
• Osim vrata i prozora, zaključavam i child lock u autu. Ovo sam naučila na teži način.

Zrela osoba kategorizira svoje traume po abecednom redu. Sva sreća da u Hrvatskoj abecedi imamo i č, ć, š, đ, dž i ž.