LEGENDARNI hrvatski fotograf Jadran Lazić ovog će vikenda u Hollywoodu u sklopu izložbe Unfiltered objaviti dosad neviđene fotografije Davida Bowieja. Izložba koja će se održati 9. lipnja u Goodform Salonu već je podignula prašinu u industriji, što nije nikakvo čudo s obzirom na to da će svijet prvi put vidjeti nikad objavljene fotografije glazbene legende.

Uz našeg najpoznatijeg fotografa s hrvatsko-američkom adresom, fotografi Suzanne Allison Witkin, Derrick Green, Dean Karr i Arthur Gorson pokazat će svoje dosad neviđene fotografije Micka Jaggera, Stevena Tylera, Johnnyja Deppa, Boba Marleyja, Paula McCartneyja i mnogih drugih, no najiščekivanije su upravo Lazićeve fotografije Davida Bowieja. Dio prihoda od izložbe ići će skloništu za životinje The Gentle Barn.

Legendarni hrvatski fotograf započeo je svoju karijeru 1969. godine u Vjesniku, najvećoj medijskoj kući u Jugoslaviji. Pet godina kasnije preselio se u Pariz i pridružio agenciji SIPA Press. Od 1987. godine živi i radi u Los Angelesu, Riječ o međunarodno priznatom fotografu čije su fotografije objavljivane u 52 zemlje diljem svijeta. 

U nastavku vam donosimo poglavlja o Bianci Jagger i Davidu Bowieju iz Lazićevih knjiga Ja paparazzo i Reporter.

DAVID BOWIE

David Bowie u Parizu! Odlična informacija, ali ima samo jednu manu: objavljena je u Celebrity-biltenu. Stara Maggy će "malo morgen" vidjeti od mene šampanjac. Barem ne tako skoro.

Od Bowiejeva press-attachéa doznajem notornu pizdariju - ekskluzivitet, "malo za promjenu", ima Sygma. Čuvši tu vijest, dobio sam plikove po cijelome mozgu, ali, na sreću, nisu se primjećivali a nisu mi ni smetali. Ti prljavi poslovi Sygme već mi opasno škode jetri. Više ne pijem, doduše pušim, ali neću oboljeti ni od čega ako preživim te Sygmine podvale. O, konkurencijo, ime ti je korupcija. Očito je press-attaché dobio neku pozamašnu lovu od tih pedera i tako Sygma opet likuje.

Ali, ne zvao se ja Jadran Lazić ako još večeras gazda Gokšin Sipahoglu neće uživati od zadovoljstva kad vidi da smo ih još jednom izradili. Tuk na utuk! Oni na potplaćivanje, ja ću na splitski dišpet. Pa kom' obojci, kom' opanci.

Pred hotelom "Plaza Athena" već čeka desetak fotografa. Čekaju, dosađuju se, i, kao klinci u školi, skraćuju vrijeme nekim igricama.

"Je li se pojavio Bowie?"

"Nije", kaže Michel, jedan od odličnih starijih slobodnjaka, "A osim toga, onaj štreber Simon Pietri (Sygma) već je unutra. Očito su sredili da njemu pripadne vrhnje. Da imam išta pametnije, ne bih više čekao ovdje".

Ima on pravo. Ako danas ne napravim neke Bowiejeve snimke, sutrašnje mi neće vrijediti ni "po' pi... vode", što bi rekli u Splitu. Ako ih ipak napravim danas, onda Sygma i Sipa imaju podjednake šanse za plasman.

Ulazim u hotel i slučajno shvatim tko je Bowiejev press-attaché.

"Dobro, dokle ćete davati Sygmi ekskluzivitet? Zna se zašto je to tako..."

"Što ste time htjeli reći?", tip se odjednom zajapuri.

Očito, pogodio sam ga u bolno mjesto. Odmah počne petljati da Bowie ionako nije u hotelu, a da je Sygma dobila ekskluzivitet zato što se prva najavila.

"To vi prodajte nekome drugome! Što radi Simon Pietri za šankom? Za koga on radi? Zašto je vozač već u autu kojim bi Bowie trebao izaći u grad? Nemojte vi meni prodavati muda pod bubrege! Takvi poput vas nisu me žedna preko vode preveli već godinama", ja ću njemu važno.

Odlučio sam se na rizik. Bowie svakako treba izaći jer je sve tako namješteno. Vozač u autu, Pietri za šankom, press-agent u predvorju hotela. Po svoj prilici, on će izaći na stražnja vrata.

Izlazim pred hotel i kažem ostalima da je sve uzalud jer je Sygma opet sve potkupila i očito je da je Bowie njihov. Još sam dodao: "Ja idem naći nešto pametnije! Ako ne nađem, vratit ću se po ovaj sitniš koji će nam ostati od Sygme".

Odlazim odlučno do auta i prilično bijesno odlazim. Ali, skrećem i vraćam se sa stražnje strane hotela. Možda ću prokockati Sygmin sitniš, ali možda će Bowie baš izaći na stražnji izlaz. I dok sam još tako razmišljao, vidim nekog šminkera, uopće ne sliči Bowieju, sasvim pristojno odjevenog, kako se iskrada iz hotela i odmah ulazi u očito naručeni taksi. No, taksi nije problem za mene. Osim svega, i sreća ponekad radi za mene jer je taksist neki predmirovinski čičica, ne žuri mu se, ne izvodi slalome i ja ih pratim bez poteškoća.

Odjednom, taksi stane. Bowie izlazi, ja ostavljam auto gdje jest, s četiri uključena žmigavca, izlazim i snima. Do sladostrasti. Na kraju krajeva, nije on Brando - ako me napadne, lako ću s njim izaći na kraj. Pratim ga sve do ulaska u japanski restoran. Ulazim za njim. Kad su me vidjeli s aparatom, prišla mi je jedna dama srednjih godina i zamolila da ih ostavim na miru jer sad rade. Pomislim da zapravo nemam više bogzna što snimiti i odlazim pred hotel gdje ostali i dalje čekaju.

"Ima li što novo?", pitam.

"Nema, čini se da neće ni biti, jer je i Pietri otišao. Vozač je još tu, ali to su sigurno neki njihovi štosovi".

"Idem ja do press-attachéa".

Našao sam ga kako nešto muti s nekom ljepuškastom tinejdžerkom.

"Čuj, toljago, dokle misliš zajebavati one ljude pred hotelom? Znaš li da su oni, zapravo, na svojem radnom mjestu, a ti im udaraš čvrge po mozgu?"

"Znate, mladiću, Bowie zaista nije u hotelu. To vam mogu jamčiti".

"Znam da nije. Izašao je prije dvadesetak minuta. Snimio sam ga i filmovi su već na razvijanju, dok on još pregovara na poslovnom sastanku na kojemu biste trebali i vi biti, a ne tu prodavati maglu maloljetnici. Osim toga, to je kažnjivo, gospodine. A sad, lijepo pođite ljudima koji vani još čekaju i recite im da Bowie nije ovdje i dogovorite s njima termin kad će ga svi moći slikati, jer ću inače, po cijeni svoje ekskluzive, reći gdje je sad, pa neka se snalazi kako zna kad svi oni tamo nahrupe".

Stao je kao gromom ošinut, nešto promucao i izašao.

"Sutra u deset sati svi ćete moći snimiti Bowieja koliko god želite, zahvaljujući bezobrazluku vašega kolege koji je, protivno pravilim poslovnog bon-tona, pokvario jedan ekskluzivitet".

Ja na to nisam ništa rekao. Mora i on nekako sačuvati svoj jadni ugled. Nekom drugom prilikom, on me može gadno dočekati. Te individue, za razliku od dobra psa čuvara, lako mijenjaju gospodare. Fuj!

BIANCA JAGGER

Bianca Jagger, žena Micka Jaggera, glumica, manekenka, a, kažu, i najbolje odjevena žena svijeta i pop-kraljica - ovo potonje ne znam zašto - kad se god pojavi u Parizu pobuđuje veliko zanimanje paparazza. Njezino se ime, naime, prečesto vezuje uz skandale, pa bi bilo dobro imati i njezine fotografije, barem za rezervu. Moglo bi se čak reći da su skandali njezina uža specijalnost. Najveći dio ljeta provela je u Parizu završavajući film "Couleur Chaire", u kojemu igra važnu mafiozu.

Neprestano se pojavljuje na svim super koktelima, kod Yvesa Saint-Laurenta, Christine Onassis i slične šminkerske rulje. Njezin suprug, kako pišu engleske novine, za to vrijeme odrađuje svoje sviranje i brine se o njihovoj kćerkici Jade.

Ma nemojte! Da se zabrinem nad njezinom i njegovom hudom sudbinom?

No, Bianca je doista neumorna s noćnim izlascima, ali to da samo fotografiram, više me ne zadovoljava. Treba mi s njom "close-up" snimanje. Samo, kako ću to postići? Koji ću sad štos pronaći? Već sam umoran od svega toga.

Pa tko je ta Bianca Jagger? Baš me zanima što bi bila bez toga prezimena? Pizdin dim u predvečerje tužnog dana. Ali, što jest, jest. Ne može se reći da nije zgodna i zanimljiva faca, tim više što odbija sve fotografe. Dosad je surađivala samo s vodećim modnim magazinima, á la "People", "Bunte" i slično. Kako doznajem, slike za objavljivanje odabire sama, ništa ne prepušta slučaju. Kad Sygma, svojim poznatim sistemima nije osigurala ekskluzivu, onda je to doista izazov. Ali, to je meni, zna se već, prava inspiracija.

No, dosta filozofiranja, to mogu i drugom zgodom.

Odlazim u cvjećarnicu gdje radi jedna Jugovićka i, dakako s popustom, šaljem gospođi Jagger najveći buket cvijeća koji sam dotad vidio, plaćen iz svojega džepa. Na posjetnici Sipa-Pressa napisao sam samo: Jadran Lazić, paparazzo. Možda će, guskica bjelosvjetska, pomisliti da sam zaljubljen u nju. Uostalom, neka misli što god je volja, ali jest će ona meni iz ruke!

Kad sam bio siguran da je dobila buket, nazvao sam hotel "Plaza Athene". S druge strane žice poznati glas. Madame Monique s centrale. Moja stara, prijateljska, telefonska veza. Valjda joj se dopao moj stravičan stranački naglasak u francuskom pa mi je više puta pomogla. Ponekad mi je čak javljala u agenciju ako bi u hotel došao netko zanimljiv. Ako me ne bi našla, nikad nije ostavljala drugu poruku osim da je nazovem. Znala je ona što bi se moglo dogoditi ako ostavi takvu poruku koju bi netko drugi mogao upotrijebiti. Nikad se nismo osobno upoznali, ali svakog mjeseca slao sam joj cvijeće.

"Odmah, Jadrane. Iako nju osobno ne spajam ni s kim, sad ću se zabuniti i spojiti je s tobom, a ti to riješi kako god znaš".

Javila mi se Bianca. Čim sam se predstavio, znala je o kome je riječ. Očito je cvijeće stiglo malo prije mog poziva.

Rekao sam joj da imam mnogo njezinih slika (pokupio sam ih iz arhive u Sipi), i da bih joj htio pokloniti, možda će je zanimati, jer to ništa nije objavljeno pa ih ona nikad i nije mogla vidjeti.

Šutjela je, ali se činilo da je to zanima. Žena je ipak žena.

"Dobro, dođite sutra poslije podne u šest".

Kad sam došao pred njezin apartman, vrata su bila poluodškrinuta. Pokucam i ulazim, a iz kupaonice začujem njezin opori glas da malo pričekam.

"Ah, vi ste to! Pa sjećam se ja vas. Viđala sam vas među paparazzima. Čini se da niste baš bili obazrivi prema meni. Koliko se sjećam, namontirali ste mi neke skandale, ali ja nisam zlopamtilo. Ne volim to. Mogli bi, naime, i mene mnogi pamtiti po zlu. Uživala je gledajući svoje snimke u raznim situacijama".

"Bianca, moram priznati da nisam došao samo zato da vam poklonim te slike. Naime, ja sam njima toliko nezadovoljan da bih htio s vama napraviti nešto solidno. Ako biste pristali na jedan 'close-up'...".

"Ti radiš za Sipa-Press agenciju?"

Oho, ona prelazi na "ti". To sluti na dobro. A sad ćemo mi, oko moje garavo, prijeći na stvar.

"Zbog toga se ni najmanje ne trebaš bojati. Ti ćeš birati, a ono što odbiješ, možemo odmah uništiti".

"Pa vidiš, to bi moglo ići, ali uz jedno obećanje. Nakon tog snimanja ostavit ćeš me na miru".

"Nema problema. To ti mogu veoma lako obećati".

"Dobro. Hoćeš li nešto popiti?"

Najradije ne bih, ali...

"Može jedan viski..."

"Dobro, evo tamo ti je hladnjak. Ja ću votku sa sokom od rajčice".

Rekla je to tonom ženske koju su uvijek služili. Nalijevao sam, okrenuvši joj leđa, i stavio barem dvostruko više votke nego što ide u "Bloody Mary". Sebi sam stavio malo viskija i, protivno svojem običaju, mnogo leda.

Poslije smo još dugo pričali, a onda me zadržala i na večeri.

Sljedećeg dana doveo sam svoju kolegicu iz agencije, Philis Springer, da s njom napravi intervju. Snimio sam je ne žaleći film i cijelo vrijeme sam tvrdio kako još nisam zadovoljan, da trebamo snimati vani, da je umjetno svjetlo nepogodno za nju, da ubija svu njezinu prirodnost, a to je, kao, njezina glavna prednost. I sve tako nešto nabrajam, cendram toliko da se već samome sebi počinjem gaditi. Onda ona predloži da sutra možemo otići u Bulonjsku šumu i snimati. Snimali smo cijelo sljedeće jutro. Bila je veoma vesela, prirodna, i - da nije tako nadmena, zapravo, da nije takva zvijezda bez pokrića - bila bi mi čak simpatična.

Snimao sam je dok vesla, u jednom trenutku je dosta nespretno pala na leđa, dosta nezvjezdinski, a to sam snimio da ona nije ni primijetila.

Ukratko, Bianca je bila, na kraju svega, oduševljena slajdovima.

Pa, Jadrane, ti odlično slikaš. Zašto uopće radiš na ulici kao zadnji paparazzo?

"Bianca, ma belle, da te ja nisam slikao na ulici kao - kako ti kažeš - zadnji paparazzo, nikad ne bih uspio doći do tebe. No, Bianca, kad ti se već slike dopadaju, ja ti ih ostavljam, pa ti odvoji one koje ti se ne dopadaju. Te ćemo zajedno uništiti, po dogovoru, a sad predlažem da ovaj dan završimo nekom dobrom večerom".

"Slažem se, ali ja častim".

Forsirao sam jača vina i uskoro je bila omamljena. Tada sam je počeo ispitivati o tome što ima novo u Parizu, u svijetu show-businessa. No, nije se dala. Ipak je pri kraju bila neoprezna i kazala kako sutra izlazi na večeru s Davidom Bowiejem.

"Pa njega sam već snimio", kažem, kao da mi je on najnezanimljiviji tip posljednjih godina.

"Možda ti to nisam smjela reći, ipak si ti paparazzo".

"Ali, Bianca, ma belle copine, pa mi smo prijatelji. Ja ipak nisam takav tip da bih te sad mogao prevariti". (Nisam lagao, ja sam, naime, još gori kad se na nešto naoštrim.) Nakon toga, izletjelo joj je i ime restorana u koji ide s Bowiejem.

Dakako da sam drugog dana bio pred navedenim restoranom u zasjedi, baš kao zadnji paparazzo.

Dugo sam čekao, ali kad su izašli, snimao sam ih kao pobješnjeli paparazzo. David je bio bijesan, ali je ipak pazio da ne zabilježim to bjesnilo na njegovu licu. Čak se i smijao kad je vidio da ću slikati. Prava je zvijezda, zna sve štosove.

Konačnica svega toga bila je da sam Bianci ipak namjestio skandal. I to prvorazredni. Znalo se, naime, da Mick Jagger u Londonu izlazi s gospođom Bowie, a ovo je sad došlo kao "tuk na utuk". Dok sam snimao, ona se ponašala prilično ravnodušno. Nisam siguran da ipak nisam bio izmanipuliran i da je ona očekivala da ću se tu pojaviti.

U svakom slučaju, zadnji potez bio je njezin. Nikad mi nije vratila slajdove koje sam joj ostavio za odabir. Kad sam ja već dosta dugo služio JNA u Nišu, Philis Springer je na jedvite jade izvukla od nje četrdesetak slajdova, a bilo ih je oko tisuću. Ostalo mi je, očito, "popalila", da ne kažem - ukrala. A možda misli da ih je platila time što sam je slikao s Bowiejem?